Više od tri decenije nakon što je naredba emitovana širom Prijedora, aktivisti nastavljaju da podižu svijest o tamo počinjenim zvjerstvima i traže priznanje za žrtve. Bosna i dalje ostaje politički podijeljena po etničkim linijama, pri čemu pojedini lideri nastavljaju da osporavaju ili umanjuju genocid i druge ratne zločine

Za Sabinu Kadić-Makenzi, predsjedavajuću humanitarne organizacije „Beyond Srebrenica“, ovaj dan sjećanja ima duboko lični značaj. Komemoracija 31. maja označava dan kada je 1992. godine Bošnjacima u Opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne, naređeno da nose bijele trake oko rukava i da na svoje domove okače bijele čaršave, čime su označeni za progon tokom kampanje etničkog čišćenja.

Za aktiviste, ova simbolika i dalje ledi krv u žilama. Gotovo pola stoljeća nakon Holokausta i nacističkog režima koji je koristio Davidovu zvijezdu za identifikaciju Jevreja, Bošnjaci u Prijedoru bili su vidno obilježeni zbog onoga što jesu i izdvojeni za progon.

Prema zvaničnim podacima udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno 3.176 civila, dok je oko 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima širom tog područja, uključujući i članove porodice Kadić-Makenzi. Istraživačko-dokumentacioni centar u Sarajevu navodi da je od 1991. do 1995. godine u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od kojih su 4.093 bili Bošnjaci.

Govoreći na skupu povodom obilježavanja 10. godišnjice organizacije „Beyond Srebrenica“ u Glazgovu u četvrtak, Kadić-Makenzi se osvrnula na djetinjstvo koje je započelo u mirnoj, multietničkoj zajednici prije nego što su je preplavili podjele i nasilje.

Rođena i odrasla u Sanskom Mostu, opisala je odrastanje uz komšije Srbe, Hrvate i Bošnjake kao „neupečatljivo na najbolji mogući način“. Međutim, kako se rat približavao, promjene je postalo nemoguće ignorisati. „Iz moje perspektive djevojčice, život je počeo da se mijenja kada su pozivnice za rođendane počele da presućuju od prijatelja s kojima sam odrasla i s kojima sam išla u školu. To zvuči tako simplifikovano u kontekstu rata ali to su stvari koje ostaju s vama.“

Prisjetila se kako su se prijateljstva raspadala, komšije postajale neprijateljski nastrojene, a čitave zajednice polako razdirane. Situacija se dramatično pogoršala kada su Bošnjaci postali mete. „Ubrzo nakon toga, Bošnjacima je naređeno da u javnosti nose bijele trake kako bi ih lakše identifikovali. Kako bi lakše postali mete.“

Kadić-Makenzi je pobjegla iz Bosne s majkom i sestrama, noseći malo više od odjeće koju su imale na sebi. Njen otac je bio primoran da ostane, dok su mnogi članovi njene šire porodice kasnije zatvoreni u logore.

Jedno od njenih najživljih sjećanja uslijedilo je nakon što je porodica stigla na sigurno u Sloveniju. Gledajući televizijske izvještaje, njena majka je na trenutak osjetila olakšanje ugledavši na ekranu živog dvanaestogodišnjeg rođaka, da bi ubrzo saznala da ga drže u logoru Trnopolje kod Prijedora.

Taj logor će kasnije postati jedan od najozloglašenijih simbola zvjerstava počinjenih na sjeverozapadu Bosne. „Tetke, ujaci i moji voljeni baka i djed takođe su držani u Trnopolju ili procesuirani, kako su to zvali njihovi tamničari. Tamničari koje su prepoznali kao svoje komšije, učitelje, prijatelje.“

Na kraju je jedna crkvena grupa pomogla porodici da ode u Veliku Britaniju, gdje su ponovo izgradili svoje živote. Kadić-Makenzi je kasnije studirala novinarstvo u Škotskoj, a sada živi u Linlitgovu sa suprugom i kćerkama.

Njena veza s organizacijom „Beyond Srebrenica“ počela je 2015. godine kada je, dok je bila na porodiljskom odsustvu, prisustvovala komemoraciji ispred katedrale St Giles u Edinburgu, noseći svoju kćerkicu i cvijeće s bosanskom zastavom. Fotografija snimljena tog dana zabilježila je taj trenutak.

Deceniju kasnije, ponovila je tu sliku pored osnivačice i prve predsjedavajuće organizacije, velečasne dr Lorne Hud, i svoje najstarije kćerke Else, koja se sada približava tinejdžerskim godinama, dok je originalna fotografija bila projektovana iza njih. Danas ona predsjedava humanitarnom organizacijom koja joj je tog ljetnog popodneva prva otvorila svoja vrata.

Obraćajući se gostima na skupu povodom obilježavanja Dana bijelih traka, Kadić-Makenzi je rekla da su lekcije iz Bosne i dalje hitno relevantne. „Genocid i djela mržnje se dešavaju običnim ljudima“, rekla je. „Mislim da je važno zapamtiti da ih obični ljudi i sprovode.“

Više od tri decenije nakon što je naredba emitovana širom Prijedora, aktivisti nastavljaju da podižu svijest o tamo počinjenim zvjerstvima i traže priznanje za žrtve. Bosna i dalje ostaje politički podijeljena po etničkim linijama, pri čemu pojedini lideri nastavljaju da osporavaju ili umanjuju genocid i druge ratne zločine.

Za Kadić-Makenzi, sjećanje nije samo odavanje počasti onima koji su ubijeni, već i osiguravanje da buduće generacije shvate koliko brzo mržnja može razoriti obične živote. „Naša je dužnost da se sjećamo, da edukujemo i da djelujemo kako bi prošlost oblikovala pravedniju i mirniju budućnost za sve. I da podsjetimo svijet na ove riječi: ‘Zakopali su nas, ali nisu znali da smo sjeme.'“

Iako genocid u Srebrenici ostaje najšire priznato zvjerstvo u bosanskom ratu, organizacija „Beyond Srebrenica“ osnovana je kako priče o žrtvama širom Bosne ne bi bile zaboravljene. Kroz obrazovne programe, događaje sjećanja i studijske posjete, ova škotska humanitarna organizacija radi na podizanju svijesti o genocidu i ratnim zločinima počinjenim ne samo u Srebrenici, već i u zajednicama uključujući Prijedor, Foču, Ključ i Sanski Most, mjestima gdje su hiljade života uništene etničkim čišćenjem i progonom.

IZVOR: The Herald