Sjednica Skupštine, održana u atmosferi velikih napetosti i nesigurnosti, ušla je u historiju i po otvorenoj prijetnji koju je tadašnji lider SDS-a, presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, uputio muslimanskom narodu

Prije tačno 34 godine, 15. oktobra 1991, Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine, jedan od najvažnijih dokumenata u novijoj historiji zemlje.

Ovom odlukom BiH je praktično započela proces izlaska iz jugoslavenske federacije, najavljujući da će se njeni predstavnici povući iz saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika.

Akt su podržali poslanici Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), dok su poslanici Srpske demokratske stranke (SDS) glasali protiv i napustili sjednicu.

Sjednica Skupštine, održana u atmosferi velikih napetosti i nesigurnosti, ušla je u historiju i po otvorenoj prijetnji koju je tadašnji lider SDS-a, presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, uputio muslimanskom narodu. S govornice je poručio:

“Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Ta prijetnja, izrečena javno i zabilježena u stenogramima, bila je jedno od prvih otvorenih upozorenja na rat koji će ubrzo uslijediti. Odmah je reagirao predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, čije su riječi postale simbol političkog otpora prijetnjama i strahu:

“Njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji… Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Takvi načini, takvi govori, takva politika, to su razlozi zbog kojih se narodi odvajaju.”

U danima nakon donošenja Akta o suverenosti, na nivou Predsjedništva i Vlade BiH donesene su odluke da se regruti i rezervni sastav ne šalju u Jugoslovensku narodnu armiju (JNA). Umjesto toga, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH, koji su upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici kako bi spriječili napade na Hrvatsku s teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, te jedinice su zaustavile srpske paravojne formacije, što je jasno pokazalo da država više nema potpunu kontrolu nad vlastitim teritorijem.

U istom periodu, između septembra i novembra 1991, SDS je, oslanjajući se na općine pod svojom kontrolom, počeo uspostavljati tzv. srpske autonomne oblasti (SAO), strukture koje su bile potpuno odvojene od institucija Republike BiH.

Vrhunac tog procesa bio je referendum srpskog naroda održan devetog i desetog. novembra 1991, kojim su Srbi proglasili samostalnu “srpsku republiku” u granicama BiH, s ciljem priključenja ostacima Jugoslavije. Vlada BiH proglasila je referendum neustavnim i nevažećim.

Sve ono što je SDS institucionalno gradio 1991. godine, od zajednica općina do srpskih autonomnih oblasti, poslužilo je kao administrativni temelj Republike Srpske, proglašene devetog januara 1992. godine, koja je potom realizirala vojnu strategiju genocida i etničkog čišćenja.

Ključni moment potvrde da se radilo o organiziranom državnom projektu bio je sastanak 23. oktobra 1991. godine na kojem su učestvovali najviši dužnosnici Srbije i Crne Gore, predstavnici srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj i BiH, te članovi Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU).

Na tom sastanku dogovoreno je da se srpske teritorije brane „u ime očuvanja Jugoslavije“. U stvarnosti, pod tim paravanom se krio plan stvaranja jedinstvene srpske države, projekta koji je odavno definiran u dokumentima Memoranduma SANU. Formiranje srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini 1991. godine nije bilo pitanje lokalne samouprave, već čin političke agresije i teritorijalne secesije.

Kao odgovor na jednostrane poteze SDS-a, i HDZ BiH je 12. novembra 1991. proglasio Hrvatsku zajednicu Posavine, a 18. novembra u Grudama i Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu, strukture koje će kasnije biti temelj optužnica za udruženi zločinački poduhvat protiv Bosne i Hercegovine, potvrđen presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Odluka Skupštine od 15. oktobra 1991. ostala je prekretnica: dan kada je Bosna i Hercegovina, usprkos prijetnjama i podjelama, izabrala put državne nezavisnosti i slobode. Taj put je bio težak i krvav, ali je upravo tada započela borba za suverenu, međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu.