Oteti marokanski diplomata Hasan al-Vezan postao je papin zatočenik i prinudni kršćanin, ostavši u historiji upamćen kao Lav Afrički. U vatikanskim okovima napisao je kapitalno djelo „Opis Afrike“, kojim je zauvijek promijenio način na koji Zapad posmatra islamski svijet

Sudbina Andaluzije sažeta je u životu jednog čovjeka čije je ime zabilježeno na raskršću civilizacija, religija i carstava. Rođen u Granadi 1483. godine kao al-Hasan b. Muhammed el-Vezân ez-Zeyyâtî el-Gırnâtî el-Fâsî, u istoriji i svjetskoj književnosti ostao je upamćen pod imenom koje su mu dali njegovi tamničari i pokrovitelji – Lav Afrički (Leo Africanus). Njegov život, koji se protezao od padina Alhambre i ulica Feza, preko carskog Istanbula i Kaira, pa sve do vatikaniskih odaja, i danas ostavlja čitaoce u potpunom nevjerici pred silinom historijskih udesa koji su ga oblikovali.

Kao ugledni diplomata u službi marokanskog sultana, al-Vezan je proputovao ključne centre islamskog svijeta. Međutim, sudbina je prelomljena 1518. godine tokom plovidbe od Kaira prema Maroku. Njegov brod presreli su kršćanski gusari, a samog diplomatu zarobio je čuveni španski gusar Don Pedro de Cabrera Bovadilla. Znajući da u rukama drži čovjeka izuzetnog obrazovanja i diplomatskog ranga, Bovadilla ga je odlučio poslati u Rim kao dragocjen dar papi Lavu X.

Slavni libansko-francuski pisac Amin Maalouf u svom čuvenom romanu „Lav Afrički“ dočarava trenutke uoči njegovog izvođenja pred papu:

„Čovjek koji me je oteo bio je sicilijanski gusar po imenu Don Pedro de Cabrera Bovadilla, poznat po svojoj pobožnosti. Bio je u šezdesetim godinama i ubio je mnogo ljudi. Mora da se plašio da ne preda svoju dušu kao razbojnik, želeći da učini nešto za Boga kako bi okajao svoje grijehe. Ili je možda želeći da ponudi dar papi, ocu kršćanstva, rimskom vladaru, Božijem predstavniku Lavu X na drugoj strani Mediterana… Ja sam bio dar pripremljen za papu i predstavljen sam 14. februara, na praznik Svetog Valentina. Noć prije rečeno mi je da ću biti izveden pred papu. Do zore nisam mogao zaspati, naslonivši leđa na zid ćelije, slušajući sve zvuke koji su razbijali mračnu tišinu: zujanje grada, smijeh stražara, zvuk nečega što pada u Tibar, plač novorođenčeta… Patio sam od nesanice otkako sam stigao u Rim. Pokušavao sam da pronađem razloge koji su noći činili tako mučnim. Više od odsustva slobode i žene, boljela me je nemogućnost da čujem glas mujezina. Nikada se nisam osjećao tako… Nikada nisam živio tako. Živjeti sedmicama bez slušanja poziva na molitvu, zvuka koji je ispunjavao prazninu, koji je davao osjećaj sigurnosti zidovima i ljudima, koji je definirao vrijeme…“

Izlazak uvaženo islamskog učenjaka pred glavu Katoličke crkve bio je susret dva potpuno različita svijeta u prelomnom historijskom trenutku. Historičarka Natalie Zemon Davis opisuje taj ključni susret u Rimu: „Neko vrijeme njegov najvažniji sagovornik bio je Lav X. Njihovi sastanci su sigurno duboko impresionirali i zastrašili al-Vezana; pošto je jednom stajao pred sultanom Selimom, al-Vezan je sada bio pred duhovnim vladarom kršćana. Pretpostavljamo da je znao da je papa bio sin bogatog i moćnog Lorenza de Medicija; vjerovatno je imao i neku ideju da je Lav, koji je patronizirao umjetnike, učenjake i favorite, doveo papsku blagajnu u znatne poteškoće. Muslimanski zarobljenik vjerovatno nije čuo da je u jesen 1518. godine jedan od Lavovih kardinala pokušao, doduše uzalud, da odvrati čovjeka po imenu Martin Luther od njegovih heretičkih ideja u Augsburgu na sjeveru.“

Najveća kontroverza koja do danas prati život Al-Vezana jeste njegovo pokrštavanje. Nakon devet godina provedenih u Italiji pod statusom zarobljenika, 6. januara 1520. godine, al-Vezan je kršten u Bazilici Svetog Petra u Vatikanu. Sam papa Lav X dao mu je svoja imena – Joannes Leo, u narodu poznat kao Giovanni Leo ili Lav Afrički.

Rješavajući dilemu o motivima ovog čina, profesor dr. İbrahim Kalın naglašava da se radilo o čovjeku koji je primarno težio slobodi i goli život spasavao u mreži političkih intriga:

„Da li je Hasan al-Vezan, koji je samo godinu dana ranije stajao pred najmoćnijim vladarom na svijetu, slobodno lutajući Mediteranom, Afrikom i Magrebom kao izaslanik sultana Maroka, mogao pobeći iz ovog života zatočeništva? Da li je postojala ikakva garancija za njegov život usred političkih intriga? Da li je postojala ikakva garancija da neće biti prodat kao običan rob i završiti život na blatnjavoj i prljavoj farmi nekog vazala?“

Njegova unutrašnja drama tokom samog čina krštenja u Vatikanu dobila je snažan umjetnički izraz u Maaloufovoj interpretaciji:

„Stajao sam klečeći pred mihrabom, glave blago zamagljene mirisom tamjana, skrhan svom ovom nezasluženom počašću. Svi prisutni su znali da su kralja Maga zarobili gusari u Džerbi jedne ljetnje noći i doveli ga u Rim kao roba. Sve što mi je rečeno i urađeno bilo je tako besmisleno, tako pretjerano, tako smiješno apsurdno! Zar nisam bio žrtva lošeg sna, vihora? Zar nisam, kao svakog petka, u džamiji u Kairu ili Timbuktuu? Mora da me je pogodio loš san koji sam sanjao sinoć, moram biti zbunjen! Dok sam bio izgubljen u ovim sumnjama, papin glas se podigao. Ovoga puta govorio je meni: ‘Ti, naš dragi sine, Giovanni Leone, koga je Božija volja izabrala među svim ljudima…’ Giovanni Leone! Johannes Leo! Niko u mojoj porodici nikada nije nosio to ime. Čak i dugo nakon ceremonije, nastavio sam da ponavljam ta slova, te slogove u svojoj glavi, čas na latinskom, čas na italijanskom. Leo, Leone. Ljudi, iz čudne navike, uzimaju imena životinja koje ih plaše, nikada imena životinja koje su im bliske. Ljudi vole da ih zovu vukovima, ali ne vole da ih zovu psima. Jednog dana, kada pogledam u ogledalo i zaboravim ime Hasan, hoću li sebi reći: ‘Lave, sjenke su se pojavile pod tvojim očima’? Da bih se navikao na svoje novo ime, arabizirao sam ga. Johannes Leo je postao Jahja al-Asad. To je potpis u knjigama koje sam napisao u Rimu i Bolonji.“

U Rimu i Bolonji, Jahja al-Asad je napisao svoje kapitalno djelo La Descrittione dell'Africa (Opis Afrike). Tekst je ubrzo preveden na vodeće evropske jezike i postao ključno štivo preko kojeg su zapadni intelektualci decenijama upoznavali geografiju, političke ustanove, šerijatsko pravo i porodični život muslimanskog svijeta. Njegovo djelo je demistificiralo Orijent, skinuvši sa njega slojeve fantastičnih predrasuda i ponudivši Evropi egzaktan, naučni uvid u islamsku civilizaciju.

Iako su zapadni autori često pokušavali prikazati Al-Vezana kao čovjeka koji je izrastao iznad vjerskih i identitetskih okvira, historijske činjenice govore da je on čim mu se ukazala prilika, 1550. godine, napustio Italiju. Vratio se u Sjevernu Afriku, u okrilje islama, gdje je i preminuo oko 1554. godine. Za sobom je ostavio djelo koje je trajno premostilo ponor između Istoka i Zapada, ostajući spomenik čovjeku koji je uprkos okovima uspio sačuvati intelektualnu veličinu i sopstveni duh.

IZVOR: Bosna.hr, GZT