Nizozemska, zemlja poznata po svojoj liberalnoj tradiciji, pluralizmu i dugoj historiji tolerancije, nalazi se pred jednim od najvažnijih političkih ispita u posljednjim decenijama. Uoči prijevremenih parlamentarnih izbora, atmosfera u zemlji sve je napetija, a u središtu političkih debata više nisu ekonomske teme ni evropska politika, već muslimani, migranti i granice

Simbolično, sve je počelo jednom ilustracijom. Na njoj su bile dvije žene: mlada plavuša s osmijehom i starija žena s hidžabom i strogim izrazom lica. Iznad crteža stajao je natpis: „Izbor je tvoj.“ Objavu je na društvenim mrežama podijelio Geert Wilders, vođa ekstremno desne Partije za slobodu (PVV) i dugogodišnji političar poznat po islamofobiji i populizmu.

Reakcije su bile burne: više od 14.000 pritužbi upućeno je državnoj liniji za borbu protiv diskriminacije, uz upozorenje da crtež podsjeća na nacističku propagandu iz Drugog svjetskog rata. Devetnaest organizacija za ljudska prava zatražilo je od policije istragu o podsticanju mržnje.

Ali Wilders je postigao ono što je želio: fokus javnosti usmjerio je ka „prijetnji“ koju, po njegovom tumačenju, predstavljaju muslimani i migranti.

„Ovo više nije samo pitanje muslimana“, kaže Esma Kendir, aktivistica Kolektiva mladih muslimana. „Na kocki je sama ideja Nizozemske. Hoćemo li i dalje biti zemlja jednakosti, ljudskih prava i slobode vjereili ćemo skrenuti prema društvu zasnovanom na isključivosti i strahu?“

Kendir podsjeća da je dolazak Wildersove stranke u vladu, nakon godina izolacije, označio prekretnicu. Na prošlim izborima, PVV je ostvario šokantan rezultat, postavši najjača politička snaga u zemlji. Uslijedilo je formiranje krhke desne koalicije, prve koja je uključila ekstremnu desnicu.

Samo jedanaest mjeseci kasnije, vlada se raspala jer je Wilders povukao podršku u sporu oko pooštravanja azilne politike. Ipak, političke posljedice bile su dugotrajnije od same krize.

„Kad je Wilders ušao u vlast, mnogi su to doživjeli kao potvrdu da je otvorena mržnja prema muslimanima postala politički prihvatljiva“, kaže Kendir. „Od tada, javni diskurs se brutalno promijenio. Riječi koje bi ranije izazvale skandal, sada prolaze neprimijećeno.“

Wilders je već godinama majstor medijske provokacije. U prošlosti je pokretao internet-stranice na kojima su građani mogli prijavljivati „probleme“ sa migrantima iz istočne Evrope, a 2014. godine na jednom predizbornom skupu tražio je da u zemlji bude „manje Marokanaca“ što mu je kasnije donijelo sudsku presudu zbog vrijeđanja.

Ipak, 2023. godine, kada je njegova partija prvi put odnijela izbornu pobjedu, dogodilo se nešto novo. Ostale stranke, umjesto da se distanciraju, počele su, kako kaže Florian Drenth iz organizacije Muslim Rights Watch, da preuzimaju isti ton.

„Wilders postavlja granice prihvatljivog diskursa, a ostali političari ih samo pomjeraju još dalje“, objašnjava Drenth. „Vidimo kako desničarska retorika postaje mainstream. Riječi poput ‘zatvoriti granice’ ili ‘deportovati Sirijce’ više ne dolaze samo od ekstremista.“

Wilders je tokom ove kampanje otišao korak dalje, pozivajući na zatvaranje nizozemskih granica, slanje vojske da ih „čuva“, kao i deportaciju „nepoželjnih“ migranata, uključujući i muškarce iz Ukrajine sposobne za borbu.

Za mnoge nizozemske muslimane, većinom potomke imigranata iz Turske, Maroka i Surinama, ovakva atmosfera znači svakodnevni strah i osjećaj isključenosti. No, istovremeno, rađa se i nova generacija koja odlučno odbija šutjeti. „Shvatili smo da šutnja više nije opcija“, kaže Kendir. „Mladi muslimani danas se sve više uključuju u politiku, obrazuju, organiziraju i traže svoj glas. Želimo Nizozemsku koja jednakost ne shvata kao slogan, nego kao obavezu.“

Organizacije mladih, poput Collective of Young Muslims ili Nieuw Nederland, sve češće organizuju javne debate, edukativne kampanje i susrete s kandidatima svih partija. Poruka je jasna: biti musliman i biti Nizozemac ne isključuje jedno drugo.

Ovi izbori raspisani su nakon raspada četverostranačke vlade. Gotovo 13,4 miliona glasača odlučuje o 150 mjesta u Donjem domu, a čak 1.166 kandidata iz 27 partija ušlo je u izbornu trku.

Nizozemska nikada nije imala stabilnu većinu jedne stranke, od početka 20. stoljeća, svaka vlada se formira kroz višemjesečne pregovore. Posljednja koalicija formirana je nakon rekordnih sedam mjeseci pregovora, da bi se raspala nakon svega godinu dana.

Iako ankete predviđaju tijesnu utrku, Partija za slobodu (PVV) Geerta Wildersa i dalje ima realne izglede da ostvari pobjedu, iako manju nego prošle godine. Po istraživanju Ipsos agencije, PVV bi sada mogla osvojiti 26 mjesta, naspram 37 na prošlim izborima.

Nasuprot Wildersu, četiri političke figure predstavljaju alternative različitih ideoloških boja.

Frans Timmermans (GL–PvdA – Zeleni i Laburisti) je vjerovatno najpoznatiji nizozemski političar u evropskim krugovima. Bio je potpredsjednik Evropske komisije i kreator Evropskog zelenog dogovora (Green Deal). U ljeto 2023. vratio se u domaću politiku kao vođa zajedničke liste laburista i zelenih.

Njegova kampanja se temelji na socijalnoj pravdi, zelenoj tranziciji i „humanom pristupu migracijama“. „Nikada nećemo biti dio vlade koja tvrdi da su izbjeglice uzrok sve bijede“, poručio je Timmermans na posljednjem predizbornom skupu.

Prema anketama, njegov savez ima 20–23 mjesta, čime bi mogao biti ključni partner u budućoj koaliciji.

Rob Jetten (D66 – centar), lider Demokrata, predstavnik je mlađe generacije političara. Kao socijal-liberal, zagovara uravnoteženu kombinaciju tržišne ekonomije i državne intervencije, te snažnu klimatsku i obrazovnu politiku.

D66 se zalaže za humanu imigracionu politiku i integraciju migranata kroz obrazovanje i tržište rada. Iako je stranka izgubila dosta podrške u prethodnom ciklusu, Jettenov nastup u kampanji donio joj je blagi oporavak.

Henri Bontenbal (CDA – hrišćanska demokratija), ističe vrijednosti solidarnosti, odgovornosti i stabilnosti. Nakon katastrofalnog izbornog poraza 2023, uspio je vratiti dio podrške fokusom na lokalne zajednice i energetsku tranziciju.

U pogledu migracija, zagovara „uravnoteženu politiku koja kombinuje kontrolu i solidarnost“. Kao jedan od umjerenijih glasova, Bontenbal bi mogao imati ključnu ulogu u eventualnom formiranju široke koalicije.

Dilan Yesilgöz (VVD – desni centar), nasljednica Marka Ruttea na čelu najjače liberalne stranke, rođena je u Ankari, a odrasla u Nizozemskoj. Simbol je složenog identiteta današnje Evrope. Iako turskog porijekla, poznata je po čvrstom stavu prema imigraciji.

Bila je ministrica pravde i sigurnosti, a sada vodi kampanju koja obećava „realističnu kontrolu granica“. Za razliku od svog prethodnika, nije isključila mogućnost koalicije s Wildersom, iako tvrdi da „Nizozemska mora ostati pravna država koja poštuje međunarodne obaveze“.

Za mnoge analitičare, ovi izbori su mnogo više od borbe za 150 mjesta u parlamentu. Oni predstavljaju referendum o duši zemlje, o tome da li će Nizozemska ostati liberalna demokratija koja njeguje različitosti ili će postati još jedno evropsko društvo koje tone u populizam i ksenofobiju.

„Ako Wilders ponovo pobijedi, to neće samo ohrabriti njegove pristalice“, kaže Florian Drenth. „To će značiti da je netrpeljivost postala politički kapital, a to je opasno za cijelu Evropu.“ Ipak, u društvu koje se ponosi slobodom govora, mnogi i dalje vjeruju da će se institucije i građani oduprijeti ekstremizmu. „Nećemo dozvoliti da nas podijele“, kaže Esma Kendir. „Naš odgovor na mržnju je učešće. Naš odgovor na strah je glas.“

IZVOR: The Guardian, 20Minutos