Dok njihove vršnjakinje širom svijeta objavljuju modne savjete, recepte ili “unboxing” luksuznih paketa, tinejdžerke iz Gaze koriste društvene mreže da bi svijetu pokazale kako izgleda preživljavanje. Njihovi profili, umjesto kozmetike i gadgeta, prikazuju redove za vodu, šatore od cerade, rane, ruševine i pokušaje da se sačuva tračak djetinjstva usred rata koji traje gotovo dvije godine

Petnaestogodišnja Nana Abu Hashem iz Gaze postala je svjetski poznata nakon što je objavila video u kojem “otvara paket pomoći”. Umjesto parfema i igračaka, pokazala je tri patlidžana, jedan krompiru i jelo od egipatskog špinata. Iako je željela krenuti u deseti razred, Nana danas živi u šatoru sa porodicom, bez škole, bez sigurnosti, ali s telefonom u ruci, bilježeći svakodnevicu djeteta kojemu je preživljavanje postalo životna lekcija.

Na njenom Instagram profilu, koji sada prati više od pola miliona ljudi, svaka objava je svjedočanstvo o izgubljenom djetinjstvu: snimci nošenja kanistera s vodom, kuhanja skromnih obroka, pranja posuđa bez sapuna i stalnih preseljenja. “Danas opet moramo ići dalje”, kaže u jednom videu dok iza nje stoje zidovi puni rupa od metaka. “Ne znamo gdje ćemo, ali moramo napustiti ovo područje. Noći su najgore. Ne spavamo od straha i buke.”

Druga junakinja mreža je dvanaestogodišnja Sara Šakfa iz izbjegličkog kampa Šati. Na početku rata izgubila je ruku, a nikada nije prošla rehabilitaciju niti dobila protezu. U septembru 2024. preselila se s porodicom u područje Hribet al-Adas, blizu Rafa, gdje je počela objavljivati digitalni dnevnik o životu s invaliditetom. U jednom videu pokazuje kako pere suđe, u drugom kuha leću na otvorenoj vatri. “Želim slobodu i mir”, napisala je uz video u kojem drži papire s porukama: “Želim svoju ruku. Želim svoju kuću i školu. Želim djetinjstvo. Pomozite mi.”

Njene objave obišle su svijet. Iza osmijeha djevojčice stoji tuga generacije koja je izgubila sve što čini djetinjstvo, školu, sigurnost, igru, budućnost.

Prema riječima Murada, socijalnog radnika iz Gaze koji je zbog sigurnosti tražio anonimnost, digitalni dnevnici pomažu djeci da se nose s traumama. “Za razliku od ranijih sukoba, djeca sada gube sve: školu, prijatelje, hranu, vodu, osjećaj sigurnosti. Snimanje i objavljivanje onoga što proživljavaju daje im iluziju kontrole i mogućnost da se njihova priča čuje”, kaže on.

Murad je jednoj djevojčici, šestakinji po imenu Ženan Nabil, predložio da počne voditi takav dnevnik. “Njeni roditelji su morali spaliti sve bilježnice da bi zapalili vatru za kuhanje. Rekao sam joj: umjesto da pišeš, slikaj”, priča on. U jednom njenom videu vidi se kako lista svoje stare sveske i baca ih u vatru. “Nema više škola u Gazi”, kaže tiho. “Ove bilježnice su mi značile, ali sada više nemaju smisla.”

Sestre Sila i Selin, od dvije i četiri godine, ne vode same svoje dnevnike, to za njih radi njihov otac, psihoterapeut Mahmud. On bilježi njihove dane ispunjene kašljem, prašinom, strahom od bombi, ali i trenucima kad u ruševinama oblače svečane haljine. “Online dokumentovanje odobravaju roditelji”, kaže Mahmud. “Djeca u Gazi nemaju više bilježnice, one služe kao gorivo. Snimanje i objavljivanje zamijenilo je ono što su nekada bile školske zadaće ili dnevnici. Svaki lajk, svaki komentar znači da ih neko vidi, da postoje.”

Dok internet konekcija povremeno nestaje, ovi profili nastavljaju funkcionirati kao virtualni svijet u kojem djeca Gaze mogu pokazati da su živa. “Dok su njihovi vršnjaci negdje drugdje u školi, oni uče kako preživjeti”, kaže Mahmud. “Svaka njihova objava nosi značenje: dok peru suđe, čekaju red za vodu ili pokušavaju očistiti šator. To je njihova verzija stvarnosti.”

Desetog septembra 2025. Nana Abu Hashem je objavila video koji je rasplakao mnoge: “Danas se opet selimo, po milioniti put.” Pokazuje zidove probušene mecima i briše suze. “Ne znamo gdje idemo, ali moramo napustiti dom. Ovo je posljednji video koji snimam ovdje.” Samo nekoliko sati kasnije, ona i njena porodica su već pakovali madrace i staru posteljinu na kamionet. Video je pregledan više od milion i po puta.

U intervjuu za televiziju Al-Mashhad iz Dubaija, Nana je rekla: “Naš dan izgleda isto svaki put. Ustajemo, palimo vatru, grijemo vodu, pijemo čaj i pomažemo majci. Kad ima vode, svi nosimo kanistere.” Kad su je pitali o školi, zašutjela je. “Nisam učila od početka rata. Nema interneta, nema nastave. Propustila sam osmi i deveti razred. Mnogo mi nedostaje škola.”

Ta rečenica, “nema učenja u Gazi”, postala je simbol izgubljene generacije djece koja više ne vjeruju da će ikada sjediti u učionici.

Neke porodice koriste društvene mreže i da bi prikupile donacije. Ahmad, rođak male Sare, objašnjava: “Život mora ići dalje. Ljudi moraju kupovati hranu, platiti šatore, seliti se. Sve košta, a pomoć jedva stiže. Djeca otvaraju profile i skupljaju donacije.” Ali, kako dodaje, ima i dublje značenje: “Ovo je način da budu zapamćeni, ako im se nešto dogodi.”

Jedna od njih, Jakin Hamad, bilježila je svoj volonterski rad pomažući raseljenim porodicama. Imala je preko 100.000 pratilaca kada je ubijena 25. maja u izraelskom napadu u Deir al-Balahu. “Njihovo snimanje nije samo potreba da se preživi, to je nada”, kaže Ahmad. “Nada da će ih neko vidjeti, da će svijet znati da postoje.”

Jedanaestogodišnja Zina Josri objavljuje videozapise koje joj nadgleda porodica: pokazuje kako u šatoru priprema falafel, gnječi slanutak i dijeli hranu s mlađima. Njena sestra Ola, 14, piše na platformi za prikupljanje pomoći: “Imam četiri sestre. Svaka sekunda provedena ovdje povećava šanse da ne preživimo. Prije rata bili smo mala, sretna porodica. Sve je nestalo u jednom trenutku – grad, ulice, snovi.”

Ola je objasnila da je Zina patila od teških trauma nakon što je vidjela ubijenu djecu iz susjedne kuće. “Pokušavam joj pomoći tako što snimamo sadržaj i stavljamo ga na internet, da ne gleda vijesti, da ne misli na ruševine. Ali to nije dovoljno. Želim joj dati život koji zaslužuje, školu, sigurnost”, kaže ona.

U digitalnim dnevnicima djece iz Gaze sabrani su bol, nada i otpor. Svaki kadar, svaka rečenica, svaka objava svjedoči da iza ruševina postoje životi koji se ne predaju. U svijetu u kojem algoritmi biraju šta vrijedi vidjeti, njihovi videi razbijaju tišinu: ne traže lajk, nego pažnju. Ne traže slavu, nego pravo da budu djeca.

IZVOR: Haaretz