Evropska unija je, nakon traumatične 2015. godine kada je više od milion izbjeglica stiglo zbog rata u Siriji, odlučila da odgovori politikom odvraćanja. Prvo su potpisani sporazumi s Turskom (2015) i Libijom (2017), kojima je dogovoreno da te zemlje zadrže migrante prije nego što stignu do Evrope u zamjenu za finansijsku pomoć i političke ustupke. Tokom posljednjih godina ta je mreža proširena: Tunis je 2023. godine dobio paket pomoći vrijedan milijardu eura, a Egipat čak 7,4 milijarde, dok je Mauritanija 2024. potpisala sporazum koji je prepolovio broj migranata na ruti prema Kanarskim ostrvima.

„Evropa je u ozbiljnoj nevolji. Ilegalni migranti dolaze masovno“, izjavio je Donald Trump 23. septembra na sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Njegove riječi, iako dramatične, odjekuju i među evropskim populistima koji već godinama upozoravaju na „invaziju“ migranata s juga. Međutim, najnoviji podaci pokazuju sasvim drugačiju sliku: ilegalni prelasci evropskih granica su u naglom padu.

Prema podacima Frontexa, u prvih osam mjeseci ove godine u Evropu je ilegalno ušlo oko 112.000 ljudi, što je 21% manje nego 2024. godine, a čak 52% manje nego 2023. godine, kada je taj broj iznosio 231.000. Radi se o najznačajnijem padu ilegalne migracije u posljednjoj deceniji.

Ono što je važno naglasiti jeste da uzroci migracije nisu nestali. Afganistan i Eritreja i dalje su zemlje u kojima represija i nesloboda tjeraju ljude da bježe. Sudan, Mali i cijeli pojas Sahela i dalje su razoreni ratovima i nasilnim pobunama, dok ekonomska bijeda i nezaposlenost u državama poput Bangladeša i Egipta guraju ljude prema Evropi.

No, iako razlozi ostaju, Evropska unija je drastično promijenila način na koji ih zaustavlja. Njene nove politike odvraćanja, usmjerene daleko izvan granica kontinenta, pokazale su se brutalno efikasnim.

Većina ilegalnih migranata koji pokušavaju ući u Evropu čini to morskim putem, preko tri glavne rute: središnje mediteranske (Tunis i Libija prema Italiji i Malti), istočne mediteranske (Turska prema Grčkoj i Kipru) te zapadnoafričke (Maroko i Mauritanija prema Kanarskim ostrvima).

Evropska unija je, nakon traumatične 2015. godine kada je više od milion izbjeglica stiglo zbog rata u Siriji, odlučila da odgovori politikom odvraćanja. Prvo su potpisani sporazumi s Turskom (2015) i Libijom (2017), kojima je dogovoreno da te zemlje zadrže migrante prije nego što stignu do Evrope u zamjenu za finansijsku pomoć i političke ustupke.

Tokom posljednjih godina ta je mreža proširena: Tunis je 2023. godine dobio paket pomoći vrijedan milijardu eura, a Egipat čak 7,4 milijarde, dok je Mauritanija 2024. potpisala sporazum koji je prepolovio broj migranata na ruti prema Kanarskim ostrvima.

Tako je, korak po korak, nastao ono što se danas naziva „nevidljivi zid Evrope“, sistem vanjskih granica koji se prostire hiljadama kilometara južno od Mediterana. Migranti su zaustavljeni još u pustinji ili pri polasku, a evropske granice fizički ostaju „čiste“.

Frontex, agencija za zaštitu evropskih granica, danas koristi napredne dronove i satelitski nadzor za praćenje migranata iznad libijskih i tuniskih voda. Kada otkriju brod, koordinate se prosljeđuju lokalnim obalskim stražama, koje potom presreću i vraćaju ljude nazad.

Istraživačka organizacija Lighthouse Reports dokumentovala je više od 2.000 takvih slučajeva između 2021. i 2024. godine. Zvanično, Brisel tvrdi da se sve odvija „u skladu s međunarodnim pravom“, ali organizacije za ljudska prava upozoravaju da se radi o sistemu indirektnog protjerivanja (pushback) koji krši osnovna prava izbjeglica.

Pad broja migranata ima i svoju mračnu stranu. U Libiji, gdje obalsku stražu često čine milicije povezane s kriminalnim grupama, migranti koji se vrate suočavaju se s mučenjem, silovanjem, ropstvom i iznudama.

U Tunisu, čiji režim je sve represivniji, hiljade migranata su ostavljene u pustinji na granici s Alžirom, bez hrane i vode. Mauritanija je, prema izvještajima UN-a, prisilno vraćala izbjeglice preko granice u Mali i Senegal, u ratne zone.

Evropske vlasti, s druge strane, tvrde da „nema mjesta brutalnosti u upravljanju granicama“. No, sve više dokaza pokazuje da je okrutnost zapravo dio plana, što je i sama srž politike odvraćanja: pokazati da je put ka Evropi previše opasan da bi ga iko pokušao.

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), od početka godine u Sredozemlju je poginulo najmanje 456 migranata, a više od 420 je nestalo. Brojni brodovi potonu bez traga.

I dok Brisel slavi „rekordno smanjenje ilegalne migracije“, aktivisti upozoravaju da uspjeh dolazi po cijenu evropskog humanizma. Julia Schafermeyer iz organizacije SOS Méditerranée govori o „administrativnom progonu“ koji ima za cilj ograničiti nadzor nad zlostavljanjima i omesti humanitarne spasilačke operacije. U augustu ove godine, libijska obalska straža čak je otvorila vatru na brod jedne humanitarne organizacije koji je pokušavao spasiti migrante u nevolji.

S druge strane, dio evropskih političara smatra da je upravo ta politika ono što građani žele, smanjenje migracije po svaku cijenu. Za mnoge vlade, posebno u Italiji i Grčkoj, politički rizik tolerisanja novog vala izbjeglica jednostavno je prevelik.

Ključno pitanje sada glasi: može li se ovaj pad održati? Demografske projekcije govore da će do 2050. godine stanovništvo podsaharske Afrike narasti za više od milijardu ljudi, dok će klimatske promjene, ratovi i siromaštvo dodatno povećati pritisak na migracione rute.

Evropska unija stoga ulazi u opasnu zavisnost od autoritarnih režima kojima plaća da zadrže migrante. Turska i Maroko su već više puta koristili prijetnju „otvaranja granica“ kao političku ucjenu prema Briselu, tražeći više novca ili povoljnije odnose.

Istovremeno, mnoge zemlje EU pokušavaju učiniti vlastite teritorije manje privlačnima. Italija je planirala da obradu zahtjeva za azil izmjesti u Albaniju, ali je taj plan odbacio Evropski sud pravde. Grčka, pak, prijeti zatvorskim kaznama svima koji ne napuste zemlju nakon odbijenog azila.

Zanimljivo je da čak i među onima koji zagovaraju „humanije politike“ raste spoznaja da pomoć zemljama porijekla ne mora smanjiti migracije. Naprotiv, povećanje prihoda u siromašnim zemljama često samo omogući većem broju ljudi da plate krijumčarima i pokušaju doći do Evrope.

Uprkos tome, EU je sada dokazala da tvrda ruka donosi brze rezultate. Broj prelazaka je smanjen, politički pritisak unutar Unije je popustio, a ideja „zida na moru“ postala je realnost.

Ali, kako upozoravaju analitičari, genij je već izašao iz lampe: jednom kada se Evropa navikne na outsourcing vlastite humanosti, povratak na moralne temelje Unije, one iz doba kada je nagrađivana Nobelovom nagradom za mir, postaje sve teži.

IZVOR: The Economist, La Vanguardia