Mnoge džamije u Gazi oštećene su u izraelskim napadima tokom rata, dok su u brojnim naseljima potpuno uništene. Desetine hiljada Palestinaca obavile su bajram-namaz na otvorenim prostorima, u kampovima za raseljena lica ili u dvorištima bombardovanih škola – među napuklim zidovima, pod plastičnim ceradama ili pored ruševina čitavih kvartova

Kao i prethodne dvije godine, ovaj Kurban-bajram u Pojasu Gaze protekao je bez mirisa tradicionalnih kolača, graje djece na ulicama ili živahnog kretanja porodica u posjete. Iako se praznik ove godine, prvi put od izbijanja sukoba, obilježava u vrijeme zvaničnog primirja s Izraelom, on je i dalje obavijen tugom, tjeskobom i očajem. Unatoč prekidu vatre, stanovnici Gaze teško naziru bilo kakav horizont stvarnih promjena.

Mnoge džamije u Gazi oštećene su u izraelskim napadima tokom rata, dok su u brojnim naseljima potpuno uništene. Desetine hiljada Palestinaca obavile su bajram-namaz na otvorenim prostorima, u kampovima za raseljena lica ili u dvorištima bombardovanih škola – među napuklim zidovima, pod plastičnim ceradama ili pored ruševina čitavih kvartova.

Širom Pojasa Gaze, zvuci tekbira miješali su se sa zaglušujućom bukom agregata za struju. Nakon molitve, mnogi su se uputili ka grobljima kako bi obišli mezare svojih rođaka poginulih u ratu, što je tradicija koja je posljednjih godina postala primarni bajramski običaj.

Mustafa Ibrahim, palestinski aktivista za ljudska prava i društveni istraživač koji živi u Gazi od početka rata 2023. godine, ističe da ovaj praznik najbolje oslikava kontradiktornosti u kojima žive tamošnji stanovnici. S jedne strane vladaju siromaštvo, nezaposlenost, pa čak i glad, praćeni potpunom neizvjesnošću, dok su s druge strane bajramske tržnice ipak otvorene.

„Ljudi izlaze, šetaju, kupuju odjeću za djecu ili neke osnovne potrepštine, ali kada pogledate izbliza, shvatate koliko je situacija zapravo teška“, kaže Ibrahim. „Ovo ne djeluje kao normalan život, već kao očajnički pokušaj da se zadrži barem privid nekakve rutine.“

Gaza ove sedmice nije izgledala praznično. Iako su tržnice radile, mnogi su dolazili samo da gledaju. Roditelji i djeca obilazili su štandove s odjećom i igračkama bez mogućnosti da išta kupe. „Cijene odjeće postale su nemoguće za većinu stanovnika“, objašnjava Fatima, majka troje djece. Ona napominje da su mnoge porodice tokom rata ostale s jednim roditeljem, dok su u drugima hranitelji izgubili sve izvore prihoda. „Majica i hlače za malo dijete sada koštaju koliko i hrana za cijelu porodicu za nekoliko dana“, dodaje ona. Mnogi mališani više i ne traže novu odjeću ili igračke. U tri godine otkako je izbio rat, naučili su da su voda, hljeb i lijekovi glavni prioriteti, a ne bajramluk.

Čak su i glavni simboli praznika postali rijetkost. Stočne pijace, nekada preplavljene ovcama i teladima, ove su godine ostale poluprazne. Ono malo preostale stoke prodaje se po basnoslovnim cijenama, koje se kreću između 5.000 i 7.000 dolara za jednu ovcu. Ahmed, jedan od trgovaca, objašnjava da su bombardovanja uništila farme i usmrtila stoku, te da „čak i kada roba uđe, to nije ni blizu dovoljno“. Prema njegovim riječima, ljudi su ove godine dolazili na pijacu uglavnom kako bi se prisjetili nekadašnje praznične atmosfere.

Nekada su komšije međusobno dijelile kurbansko meso, a ulicama se širio miris roštilja. Danas većina stanovnika Gaze, koja mjesecima zavisi od humanitarne pomoći ili preostale ušteđevine, uopšte ne može priuštiti meso. „Kupovna moć građana je potpuno uništena“, kaže Ahmed. „Postoje porodice koje se muče da kupe piletinu čak i jednom sedmično.“

U kampovima za raseljena lica u Han Junisu, Deir al-Balahu i sjevernom dijelu Gaze, pojedinci su ipak pokušali rekreirati dio prazničnog ugođaja. Žene su pripremale bajramske kolače u improvizovanim glinenim pećnicama ili na logorskoj vatri zbog nedostatka plina i struje, dok su lokalni aktivisti dijelili balone djeci. Ipak, to nije bilo dovoljno da se zaboravi surova stvarnost. Mnogi od njih izgubili su roditelje, prijatelje ili domove. Devetogodišnja djevojčica iz Gaze ispričala je kako je sama sašila lutku od komada platna koje je pronašla u šatoru, umjesto nove igračke koju je željela, ali je nije dobila. Drugo dijete je reklo da mu je jedina bajramska želja da jede meso „kao nekada“.

U međuvremenu, civilna infrastruktura u enklavi nastavlja da se urušava. Bolnice rade isključivo pomoću agregata, pumpe ne obezbjeđuju uvijek čistu vodu, a kanalizacioni sistem, oštećen u borbama, ispušta otpadne vode direktno u more. Obrazovni sistem je također u dubokoj krizi. Hiljade učenika izgubile su gotovo tri pune školske godine. Škole su uništene ili pretvorene u skloništa za raseljena lica, a mnoga djeca provode dane čekajući u redovima za vodu ili sakupljajući drva za ogrjev umjesto u učionicama. Tako čitava jedna generacija odrasta bez ikakve strukture i bez stvarne nade u bolje sutra.

Gubitak nade vidljiv je na svakom koraku. „Ljudi više ne govore o dobrom životu ili blagostanju“, ističe Ibrahim. „Traže osnovne stvari – čistu vodu, kontinuirano snabdijevanje električnom energijom, funkcionalne bolnice i mogućnost da odu na školovanje, posao ili liječenje.“ Stanovnici Gaze, dodaje on, svjesni su da obnova Pojasa neće početi sve dok politički zastoj ostaje nepromijenjen.

Istovremeno, primirje s Izraelom pokazuje ozbiljne znake krhkosti. Nekoliko sati prije početka praznika, Izrael je izveo napad na četvrt Rimal u gradu Gazi, usmrtivši Mohammeda Odeha, zapovjednika vojnog krila Hamasa, zajedno s njegovom suprugom i troje djece. Mještani su izvijestili da su se eksplozije čule u nekoliko područja Gaze i uoči samog Bajrama, što je dodatno pojačalo tjeskobu i poslužilo kao podsjetnik na gubitke koje su pretrpjeli.

„Ljudi su zapravo i očekivali da će se napadi nastaviti“, komentariše Ibrahim ovaj atentat, „ali ovo je stvorilo osjećaj da nema stvarnog predaha, čak ni na trenutak.“

Za stanovnike Gaze rat još uvijek nije završen. Prema Ibrahimovim riječima, rasprave unutar Izraela o obnavljanju vojnih operacija protiv Hamasa u Gazi ne doživljavaju se samo kao politički manevar uoči predstojećih izbora, već kao stvaran pokušaj izraelske vlade da suštinski i dugoročno promijeni situaciju u Pojas Gaze.

Ovaj Kurban-bajram u Gazi ostaje simbol života koji se pretvorio u svakodnevnu borbu za golu egzistenciju. To je praznik preživljavanja, sjećanja i očajničkog pokušaja da se sačuva mrvica dostojanstva i ljudskosti u stvarnosti koja prečesto djeluje potpuno nemoguća.

IZVOR: HAARETZ