Prema podacima Policijske uprave Novi Grad Sarajevo, u 2025. godini broj krivičnih djela na području te općine smanjen je za 11,29 posto, što je 144 djela manje nego godinu ranije. Istovremeno, broj prekršaja protiv javnog reda i mira porastao je za gotovo trećinu.

U medijima se uglavnom govori o krupnijim incidentima, pucnjavi na Ilidži u februaru, onoj ispred kafića u Novom Sarajevu u martu, ili o trojici Sarajlija koji su sredinom aprila uz prijetnju vatrenim oružjem opljačkali stranu državljanku u Mostaru. U javnoj debati o sigurnosti u Kantonu Sarajevo godinama se vrte isti akteri – ministar, komesar, opozicija koja traži vanrednu sjednicu.

A gdje su u toj statistici sitne krađe, obijanja automobila, džeparenja? Slučajevi o kojima se ne piše, ali gdje se građanima svakodnevno kradu i stvari i povjerenje u sistem. Jedan takav slučaj iz centra Sarajeva stigao je u našu redakciju.

SVJEDOČANSTVO: “ZNAJU KO JE, A ON I DALJE KRADE”

Dosta se toga u Sarajevu desi lijepog što čovjeku da nadu da je ovaj grad i dalje pun dobrote, humanih ljudi, lijepih djela. I onda se desi samo jedna stvar pa ti sve to poljulja.

Automobil mi je bio parkiran na mjestu gdje prolazi stotine ljudi, pored pijace, pored punog kafića, uz nekoliko poslovnica. Srce dana, oko podne. Na automobilu zatamnjena stakla, iznutra se ne vidi ništa. Ali pošto sam često na istom mjestu, neko me očito upratio da sam izašla bez tašne koju inače uvijek nosim. Za petnaestak minuta auto je bilo obijeno, tašna ispod zadnjeg sjedišta – ukradena.

Dok sam bila u radnji, nisam ništa primijetila. Kad sam izašla, ljudi s pijace su već bili okupljeni oko automobila. Tek kad su me ugledali, rekli su: “Obili su ti auto.” Iako su znali da je moje, nikome nije palo na pamet da me zove. Niko nije ni vrisnuo, niko nije ni pokušao odvratiti pažnju lopovu. Fino su mi onda objašnjavali kako je izgledao, kako je bio obučen, kuda je otrčao.

Dolazi policija. Čude se kako u po bijela dana, na tako prometnom mjestu. I onda kao iz topa: “A to je taj i taj, vjerovatno.” Pitala sam, ako već znate ko je, ako stalno krade ovdje, kako je na slobodi? Pa ima, kažu, preko 50 dosijea, ali sud ga pušta ili daje minimalne kazne. “Imaju oni tu i neki stan u blizini”, rekli su mi, “pa ćemo otići pogledati – par dana prije smo tamo našli ukradeni laptop”.

Ja sam se već bila halalila sa ukradenim. Pitala sam da obiđemo kamere. Našli su jednu, ali su rekli da ga je snimila samo s leđa, pa “nema fajde od nje”. Policija je brzo otišla. Ja sam krenula sama u potragu. Pronašla još jednu sigurnosnu kameru i sama tražila da se izuzme snimak.

Dva dana kasnije zovu me, priveli su onu osobu na koju su odmah sumnjali. Pitam kako znaju da je on. “Pa 60% smo sigurni da je on”, kažu mi. Jedini dokaz je to što je lik poznati lopov. I dok je bio u pritvoru, još jedno auto je obijeno skoro na istom mjestu. Insistirala sam da se izuzmu snimci s kamere koju sam sama pronašla, želim biti sigurna da je to zaista on. Policajac mi je rekao da ih nema dovoljno, da jedva stižu, i da još nisu izuzeli snimke.

Kao jedina nada ostale su mi grupe na društvenim mrežama – “Izgubljeno-nađeno”, gdje su svakodnevno objave o ukradenim novčanicima i torbama, i s druge strane o pronađenim dokumentima koje lopovi znaju baciti nakon krađe. Molila sam Boga da “moj” lopov ima bar toliko srca da negdje baci dokumente. Radovala sam se svakoj objavi o tuđim dokumentima kao da su moji. Kad ti se to desi, onda se i drugima suosjećaš više. Na mrežama se masovno dijele i slike poznatih džeparoša i lopova. Svaki ima svoj “zanat”,  jedni rade po čaršiji, drugi po tramvajima, treći obijaju auta. Zajedničko im je da svi znaju da su lopovi, a oni i dalje slobodno hodaju ulicama.

A kad izgubiš nadu da će se dokumenti pronaći, krećeš vaditi nove. S policijskom prijavom ideš u Službeni list i plaćaš taksu. Zatim u općinu, gdje za svaki dokument plaćaš 8 maraka takse i čekaš rješenje sedam dana. Kad rješenje stigne, nosiš ga u općinu i uplaćuješ još 18 maraka. Dakle, nije dovoljno što te lopov pokrao, ti još i plaćaš vađenje novih dokumenata.

A lopov? Lopovu ništa. On nastavlja slobodno tražiti nove žrtve.

ČETIRI PITANJA KOJA STATISTIKA NE POSTAVLJA

Ovo svjedočanstvo neće se pojaviti ni u jednom sigurnosnom pregledu kao zasebna priča. Ušlo je u izvještaj kao jedna stavka pod “teške krađe”, jedna brojka u dokumentu. A otvara pitanja koja stručnjaci za sigurnost u BiH već godinama postavljaju.

Prvo, šta se dešava između hapšenja i osude. Sigurnosni analitičari u Kantonu Sarajevo ranije su upozoravali da se stanje sigurnosti pogoršalo upravo zato što pravosuđe često ne dovodi policijski rad do kraja, procesi se odugovlače, kazne su blage, a recidivisti se brzo vraćaju na ulicu. Slučaj iz svjedočanstva, osumnjičeni s pedeset dosijea koji nastavlja krasti u istoj četvrti, egzaktna je ilustracija tog problema.

Drugo, kapacitet policije. Policajci koji “jedva stižu” izuzeti snimak s nadzorne kamere nisu anomalija. U svjedočanstvu oštećena sama pronalazi drugu kameru koju policija nije ni potražila. Kriminalističke istrage u Sarajevu sve se više oslanjaju na građansku inicijativu.

Treće,  povjerenje u zajednicu. Desetak ljudi koji gledaju obijanje auta u podne, bez ijednog vrisnutog “hej” nije isključivo kriminalistički, nego socijalni problem. Strah, ravnodušnost, iskustvo da ni prijavljivanje ne donosi rezultat, vjerovatno kombinacija sve troje.

Četvrto je ekonomija žrtve. Krađa lične karte, pasoša i vozačke dozvole žrtvu košta niz taksa, od oglasa u Službenom glasniku do općinskih pristojbi, plus popravka razbijenog stakla. U sistemu koji funkcioniše, šteta se nadoknađuje od počinitelja. Ovdje žrtva subvencionira vlastitu birokratiju.

Možda najindikativniji detalj svjedočanstva jeste gdje je oštećena na kraju potražila pomoć, na Facebook grupama. “Izgubljeno-nađeno”, objave s fotografijama poznatih džeparoša, slike pronađenih dokumenata po kontejnerima širom grada. To je paralelni, neformalni sistem koji su građani morali sami izgraditi, u prostoru koji institucije ne pokrivaju.

Zvanične brojke MUP-a mogu pokazivati pad kriminala. Ali sve dok za iste počinitelje “svi znaju da su lopovi, a oni i dalje slobodno hodaju ulicama”, kako stoji u svjedočanstvu, statistika će biti udaljena od onoga što građani osjećaju kad se vrate na parking mjesto i zateknu razbijen prozor.