U ovom tekstu predstavit ćemo Mernissijinu interpretaciju stavova muslimanskih autoriteta o pitanjima ženske autonomije, slobode i seksualnosti, s posebnim osvrtom na stavove Al-Gazalija, za kojeg vjeruje da je oblikovao klasični, dominantni diskurs o prirodi i društvenom statusu žene.

„Rođena sam 1940. godine u haremu u Fesu, marokanskom gradu podignutom u devetom vijeku, pet hiljada kilometara zapadno od Mekke, a hiljadu kilometara južno od Madrida, opasne prijestolnice kršćanstva. S kršćanima, baš kao i sa ženama, nedaće počinju onog časa kada prestanu da se poštuju hudud, svete međe, govorio je otac. Ja sam na svijet došla sred haosa u kome ni kršćani ni žene nisu prihvatali međe.“ (Fatima Mernissi, Snovi o zabranjenom voću)

Na ovaj način, Mernissi otvara svoj autobiografski zapis o djetinjstvu, u kojem se istovremeno isprepliću melanholija, ogorčenost, strah, monotonija, ali i buntovnička snaga i sreća. Seksualnost, spol, rodni identiteti, misterija granica vremena i prostora, položaj žene i njen pristup javnom obrazovanju, poslušnost i pokoravanje autoritetu, transgeneracijski odnosi, savremeni trendovi, nacionalno pitanje, demokratija i oslobođenje od „kolonijalne čizme“, samo su neka pitanja na koja Mernissi, još u ranom djetinjstvu, iza gvozdenih kapija harema, pokušava pronaći odgovor. Ta radoznalost i interesovanje za „teme odraslih“, umnogome će odrediti njen kasniji put i akademski razvoj.

U ovom tekstu predstavit ćemo Mernissijinu interpretaciju stavova muslimanskih autoriteta o pitanjima ženske autonomije, slobode i seksualnosti, s posebnim osvrtom na stavove Al-Gazalija, za kojeg vjeruje da je oblikovao klasični, dominantni diskurs o prirodi i društvenom statusu žene.

Kritika discipliniranja ženskog tijela

U osnovi ideje o segregacijskom uređenju tradicionalnih muslimanskih društava stoji stav muslimanskih intelektualaca utjelovljen u gazalijevskom razumijevanju pojma aktivne ženske seksualnosti, o čemu Mernissi ističe sljedeće Al-Gazalijeve riječi: „Žene su opasna distrakcija koja se mora koristiti u specifičnu svrhu pružanja muslimanskoj naciji potomstva i gašenja seksualnog nagona. Ali, ni na koji način žene ne bi trebale biti predmet emocionalnog ulaganja ili fokus pažnje, koja bi trebala biti posvećena samo Allahu, dž.š., u obliku traganja znanja, zikra i namaza. Žene ne samo da ne pripadaju čovječanstvu, nego predstavljaju prijetnju za njega. Cijela muslimanska društvena struktura može se posmatrati kao napad i odbrana od razorne moći ženske seksualnosti.“ (Fatima Mernissi, Beyond the Vail: Male-Female Dynamics in Modern Muslim Society)

Mernissi tvrdi da ovaj stav ispoljava tradicionalnu dominantnu misao o ženskoj seksualnosti kao potencijalnom izvoru opasnosti za društveni poredak. U ovom kontekstu, žensko tijelo se smatra uzrokom nereda (fitna), pa je samim tim podložno društvenoj regulaciji.

Pored navedenog, Al-Gazali vjeruje da je brak jednak ropstvu gdje žena ima dužnost bespogovornog pokoravanja suprugu. Zatim, u kontekstu emocionalnog odnosa i veze supružnika, navodi da „emocionalna veza cijepa čovjekovo srce na dva dijela, a Allah, dž.š., nije stvorio čovjeka sa dva srca u njegovom tijelu“.  S obzirom na takvo shvatanje emocionalnog vezivanja supružnika, razvijena su dva preventivna mehanizma: poligamija i repudijacija. Mernissi ih opisuje kao nepravedne i rodno diskriminirajuće. Islamski društveni poredak ohrabruje muža da naređuje ženi, a ne da ju voli, što je apsolutna suprotnost modernosti, koja briše bilo koju vrstu opresije, potlačenosti i ugnjetavanja.

Na osnovnu navedenog, Mernissi zaključuje da su mnoge žene u tradicionalnim muslimanskim društvima od najranijih godina učene da potiskuju svoju seksualnost i slobodu. Takva društvena norma neminovno stvara psihološke i kulturne prepreke koje se prenose s generacije na generaciju, a čije se negativne posljedice reflektuju na obrazovanje, ekonomiju, politiku te opće blagostanje.

Ka novim interpretacijama

U prijašnjim muslimanskim raspravama o negativnim posljedicama ženske seksualnosti, nigdje se nije spominjalo ko bi trebao nadzirati muškarca, njegovo tijelo i seksualnost, jer se a priori smatralo da je on „ispravan i na pravom putu“ te da je u poziciji da bude pastir ženi i porodici.  I danas,  kada se razgovara o moralnoj čestitosti muškarca i žena, muškarcima se, kao rezultat nepisanog pravila i društvene norme, oprašta mnogo više, negoli ženama, pa čak i u tradicionalnim muslimanskim krugovima.

Pomenutu grešku pokušavaju ispraviti moderni muslimanski mislioci poput Qasima Amina, kojeg Mernissi na više mjesta citira, dijeleći njegove stavove po pitanju ženske seksualnosti i potencijalne segregacije na osnovu toga. U potpunosti se slaže sa stavom:

„Ako se muškarci boje da bi žene mogle podleći njihovoj muškoj privlačnosti, zašto nisu uveli velove za sebe? Jesu li muškarci mislili da je njihova sposobnost da se bore protiv iskušenja slabija od ženske? Smatraju li se muškarci manje sposobnima od žena da se kontroliraju i odupru svom seksualnom nagonu? Sprečavanje žena da se pokažu bez vela izražava strah muškaraca od gubitka kontrole nad svojim umom, postajući plijen fitne kad god su u sukobu sa ženom koja nije pokrivena. Implikacije takvog razumijevanja navode nas na pomisao da se vjeruje da su žene sposobnije u tom pogledu od muškaraca.“ (Qasim Amin, The Liberation of Woman and The New Women)

Umjesto da veo sakrije žensku seksualnost, Amin smatra da on zapravo povećava njen učinak, jer prikriva nesavršenosti:

„Veo koji pokriva lice zapravo povećava rizik od iskušenja. Tanka, bijela tkanina koja prekriva lice otkriva lijepe crte i skriva nesavršenosti; veo pokriva vrh nosa, usta i vilicu, dok otkriva čelo, sljepoočnice, obrve, oči, obraze i bočne strane vrata. Pokrivala su u suštini dio ukrasa koje žene nose, a koji izazivaju želje posmatrača. Ona ga podstiču da poželi otkriti više od onoga što je skriveno.“ U obje knjige posvećene emancipiranju žene, Amin je bio mišljenja da nije islam taj koji je doveo ženu u položaj odvojenosti, pokrivanja žene, ranoga braka, nedovoljne obrazovanosti, već zapravo način na koji su muslimani tumačili islam. (Enes Karić, Tematiziranje društvenog položaja muslimanki)

Međutim, Amin ističe da muškarci nisu apsolutno slobodni u svojim profesionalnim aktivnostima kao što su u porodičnim, jer i oni na vlastitoj koži doživljavaju posljedice društvene nejednakosti i različitih oblika ograničenja kada prekorače „prag harema“. Amin to sublimira na sljedeći način:

„Pogledaj orijentalne zemlje, zapazićeš da je žena u ropstvu muškarca, a muškarac u ropstvu vladara. Muškarac je ugnjetavatelj u porodici, a ugnjetavani kad izađe iz kuće.“

Zahvaljujući Qasimu Aminu, ali i drugim autorima (Fazlur Rahman, Muhammed Arkoun, Nasr Hamid Abu Zayd) postoji sve veća sklonost k’ egalitarnom čitanju kur'anskog teksta i promišljanju tradicije, oslobođene od tradicionalnog, arapsko-muslimanskog esencijalizma.

Mernissi stoji na stanovištu Qasima Amina te drugih muslimanskih intelektualaca s kraja 19. i 20. stoljeća, koji o subjektivitetu žene i imaginarnoj potrebi za rodnom segregacijom i marginalizacijom govore drugačije. Kritikujući gazalijevski pristup, Mernissi pokazuje snažan otklon od tradicionalne prakse objektivizacije ženskog subjektiviteta. Rađanje nove orijentacije u islamskoj egzegezi, utemeljne na oživljavanju i ponovnom promišljanju ontološkog, a kasnije i društvenog dostojanstva žene, ponudit će važne okvire za daljnju dekonstrukciju diskriminatorskih tumačenja islama.

Izvor: Umihana Šošić/Islam.ba