Libija je danas politički lavirint u kojem su granice između saveznika i neprijatelja, države i milicije, te istine i organizovane fikcije, gotovo potpuno izbrisane. U središtu tog haosa ne nalazi se izabrani predsjednik niti priznati premijer, već 82-godišnji general koji zvanično ne upravlja ničim, a suštinski kontrolira sve, od naftnih terminala na Mediteranu do sudbine evropskih migracionih sporazuma. Khalifa Haftar, nekadašnji Gaddafijev miljenik, potom CIA-in zaboravljeni adut iz Virginije, a danas neprikosnoveni gospodar istoka zemlje, uspio je izgraditi sistem koji opstaje isključivo na kolektivnom foliranju međunarodne zajednice

U julu 2025. godine, dok je sunce peklo pistu u istočnoj Libiji, četiri najviša evropska zvaničnika sletjela su u Bengazi s osjećajem hitnosti koji se graničio s panikom. Italijanski ministar unutrašnjih poslova mjesecima je posmatrao kako broj dolazaka migranata nezaustavljivo raste. Grčki šef migracija još se oporavljao od šoka nakon što je dvije hiljade ljudi stiglo na Krit u samo sedam dana.

Malteški ministar strahovao je da je njegovo ostrvo sljedeće na ruti, dok je komesarka Evropske unije grozničavo pokušala spasiti sporazume vrijedne stotine miliona eura koji su, očigledno, doživjeli krah. Došli su na noge čovjeku koji zvanično ne vodi državu, ali drži ključeve Mediterana.

Međutim, po dolasku ih je dočekao hladan tuš. Khalifa Haftar, 82-godišnji gospodar rata, imao je jedan uslov: Evropljani se prvo moraju javno, pred kamerama, sastati s ministrima njegove istočne administracije. Za Brisel je to bila diplomatska zamka. Priznavanje tih ministara značilo bi legitimaciju vlade koju niko u svijetu zvanično ne priznaje. Odbijanje je značilo da nema pristupa Haftaru. Evropska delegacija, ponižena i stjerana u ćošak, nije odmakla dalje od aerodromskog salona. Taj trenutak savršeno je ogolio centralnu fikciju savremene Libije: da biste došli do najmoćnijeg čovjeka u zemlji, morate se pretvarati da on to nije.

Libija je danas mjesto gdje se sve svjetske krize susreću. Sa obalom od 1.770 kilometara, najdužom na Mediteranu izvan Evrope, ona je postala glavni poligon za geopolitička nadmetanja. Rusija, Turska, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati naoružavaju rivalske frakcije, a sukob se više ne zaustavlja na libijskim granicama. Iz vojnih baza na jugu, oružje i borci se prelivaju u sudanski građanski rat, koji zauzvrat šalje nove talase izbjeglica prema sjeveru. U tom haosu, Haftarov sistem funkcioniše po principu apsolutne kontrole bez ikakve odgovornosti. On drži naftna polja, kontroliše izvozne terminale i upravlja krijumčarskim rutama, dok istovremeno prisiljava svijet da igra predstavu o dvije vlade od kojih nijedna suštinski ne vlada.

Da bismo razumjeli kako je jedan čovjek postao nezamjenjiv u zemlji koja ga je nekoliko puta otpisala, moramo se vratiti pedeset godina unazad. Haftarov politički put počeo je izdajom, a upravo je izdaja postala lekcija koju je najbolje savladao. Prvog septembra 1969. godine, kao 25-godišnji oficir, stajao je uz Muammara Gaddafija dok su svrgavali kralja Idrisa. Decenijama je bio Gaddafijev čovjek od povjerenja, uspinjući se kroz činove revolucionarne države sve dok 1986. godine nije dobio zadatak da komanduje libijskim snagama u susjednom Čadu.

Taj rat za kontrolu strateških ruta Sahel zone završio je katastrofom. U martu 1987. godine, čadske snage uz podršku francuske i američke avijacije zbrisale su Haftarovu vojsku kod zračne baze Ouadi Doum. Haftar je zarobljen zajedno s hiljadu svojih vojnika. Gaddafi, koji je uvijek poricao libijsko vojno prisustvo u Čadu, odrekao ga se u jednoj jedinoj rečenici. Kada su ga pitali za sudbinu pukovnika, diktator je podrugljivo odgovorio: “Imamo li mi nekoga u vojsci s tim imenom? Možda mislite na nekog pastira u pustinji kojeg zovu Hfaytar.” Dvije decenije lojalnosti zbrisane su ciničnim komentarom.

Zatvorenički logor na periferiji Ndžamene trebao je biti kraj Haftarove karijere, ali je postao njegova najvažnija škola moći. Dok su njegovi vojnici trunuli u ćelijama, izloženi žeđi i bolestima, Haftar je u srcu logora imao malu vilu s tekućom vodom i kuhinjom. CIA je u njemu prepoznala ranjenog lava kojeg može iskoristiti protiv Gaddafija. Američki agenti su mu puštali snimke Gaddafijevih govora u kojima on poriče njihovo postojanje, sistematski pothranjujući njegovu povrijeđenu sujetu.

U junu 1988. godine, Haftar je proglasio osnivanje Nacionalne vojske Libije (LNA). Bila je to vojska bez teritorije i države, ali naslov je bio dovoljan da odbačenog zarobljenika ponovo pretvori u komandanta i pruži Amerikancima “pokriće” za podršku. CIA ih je obučavala u gerilskom ratovanju, nazivajući ih “libijskim kontrasima”. Međutim, kada je 1990. godine pro-gaddafijevski general preuzeo vlast u Čadu, Amerikanci su hitno evakuisali svoje adute. Haftar je završio u Falls Churchu, u Virginiji, nedaleko od sjedišta CIA-e u Langleyu.

Njegove godine u Americi bile su godine čekanja i dvostrukih igara. Dok su se ostali disidenti borili za demokratske ideale, Haftar je u svom stanu u predgrađu Virginije rekreirao atmosferu iz logora. Gosti su se prisjećali kako ih je onaj isti slomljeni vojnik iz Čada posluživao čajem, pognute glave, kao da se ništa nije promijenilo. Haftar nije gradio novi život; on je samo konzervirao stari, čekajući da Libija ponovo sklizne u haos u kojem on jedini zna navigirati.

Tokom devedesetih, dok je CIA planirala državni udar, Haftar je navodno igrao na obje strane. Sastajao se s Gaddafijevim rođacima u Cirihu, navodno prikupljajući informacije za Amerikance, dok je režimu u Tripoliju, prema tvrdnjama bivših saradnika, dostavljao imena oficira spremnih na izdaju. Rezultat je bio predvidljiv: puč iz 1993. je propao, stotine ljudi su pogubljene, a Haftar je od Gaddafija na poklon dobio vilu u Kairu. CIA ga je tada otpisala kao nepouzdan hladnoratovski artefakt, ali on je znao nešto što oni nisu – moć ne zahtijeva tron, već prostor između onoga što svi znaju i onoga što niko ne smije izgovoriti. Taj prostor postaće njegovo kraljevstvo 2011. godine.

Kada je 15. marta 2011. godine Khalifa Haftar sletio na aerodrom u Bengaziju, stigao je kasno u revoluciju koja ga nije trebala. Gaddafi je još uvijek držao Tripoli i zapad, ali na istoku su revolucionari već formirali prelazno vijeće, labavu koaliciju prebjega, advokata i akademika odlučnih da vojnu diktaturu zamijene civilnom vladom. Na terenu, stvarna moć pripadala je mladim demonstrantima koji su formirali naoružane brigade i krvlju plaćali svaki pedalj slobode. Oni su duboko sumnjali u profesionalne vojne oficire, ljude s nejasnim stranim vezama i prtljagom starog režima. Haftar je utjelovljivao sve tri te sumnje.

Njegovi sinovi su odmah po dolasku počeli obilaziti komandante brigada, govoreći o očevoj želji da “zaštiti revoluciju”. Sedmicu kasnije, vojni glasnogovornik vijeća proglasio je Haftara novim komandantom. “Ja kontrolišem sve,” izjavio je on za New York Times tog aprila, “i pobunjenike i regularne vojne snage.” Bila je to čista hvalisavost; u tom trenutku, Haftar nije kontrolisao nikoga. Rat je nastavljen bez njega. Dok su NATO avioni bombardovali Gaddafijeve položaje, a pobunjenici u avgustu pobjedonosno ulazili u Tripoli, Haftar je ostao na margini. Kada je Gaddafi konačno uhvaćen i pogubljen u oktobru, činilo se da je Libija okrenula novu stranicu, onu na kojoj za stare pukovnike nema mjesta.

Na izborima u julu 2012. godine, prvim nakon više od četiri decenije, pobijedile su snage koje su željele modernu državu. Haftar se povukao na farmu južno od Tripolija. Baš kao i u čadskom zatvoru četvrt vijeka ranije, izgledalo je da je njegova karijera gotova. Ali neuspjeh ga je naučio strpljenju. Gledao je kako se novi poredak, koji ga je odbacio, polako urušava pod teretom sopstvenih kontradikcija. U Tripoliju su se revolucionarne brigade pretvorile u milicije, dijeleći grad na naoružane feude. U Bengaziju su počela ubistva sudija, aktivista i oficira. Termin “islamista” postao je optužba koja je polako gubila značenje, služeći kao etiketa za svakog neprijatelja, bez obzira na njegove stvarne ciljeve.

U februaru 2014. godine, Haftar je pokušao izvesti državni udar preko televizijskog ekrana, ali mu se nijedna jedinica nije odazvala. Bio je prisiljen pobjeći u Bengazi s potjernicom za hapšenje nad glavom. Upravo tamo, u gradu koji je krvario od atentata i haosa, pronašao je svoju novu bazu. Shvatio je da može organizovati ljude koji se osjećaju napušteno i poniženo: bivše oficire istisnute iz moći i naoružane grupe koje su nekada mrzile Gaddafija, a sada su bile gurnute u stranu. Trebao mu je samo ujedinjujući cilj.

Šesnaestog maja 2014. godine, Haftar je pokrenuo operaciju “Dostojanstvo”, proglasivši rat protiv terorizma i oživljavajući ime Nacionalna vojska Libije. Ono što je nekada u Čadu bilo fikcija za CIA-u, sada je postalo pokriće za Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate. Oni nisu podržavali gospodara rata s milicijama, već “vojsku” koja se bori protiv terorizma. Uz podršku stranih zračnih udara, Haftarove snage su napale džihadističke frakcije i revolucionarne brigade istovremeno. Svako ko mu se suprotstavio dobio je pečat islamiste. Libija je ponovo potonula u građanski rat, a zemlja se podijelila na dva parlamenta i dvije vlade bez mehanizma za pomirenje. Ta podjela, s manjim izmjenama, traje i danas.

Haftar je tada naučio najvažniju lekciju svoje duge karijere: ne morate vladati da biste imali moć. U rano proljeće 2015. godine, istočni parlament ga je imenovao šefom vojske. Na papiru, on je odgovarao političarima. U stvarnosti, parlament je zasjedao na teritoriji koju su kontrolisali njegovi vojnici. Političari koji su se usudili prigovoriti nestajali su ili bježali preko granice. Kada su Ujedinjene nacije pokušale posredovati u formiranju vlade nacionalnog jedinstva, zapravo su Haftaru dale pravo veta. Revolucija je pokušala izgraditi sistem bez njega i propala je. Sada je on imao sve što mu treba: vojsku koja sluša samo njega, parlament koji zavisi od njega i moćne strane mentore, Emirate, Egipat, a kasnije i Rusiju, koji su investirali u njegov opstanak.

Danas, iz stare zračne baze Rajma kod Bengazija, Haftar upravlja sistemom koji zvanično ne postoji nigdje u ustavu, ali kontroliše sve što je bitno: naftna polja, izvozne terminale, sudove i ljude s oružjem. Temelj njegove moći je crno zlato. U septembru 2016. godine, njegove snage su zauzele “naftni polumjesec”, obalni pojas kroz koji prolaze dvije trećine libijske sirove nafte. Pod međunarodnim pritiskom, on je vratio operativnu kontrolu nacionalnoj korporaciji u Tripoliju, jedinoj koju svijet priznaje, ali je zadržao vojnu kontrolu nad teritorijom. To mu je dalo nevjerovatnu polugu uticaja. Zapadne ambasade danas redovno osuđuju svaku obustavu protoka nafte, ali izbjegavaju imenovati komandanta čiji vojnici drže ventile. Fikcija se održava na svim stranama.

Unutar njegove teritorije, pravila su jednostavna. Kritika se izjednačava s terorizmom. U oktobru 2016. godine, na periferiji Bengazija pronađeno je toliko tijela s tragovima mučenja i vezanim rukama da su lokalni stanovnici ulicu Al-Zayt preimenovali u “Ulicu leševa”. Kada su bivši saradnici protestovali, govoreći da grade državu institucija i zakona, oficiri su ih gledali s mješavinom čuđenja i prijetnje, sugerišući da su i oni sami možda “simpatizeri terorista”. Haftarov sistem je tako postao ogledalo onoga što je on sam proživio u djetinjstvu i mladosti pod Gaddafijem: nestanci, tišina i pretvaranje da je sve u redu dok surveillance automobili s tamnim staklima parkiraju ispred kuća.

Do 2019. godine, Khalifa Haftar je nagomilao dug od 25 milijardi dolara, finansirajući svoju vojsku kroz nezvanične obveznice, kredite komercijalnih banaka i dinare štampane u Rusiji koji su cirkulisali na njegovoj teritoriji. Trebala mu je centralna banka u Tripoliju da otvori svoje trezore. Četvrtog aprila 2019. godine, pokrenuo je opšti napad na glavni grad. Trumpova administracija je, prema izvještajima, praktično odobrila taj potez, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton poručio mu je da djeluje “brzo”. Nekoliko dana nakon početka ofanzive, i sam Trump ga je nazvao kako bi pohvalio njegove “napore u borbi protiv terorizma”.

Do ljeta, ruski plaćenici pridružili su se Haftarovim kopnenim snagama, pretvarajući ono što je zamišljeno kao munjeviti državni udar u dugotrajnu opsadu. Nakon godina besplodnih mirovnih pregovora, Haftar je potpuno napustio diplomatsku šaradu. Te julske noći, kada je zastupnica Seham Sergiwa na pro-haftarovskoj televiziji pozvala na dijalog umjesto rata, njen prenos je prekinut usred rečenice. Naoružani napadači su je izvukli iz kuće, a na zidovima su ostavili natpis: “Vojska je crvena linija”. Od tada joj se gubi svaki trag.

Haftarov napad na Tripoli na kraju je propao. Turska intervencija krajem 2019. godine prisilila ga je na povlačenje i pregovore. Na konferenciji u Berlinu, dok su svjetski lideri čekali da objave sporazum, Haftara nije bilo nigdje. Otišao je da spava. To nije bio umor; bio je to teatar osmišljen da pokaže da on operiše izvan pravila. Prekid vatre krajem 2020. zahtijevao je da svoje snage stavi pod civilnu komandu. Ponovo je odbio. Izbori obećani za decembar 2021. su propali, a Haftarov finansijski stisak se samo pojačao.

Krajem 2024. godine, zvaničnici centralne banke u Tripoliju otkrili su skoro 10 milijardi novih dinara u opticaju sa serijskim brojevima koji nisu postojali u njihovom sistemu. Falsifikovane novčanice, štampane na istoku, preplavile su ekonomiju. Šema je pomogla finansiranju Haftarovih snaga i isplati dugova ruskim plaćenicima. Centralna banka se suočila s izborom: razotkriti prevaru i izazvati finansijski kolaps ili u tišini apsorbovati gubitak. Izabrali su tišinu. U Libiji institucije preživljavaju tako što prihvataju laž kojom mogu upravljati, umjesto istine koju ne mogu popraviti.

Danas, u svojoj 82. godini, Haftar se suočava s konačnim problemom svog sistema: kako prenijeti moć u poretku koji počiva na institucijama koje funkcionišu samo zato što niko ne priznaje ko ih zapravo kontroliše. Šta se dešava kada nestane čovjek iza te predstave? Posmatrači se slažu da Haftar svoju ostavštinu želi osigurati preko svoje djece. Njegovi sinovi su podijelili sistem među sobom uoči godine sukcesije. Saddam, imenovan za zamjenika vrhovnog komandanta u avgustu 2025., viđen je kao glavni nasljednik. Khaled služi kao načelnik štaba, držeći vojsku pod kontrolom. Belkacem upravlja milijardama u ugovorima za rekonstrukciju gradova koje je njegov otac razorio. Al-Siddiq se bavi plemenskom politikom, dok Okba nadgleda sektor kriptovaluta i vještačke inteligencije.

Svaki od njih drži titulu, ali niko ne drži izbornu funkciju. Prema najnovijim izvještajima, čak su i američke diplomate uključene u razgovore o ujedinjenju rivalskih vlada sa Saddamom kao predsjednikom. Ali Haftar je svoj sistem izgradio za jednog čovjeka, ne za petoricu. Njegovi sinovi će morati podijeliti ono što njihov otac nikada nije dijelio, teritoriju, novac i plaćenike, u rascjepkanoj Libiji gdje rivalska vlada na zapadu ima svoje milicije i svoje strane mentore.

Gaddafi je decenijama pripremao svoje sinove, dajući im ideologiju koju su recitovali, ma koliko ona bila prazna, a ipak su se međusobno sukobljavali prije revolucije. Haftarovi sinovi nemaju zajedničko vjerovanje; imaju samo pragmatizam preživljavanja. Gaddafi je tvrdio da predsjedava sistemom narodne vlasti. Haftarov sistem ne tvrdi ništa, osim tihe saglasnosti onih koji se plaše progovoriti. Na kraju, “Veliki folirant” ostavlja Libiju u istom onom stanju iz kojeg je navodno želio da je spasi: kao zamršenu mrežu laži, gdje je istina opasnija od metka, a budućnost je rezervisana samo za one koji znaju šutjeti.

Cijeli tekst na The Guardian Weekly