Ismijavanje je namjerno, dehumanizacija svjesna. Ovdje ne radi samo o vjerskim tenzijama; radi se o moći, kontroli i neumoljivom pokušaju brisanja muslimana iz javnog života.

Poziv na molitvu čuje se uz povike gomile, zvukove buldožera i pogrebnih povorki. Negdje se još jednog muslimana hapsi, tuče ili ubija. Vrata džamije se razvaljuju. Dom se ruši.

Negdje će se pojaviti još jedan vjesnik o muslimanima koji su prisiljeni skandirati hinduističke nacionalističke slogane ili o političaru vladajuće stranke Bharatiya Janata Party (BJP) koji iznosi uvredljive primjedbe na račun sljedbenika islama, ili o napadu tokom iftara.

Naše postojanje tretira se kao zločin. Ne morate tražiti dokaze ili provesti sate listajući po telefonu. Primjeri vas brzo pronalaze: Instagram reel, viralni video, naslov koji jedva postane trend, provokacija prikrivena kao politički govor.

Bilo je vrijeme kada su ti incidenti bili šokantni – kada bi izazvali bijes, rasprave ili barem neki nivo reakcije od države i civilnog društva. Sada jedva da se registriraju.

Nasilje je toliko rutinsko, toliko očekivano, da je postalo pozadinska buka; činjenica života. Dolazi s jasnim upozorenjem: šuti, budi nevidljiv ili budi kažnjen.

Ove godine ramazan se poklopio s hinduističkim festivalom Holi. I u više gradova hinduističke nacionalističke grupe iskoristile su Holi povorke kao izgovor za uznemiravanje muslimana. Ovaj obrazac smo već vidjeli: ono što počinje kao “slavlje” brzo se pretvara u koordinirano nasilje gomile.

U gradu Nagpur, Maharashtra, ovog mjeseca, zahtjevi hinduističkih nacionalista za rušenjem grobnice mogulskog vladara izazvali su nasilje, što je dovelo do desetaka ozlijeđenih, uključujući policiju.

Na kraju je više od 50 ljudi procesuirano, svi muslimani – kazna prikrivena kao upravljanje. Oni koji su potakli nasilje izbjegli su svaku kaznu. Tako to sada funkcionira: izbije nasilje, a žrtve se kriminalizira.

Tokom Holija pojavili su se videozapisi gomila koje bacaju obojeni prah na džamije i skandiraju anti-muslimanske slogane. U gradu Aligarhu vlasti su prekrivale džamije ceradama – u biti državno naređenje “ostani unutra”. Isto se dogodilo u drugim dijelovima Uttar Pradesha, kao da je postojanje muslimanskih prostora u javnosti otvoreni poziv na napade.

U Sambhalu je policija to još jasnije rekla: ako muslimani ne žele biti zamrljani obojenim prahom, dijelom Holi tradicije, trebali bi samo ostati unutra. Kada je glavni ministar Uttar Pradesha branio ovu izjavu, poruka je bila očita: ostani unutra. Budi nevidljiv. Smanji se. Ne postoji.

Ali čak ni nevidljivost nije dovoljna. Musliman je uhapšen početkom ovog mjeseca samo zato što je razgovarao s medijima o napadu koji se dogodio nakon Taraweeh molitve u Gujaratu. To je sada pravilo u Indiji: muslimani moraju trpjeti, ali nikada ne smiju protestvovati; trpjeti, ali nikada se ne žaliti.

Ovo nisu izolirani incidenti. Vođe BJP-a otvoreno ismijavaju i ponižavaju muslimane bez posljedica. Raghuraj Singh, vođa BJP-a u Uttar Pradeshu, sugerirao je da muslimanski muškarci nose ceradne pokrivače za tijelo kako bi izbjegli nelagodu tokom Holija.

Ismijavanje je namjerno, dehumanizacija svjesna. Ovdje ne radi samo o vjerskim tenzijama; radi se o moći, kontroli i neumoljivom pokušaju brisanja muslimana iz javnog života.

Svijet sliježe ramenima Bilo da je u Sambhalu, Nagpuru ili bilo kojem drugom mjestu, uvijek je isti obrazac. Kada izbije nasilje, krivica pada na žrtve. Kada muslimani protestvuju, kažnjava ih se. Kada šute, to se uzima kao pristanak.

A kada umru? Svijet sliježe ramenima i skrola dalje.

Sve to vrijeme oni na vlasti nastavljaju potpirivati vatre islamofobije, jasno stavljajući do znanja da neće biti posljedica za one koji uznemiravaju, napadaju ili ubijaju muslimane. Samo nagrade.

Iscrpljujuće je buditi se svako jutro u zemlji koja tretira tvoje postojanje kao provokaciju; buditi se znajući da u svakom trenutku tvoja mjesta štovanja mogu biti napadnuta, tvoji poslovi zatvoreni, tvoje molitve kriminalizirane. Čak je i post za ramazan postao čin tihog otpora – ne zato što je tako zamišljen, već zato što ga je država takvim učinila. Normalizacija svega ovoga je najgori dio. To jedva više izaziva bijes, jer se svaki incident stapa s idućim. Bilo je vrijeme kada bi gomila koja upada u džamiju bila šokantna, kada bi hapšenje muslimana koji su viktimizirani bilo predmet rasprave. Sada je to samo još jedan dan. Dobijemo mali naslov, možda viralni video, a onda tišina – jer uvijek će biti sljedeći put.

Čak se i ideja pravde promijenila. Ne radi se samo o tome da država odbija pozvati hinduističke nacionalističke gomile na odgovornost. Radi se i o sistemu koji aktivno kažnjava one koji govore.

Muslimani trpe dvostruko: prvo od ruku gomila, zatim od ruku policije, sudova i vlade. Kada je musliman linčovan, policija cilja na njegovu porodicu. Kada muslimanka progovori, biva uznemiravana, doxxirana i prijeti joj se silovanjem.

Gušeća okrutnost Ovo je naša svakodnevna stvarnost. Više nije ni o velikim trenucima nasilja. Muslimanski studenti su uznemiravani zbog nošenja hidžaba; muslimanski ulični prodavači su pretučeni jer prodaju svoje proizvode u “hinduističkom području”; muslimanima se uskraćuju poslovi, odbijaju domovi, izbacuju ih iz susjedstava.

Ovdje ne radi samo o govoru mržnje i nemirima. Radi se o tome da život učine nepodnošljivim na male, stalne načine. To je gušeća okrutnost, koja se uvlači u naše postojanje, bilo tokom ramazana ili bilo kojeg drugog vremena u godini.

Javnost gleda, skrola dalje i nastavlja – dok javna apatija nije zapanjujuća. Indija je uslovljena da vidi muslimansko trpljenje kao normalno, očekivano, čak i zasluženo. Mediji dobro igraju svoju ulogu, podižući tenzije, šireći dezinformacije i opravdavajući svaki čin državnog nasilja.

Pravda sada služi moći, a oni koji bi trebali štititi ranjive okreću leđa, ili još gore, pridružuju se tlačiteljima. Javnost gleda, skrola dalje i nastavlja – do slijedećeg napada, sljedećeg nereda, slijedećeg mrtvog muslimanskog tijela na ulici.

Pa postimo. Budimo se prije zore i jedemo, znajući da negdje neko zamjera činjenici da smo još uvijek ovdje.

Molimo se, znajući da čak i čin okupljanja u džamiji sada može biti tretiran kao zločin.

Prekidamo post, znajući da izvan našeg doma neko možda planira slijedeće poniženje, slijedeći napad – slijedeći način da se osigura da muslimani u Indiji nikada ne zaborave svoje mjesto.

Ali mi ne zaboravljamo. I ne nestajemo, koliko god oni to željeli. Ne tražimo dopuštenje da postojimo. Ne čekamo da nam pravda bude dodijeljena. Ovdje smo – postimo, molimo se, živimo. I to je, samo po sebi, prkos.

Nabiya Khan je indijska poetesa; ovaj je komentar napisala za MIddle East Eye.