Dolazak egipatske fudbalske zvijezde Mohameda Salaha u turski Trabzonspor prerastao je granice sportskog spektakla i postao najvidljiviji simbol velikog geopolitičkog zaokreta na Bliskom istoku. Nakon višedecenijskog rivalstva i ideoloških sukoba, Kairo i Ankara zamijenili su politiku konfrontacije pragmatičnom saradnjom, dok je nekadašnje diplomatsko zahlađenje na stadionima ustupilo mjesto neočekivanom kulturnom i društvenom zbližavanju dvije nacije

Kada je egipatski fudbaler Mohamed Salah ove sedmice stigao u turski grad Trabzon, hiljade navijača tamošnjeg sportskog kluba Trabzonspor preplavile su aerodrom u klupskim bojama. Skandirali su njegovo ime i slavili dolazak zvijezde koja je, nakon desetljeća u engleskoj Premijer ligi, zacementirala svoje ime među legendama Liverpoola. Kasnije su ispunili klupski stadion do posljednjeg mjesta, paleći baklje i vatromet te podižući divovske transparente, dok se Salah smiješio i predvodio navijanje, usput nagovijestivši i novi stil proslave golova za koji navijači već nagađaju da bi mogao postati njegov novi zaštitni znak.

Bio je to doček dostojan legende koja nadilazi same granice fudbala. Za igrača koji je proveo skoro 15 godina u inozemstvu igrajući za Basel, Chelsea, Romu i naposljetku Liverpool, prelazak u turski klub čini ga po prvi put glavnom zvijezdom u jednoj većinski muslimanskoj zemlji otkako je 2012. godine napustio rodni Egipat. Prije samo jedne decenije, priča o dolasku egipatske fudbalske ikone u Tursku odvijala bi se u sjenci jednog od najžešćih političkih sukoba na Bliskom istoku. Danas stvari izgledaju potpuno drugačije.

Tokom većeg dijela protekle decenije, Egipat i Turska stajali su na suprotnim stranama gotovo svake regionalne linije razdvajanja. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan oštro je osuđivao svrgavanje Mohameda Morsija od strane Abdela Fattaha el-Sisija, dok je Egipat posmatrao Tursku kao glavnog pokrovitelja Muslimanskog bratstva. Njihovo rivalstvo preljevalo se na Libiju i istočni Mediteran, izbijajući u prvi plan na gotovo svakom regionalnom samitu i prijeteći u pojedinim trenucima otvorenim sukobom dvije zemlje. Međutim, ta se dinamika promijenila iznenađujućom brzinom.

Od 2024. godine Erdoğan je posjetio Kairo, a Sisi je otputovao u Ankaru, pri čemu su dvije vlade potpisale više od deset sporazuma o saradnji, proširujući trgovinu, investicije, pa čak i bezbjednosnu koordinaciju. Iako se i dalje ne slažu oko nekoliko pitanja, uključujući pojedine segmente odnosa prema Libiji, Sudanu i Siriji, relacija se iz ideološkog rivalstva transformisala u pragmatično upravljanje odnošenjem. U tom kontekstu, Salahov transfer djeluje kao jedna od najjasnijih kulturnih manifestacija šireg geopolitičkog preslagivanja koje je već u toku.

Ta se promjena na internetu mogla primijetiti gotovo trenutno. Vijest o transferu pokrenula je val obostranog slavlja koji bi prije samo nekoliko godina bilo teško i zamisliti. Turski nalozi izražavali su dobrodošlicu Salahu na arapskom jeziku, dok su Egipćani odgovarali frazama na turskom. Jedan viralni video prikazao je navijače Trabzonspora kako plešu uz pjesmu „Boshret Kheir“, hit pop zvijezde Hussaina al-Jassmija koji se trajno povezuje s prvim predsjedničkim mandatom Abdela Fattaha el-Sisija. Jedan od korisnika našalio se u komentarima da je „dominacija Egipta zastrašujuća“, čudeći se kako pjesma koja je nekada bila sinonim za egipatsku unutrašnju politiku sada odjekuje zemljom s kojom je Kairo godinama bio u dubokom regionalnom sukobu.

Čak su i šale odražavale novu fazu u odnosima dviju država. Različite verzije istog internet memoranduma širile su se mrežama, dok su se korisnici pitali koliko će trajati ovaj medeni mjesec prije nego što Salah neizbježno poklekne pred nekom od historijskih osjetljivosti dviju nacija. Jedna od najpopularnijih objava glasila je kratko: „Čeka se bura koja će izbiti kada Mohamed Salah napiše tvit za rođendan Mustafe Kemala Atatürka.“

Svečanostima se pridružio i načelnik općine Araklı, koja se nalazi u sastavu Trabzona. On se pojavio pored Salaha u šaljivom video-snimku u kojem tvrdi da će klimatske promjene u budućnosti učiniti Egipat nemogućim za život, ponudivši zvijezdi zemljišnu parcelu za njegovu djecu i unuke.

Tvrditi da je sam nogomet popravio egipatsko-turske odnose bilo bi svakako pretjerano. Niti bi Salahov dolazak trebalo tumačiti kao kraj regionalnog nadmetanja dviju sila. Kairo i Ankara ostaju takmaci, a njihova normalizacija manje se odnosi na stvaranje čvrstog savezništva, a više na prihvatanje činjenice da trajni sukob ne koristi nijednoj strani.

Ipak, nogomet je oduvijek imao moć da diplomatske zaokrete učini opipljivim i bliskim obimnim slojevima društva. Milioni Egipćana i Turaka koji nisu pridavali mnogo pažnje predsjedničkim posjetama ili trgovačkim sporazumima sada gledaju istog igrača, u istim klupskim bojama i ujedinjeni oko istih ciljeva. Ovo ne bi bio prvi put da Salah utjelovljuje širi politički trenutak. Tokom godina provedenih u Liverpoolu postao je simbol inkluzije muslimana u Velikoj Britaniji, pokazujući kako uticaj jednog vrhunskog sportiste u konačnici može sezati daleko izvan samih granica terena.

Kao jedna od rijetkih javnih ličnosti koja uživa takvu vrstu naklonosti u oba društva, Salah se nalazi u jedinstvenoj poziciji da drži otvorena vrata koja je diplomatija tek nedavno otključala.

IZVOR: New Lines Magazine