Zapadnjak nije mario za molitve ni suze, dovršavao je ono što je nevolja započela. Domaćinima je ostavio za sobom prazninu, oštru zimu, ugasio i posljednju iskru nade. Ma, da su mogli, i zemlju bi valjda prebacili preko ramena i odnijeli na hladni zapad, ali to ipak nisu mogli. Bosna je teška, ukorijenjena je ona dublje od njihove plitke zamisli, ona se u srcu nosi, ne može to svako.

Grad na zrnju soli ima veličanstvenu i gustu šumu, punu skrivenih tajni. Njezina drevna stabla govore međusobno, razmjenjuju sreću i tugu. Ako se zagledaš malo bolje, vidjet ćeš da svako drvo ima lice, sramežljivo i nijemo te promatra. Njihovo korijenje je debelo i kvrgavo od godina, toliko je staro da je sraslo s kamenom planine na kojoj žive – Majevica joj je ime. Sve što su ikada željela nalazilo se baš tu. Lagani žubor potočića, mehka voda koja se u rječicu pretvarala i kroz grad žuborom ispirala prašinu. Ponekad bi neko stablo poželjelo po mjesečini prošetati kao nekada, dok je tražilo mjesto; da pruži granu dalje, da se prisjeti kad je prvi listić raširilo i krenulo na put tananim korjenčićima, trčkaralo veselo šumom tražeći svoje mjesto pod suncem. Davno je to bilo, jedva da se i sjetiti mogu. Teško korijenje i mir šume podsjećali bi ih da je dom upravo mjesto koje su odabrali, tamo gdje s ponosom stoje.

Nisu bili sami: pod njihovim korijenjem lisice su stvarale svoje jazbine, stare sove su svijale gnijezda u krošnjama, tišinu su remetile sitne životinjice što se kradom provlače kroz suho lišće koje šuštanjem odaje njihove male korake  i vile Majevice. One u svitanje skupljaju kapljice rose i svojim pjevom bude planinu i njezine plahe male četveronožne stanovnike. To su šumske vile, teško da ćeš ih vidjeti. Nevidljive ljudskom oku, one su čuvarice drevnih tajni šume, čarobnih bijelih kristalića – Srca Majevice.

Dogodilo se i to, došli su teški dani. Sunce kao da se urotilo, svojim je zlatnim nitima nemilosrdno pržilo zemlju, a kišni oblaci, mehki poput pamuka, nestali su. Zemlja je klonula od žeđi, čak je i duboko korijenje žeđalo za vodom, jer je i rijeka izdala – povukla se u svoja podzemna korita. Šuma je utihnula, kao da više nije imala snage. Po poljima je vladao muk, tek bi poneki pokušaj vjetra, suh i oštar, podigao oblake prašine.

U toj nevolji dotukao ih je i zapadnjak – hladan vjetar, stran i bez duše, lomeći im duh. S njim su stigli tuđi, onako čudno uglađeni u špagu zategnutim kaputima i tvrdim kožnim čizmama što se sjaje na suncu, nametljivi u gazdinskom raspoloženju. Govorili su drugačije, hodali drugačije, uspravno, kao da pogledom paraju nebo.

Zapadnjak nije mario za molitve ni suze, dovršavao je ono što je nevolja započela. Domaćinima je ostavio za sobom prazninu, oštru zimu, ugasio i posljednju iskru nade. Ma, da su mogli, i zemlju bi valjda prebacili preko ramena i odnijeli na hladni zapad, ali to ipak nisu mogli. Bosna je teška, ukorijenjena je ona dublje od njihove plitke zamisli, ona se u srcu nosi, ne može to svako. Ipak! Promakla im je jedna koza. Ova koza je voljela odlutati, danima je ne bi bilo. Vratila bi se vesela, razdragana, neumorno bi blejala kao da nešto prepričava – ko zna za čim je išla, šta je radila?

Kuća mlade majke, čija je koza bila, nalazi se pod šumom. Voljela ju je gledati kako pase, prebacuje travu s jedne strane na drugu i veselo maše repom. „Samo neka pase, bit će mlijeka za djecu“, pomislila je.

Koza je kao i svaki dan bila u šumi na ispaši, niko nije ni slutio šta je planina snila. Kada se činilo da je sve stalo, planina, ta mudra i šutljiva stamena starica, odlučila je pomoći. Kozu je mamila sve dublje i dublje u šumu. Vukao ju je k sebi zamamni miris soli i, po ko zna koji put, koza se našla u blještavilu: otvor kroz koji bi ušla propuštao je malo svjetlosti i puno primamljivog mirisa kojem koza nije mogla odoljeti. Ovoga puta nešto je bilo drugačije. Kratko nakon što je nestala u procjepu, iz srca planine, između korijenja starog drveća, lagano je na svojim papcima išetala koza bijela poput prvog snijega, sa zlatnim rogovima koji su zračili svjetlom. Vratila se u svoju štalu na počinak i tamo čekala mladu majku koja se brinula o njoj. Dozivala ju je na sav glas – beeee, beee – imala joj je toliko toga reći. Neće je razumjeti, ali će je pomaziti kao i svaki put kada se vrati, pomislila je koza. Voljela je te mile dodire na svojoj dlaci i način na koji je mlada majka nježno dlanom uhvati za njušku, s osmijehom pogleda ravno u oči kao da je razumije. Čudno, ali razumjele su se.

Oči su joj sjale u tami kao dva mala mjeseca. Mlada majka ušla je u štalu, izvela je da vidi šta se događa i je li dobro. Na mjestu na kojem je koza stajala, trava je ozelenjela. Kako se koza pomicala, tako je zeleni trag ostajao za njom, a iz njenih rogova razlijevala se čudesna toplina, svjetlost što daje nadu. Mlijeka je bilo toliko da je mogla nahraniti čitav sokak u jednom dahu.

Priča o kozi širila se brže od vjetra što se niz Majevicu provlači kroz grane i mehko lišće koje ga veselo dočekuje, jer uz njegov dodir pleše na suncu. Niko nije odlazio praznih ruku, niko gladan nije ostao. Šuškali su tiho zabrinuti šapati među ljudima: „Hoće li, bolan, biti mlijeka za sve? Puno nas je, plaho smo je opteretili.“

A koza, kao da je sve razumjela. Strese bijelo sitno zrnje sa svoje dlake i još jače svojim rogovima toplom svjetlošću ugrija srca što su stajala pored nje. Davala im je nadu, snagu i prkos. Djeca više nisu bila gladna.

Kroz sokake ponovno se čuo smijeh. Nevolja je u njima probudila snalažljivost, utkala zajedništvo u njihove korake i probudila inat koji postaje jači od svakog zla što će im se ispriječiti na putu. Sasvim tuzlanski je da cijela Tuzla složno muze jednu kozu znajući da će danas biti bolje nego jučer. Pitaš li se postoji li koza koju je cijela Tuzla tada muzla? Ovo je izazov: nađi na karti gdje je to podzemlje puno bijelih kristala.

Moćna li je koza što ju je cijela Tuzla muzla.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.