Neki ciljevi su nedostižni, čak i za svemoćni Izrael. Čak i ako po strani ostavimo moralna razmatranja prema kojima Izraelci pokazuju takav prezir, moralo bi biti jasno da je vrijeme da se pokuša sa drugačijim putem

Obnova Gaze još nije ni počela; svijet se još nije oporavio od prizora iz Pojasa, niti je naplatio cijenu od Izraela za njegove zločine uprkos potpunom i zadivljujućem globalnom konsenzusu o njihovoj težini ali što se Izraela tiče, nije proliveno dovoljno krvi.

Centralna tema ratnohuškačke retorike Benjamina Netanyahua jeste povratak pričama o brisanju Gaze. Ni ministar odbrane Israel Katz ne propušta nijednu priliku da uputi prijetnje. Nema smisla trošiti riječi na Bezalela Smotricha i Itamara Ben-Gvira, kao ni na mrzitelja Arapa Avigdora Liebermana.

Njima se sada, na sramotan način, pridružio i Gadi Eisenkot. Među njegovim uslovima za svakoga ko želi ući u koaliciju koju bi on mogao formirati nalazi se i iznenadni zahtjev za priznavanje Hamasa kao terorističke organizacije „koja mora biti uništena“.

Bilo da je riječ o manevru koji treba blokirati lidera Ujedinjene arapske liste Mansoura Abbasa ili o načelu, krug je zatvoren. Svi stranački lideri (za sada sa izuzetkom Yaira Golana) žele povratak ratu u Gazi. Teško je zamisliti suludiju i košmarniju ideju od te.

Svako ko danas govori o uništenju Hamasa, u suštini govori o uništenju Gaze. Nakon tri godine krvoprolića i razaranja, iz kojih je Hamas izašao živ i sposoban za borbu, jasno je da Hamas ne može biti uništen nikako drugačije osim potpunim zatiranjem Gaze.

Neophodno je priznati tu činjenicu. Ono što nije postignuto kroz tri godine genocidnog rata neće biti postignuto ni kroz naredne tri takve godine.

Ako u Gazi ostane života, Hamas će njome upravljati. Ako građevine ostanu čitave, Hamas će boraviti u njima. Ako djeca prežive, Hamas će ih odgajati. Dakle, svako ko poziva na povratak ratu čiji je cilj uništenje Hamasa, zapravo poziva na opći rat istrebljenja s ciljem da se posao privede kraju.

To je posljedica poricanja da se tamo dogodio genocid. Budući da je to u Izraelu općeprihvaćeno poricanje, pri čemu Izrael nikada nije priznao činjenice niti se usudio suočiti s onim što je učinio, sada se može pozivati na još jednu genocidnu rundu. Već postoje oni koji javnost pripremaju upravo za to. Među njima je uobičajena grupa ratnohuškačkih glasova iz svijeta politike, vojske i medija, zajedno sa, nažalost, nekim od ljudi koji žive uz granicu sa Gazom.

Vojska vojne dopisnike kljuka informacijama o Hamasovim zavjerama. Ne prođe ni dan bez izvještaja o tome kako Hamas jača ili o nekoj specifičnoj prijetnji: Hamas će oteti vojnika; Hamas će osvojiti teritoriju; u Gazi postoje strugovi za proizvodnju oružja. Sve u svrhu davanja legitimiteta nastavku masakra.

Nije stvar u tome da je Hamas nestao. Ali čak ni na vrhuncu snage nije predstavljao stvarnu opasnost za vojsku koja je pripremljena i dobro raspoređena. Sada je Hamas znatno oslabljen.

Međutim, nakon tri godine u kojima je Izrael ubijao i razarao neselektivno i bez milosti, nakon što je zbog toga postao najomraženija zemlja na svijetu, i budući da je Hamas daleko od toga da bude eliminisan, vrijeme je da se prihvate granice sile, pa čak i one zastrašujuće sile kojom raspolaže Izrael.

Neki ciljevi su nedostižni, čak i za svemoćni Izrael. Čak i ako po strani ostavimo moralna razmatranja prema kojima Izraelci pokazuju takav prezir, moralo bi biti jasno da je vrijeme da se pokuša sa drugačijim putem.

Umjesto nastavka praznog raspredanja o porazu Hamasa, vrijeme je da se nauči kako živjeti sa oslabljenim Hamasom i da se pokuša razgovarati s njim. Ništa ne može biti gore od još jednog rata.

Ne samo za jadne stanovnike Gaze, već i za sam Izrael. U Gazi nema čarobnih poteza niti čudotvornih rješenja. Ali jedna stvar je jasna, još jedna runda biće najgora od svih mogućih opcija, za sve.

Povlačenje i obnova ne garantuju rješenje, ali drugog puta nema. Očekivalo bi se da je Izrael naučio nešto iz svog bolnog iskustva i shvatio da genocid nije loš samo za svoje žrtve, već i za svoje počinioce.

Očekivalo bi se da će nakon svega što je učinio Izrael razumjeti da više nema pravo nanositi štetu Gazi, čak i ako tamo nije uspio ostvariti svoje ciljeve.

Sve dok u Izraelu ne bude priznavanja genocida, to se neće dogoditi, zbog čega je borba za to priznavanje od presudne važnosti. Možda će nakon još dva ili tri filma poput „NAZA“ takvo priznavanje početi prodirati u svijest ljudi.

Do tada, moramo pustiti Gazu na miru. Radi same Gaze, ali i radi Izraela.