Barun Stjepan Sarkotić (1858–1939), posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine pod Austro-Ugarskom, bio je general koji je osvojio Lovćen, ali i političar koji je predvidio slom carstva i propast hrvatske samostalnosti u jugoslavenskoj državi. Rođen u Senju, služio je caru Franji Josipu, ali je umro s tugom za domovinom „koju su vlastiti sinovi uvalili u nesreću“. U Beču je postao simbol otpora velikosrpskoj hegemoniji, blizak emigrantskim krugovima i političkim idealima hrvatske nezavisnosti. Njegov život ostao je svjedočanstvo o jednom vremenu u kojem su Bosna i Hrvatska tražile svoje mjesto između Beča, Pešte i Beograda

Kada je car Franjo Josip 22. decembra 1914. godine imenovao generala Stjepana Sarkotića zemaljskim poglavarom Bosne i Hercegovine i zapovjednikom oružanih snaga u Bosni i Dalmaciji, Austro-Ugarska Monarhija već je ulazila u svoju završnu fazu.

Rat se širio Evropom, carstvo se treslo, a na njegovim jugoistočnim rubovima gorjela je Bosna, prostor složenih nacionalnih napetosti, vjerskih razlika i političkih ambicija koje su se sudarale s imperijalnim interesima Beča i Pešte.

U tom vihoru našao se general iz Senja, vojnik čvrstog karaktera i izoštrenog političkog instinkta, koji je do kraja života ostao vjeran ideji hrvatske samostalnosti i bosanske posebnosti unutar habsburškog svijeta.

Rođen 1858. u Senju, Stjepan Sarkotić već je u ranim časničkim danima pokazivao natprosječne sposobnosti. Njegove vojne studije o Južnom Tirolu svjedočile su o taktičkoj i strateškoj pronicljivosti koja ga je izdvojila i u odnosu na tadašnjeg načelnika generalštaba, Conrada von Hötzendorfa. U novembru 1911. Unaprijeđen je u čin podmaršala, a već naredne godine preuzeo je zapovjedništvo hrvatsko-slavonskog domobranstva u Zagrebu.

U rat je ušao kao zapovjednik 42. domobranske divizije na zapadnosrpskom frontu. Njegove jedinice istakle su se hrabrošću i preciznom koordinacijom artiljerije i pješadije, što mu je donijelo viteški red Željezne krune. U jesen 1914. imenovan je vojnim guvernerom u Beogradu, a samo nekoliko mjeseci kasnije stigao je njegov najvažniji zadatak, uprava nad Bosnom i Hercegovinom, zemljom ranjenom ratom i duboko podijeljenom između tri naroda i tri carstva sjećanja.

Kao zemaljski poglavar, Sarkotić je preuzeo funkciju koja je podrazumijevala gotovo nemoguću misiju: održati red, obezbijediti opskrbu, mobilizaciju, funkcioniranje škola i bolnica, te istovremeno suzbiti epidemije i političke nemire.

Suočen s različitim političkim lojalnostima, znao je da u Bosni vladaju tri svijeta: Hrvati su austrougarsku vlast smatrali zaštitnicom hrvatstva i katoličke vjere; muslimani su zadržavali rezervisan odnos, nostalgično vezani za Carigrad; a Srbi su u Srbiji vidjeli svoju maticu i otvoreno pružali otpor carskim strukturama.

Zbog brojnih represivnih mjera protiv sumnjivih i protivnika vlasti, koje su bile sastavni dio ratne politike Beča, Sarkotić je često bio optuživan za surovost. No, historičar Dinko Čutura ističe da su te mjere „proizlazile iz duha režima, a ne iz njegove osobne volje“.

Njegova poznata izjava iz tog vremena glasila je: „Sve što može služiti unapređenju života i reda, neka se pokrene.“ U tom duhu pokušavao je, koliko je rat dopuštao, očuvati funkcionalnost Bosne. Organizirao je izaslanstvo od 44 uglednika koje je 1916. poveo caru Franji Josipu u Beč, među njima su bili i biskupi Ivan Šarić, Josip Garić i Alojzije Mišić, kako bi pokazao lojalnost bosanskog stanovništva caru. Iste godine predvodio je bosanskohercegovačko izaslanstvo i na krunidbi Karla I. u Budimpešti.

U vojnoj karijeri presudan trenutak došao je u januaru 1916., kada je kao zapovjednik austrougarskih trupa poveo napad na Crnu Goru. Cilj: zauzeti Lovćen, simbol crnogorskog otpora i kraljev ponos. Sarkotić je kombinovao artiljeriju i pješadiju s izuzetnom preciznošću, i već 10. januara planina je pala. Ubrzo je cijela Crna Gora bila pod austrougarskom kontrolom. Za taj podvig odlikovan je Leopoldovim ordenom I. reda s mačevima, a kasnije i barunatom s pridjevkom Lovćenski.

Time je ušao u historiju kao jedan od najuspješnijih austrougarskih generala s juga. No, dok je vojska napredovala, carstvo se urušavalo. I dok su u Beču i Pešti kovane reforme, na Balkanu je već klijala ideja jugoslavenskog ujedinjenja.

Treća ratna godina donijela je prve javne rasprave o budućnosti južnoslavenskih naroda. U Beču su 1917. dalmatinski, istarski i slovenski zastupnici predložili preustroj Monarhije u duhu trijalizma, treće jedinice koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje pod habsburškom krunom. Istovremeno, emigrantski Jugoslavenski odbor i srbijanska vlada potpisali su na Krfu deklaraciju kojom su zagovarali ujedinjenje sa Srbijom.

Za Sarkotića, ta deklaracija bila je neprihvatljiva. Smatrao je da bi južnoslavenske zemlje, ako se ujedine pod Srbijom, postale žrtve beogradske prevlasti i velikosrpskog hegemonizma. Bio je uvjeren da se sudbina Hrvata i Bosne može osigurati samo unutar habsburškog okvira, kroz ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine, te reviziju Ugarsko-hrvatske nagodbe iz 1868. u korist Hrvata.

Pred kraj Monarhije, Sarkotić je ipak pokazao spremnost da prihvati trijalističko rješenje u kojem bi Bosna, zajedno s hrvatskim zemljama, činila zasebnu jedinicu pod carem. No, bilo je prekasno. Austro-Ugarska se raspadala, a raspad će zapečatiti i njegovu političku sudbinu.

U septembru 1918. u Sarajevo je stigao bivši ugarski premijer István Tisza, u misiji ispitivanja raspoloženje bosanskog stanovništva prema poslijeratnom uređenju. Sarkotić mu je jasno rekao: Bosna i Hercegovina mora ostati u okviru Habsburške monarhije, ujedinjena s Hrvatskom, bilo kao dio treće jedinice, bilo kao autonomno područje. Ali historija se nije obazirala.

Raspad carstva dočekao je u Sarajevu. Dana 3. novembra 1918. predao je vlast Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu, a tri dana kasnije napustio je Sarajevo i stigao u Zagreb. Tamo ga je po nalogu Svetozara Pribićevića, potpredsjednika Narodnog vijeća, vojska uhapsila, ali je ubrzo pušten zahvaljujući intervencijama iz Sarajeva.

Kada je 1. decembra 1918. proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarkotić je već bio svjestan da se obistinjuje ono čega se bojao, srbijanska dominacija u novoj državi. Odmah potom napušta zemlju i odlazi u Beč.

U austrijskoj prijestonici okupila se skupina emigranata, uglavnom bivših austrougarskih časnika i političara nezadovoljnih novom državom. Sarkotić im se pridružio i postao moralni autoritet takozvanog Hrvatskog komiteta, organizacije koja je djelovala u Beču, Grazu i Budimpešti, zagovarajući otpor velikosrpskom režimu.

Njihova djelatnost nije imala oružane uspjehe, ali su pisali i objavljivali političke pamflete, analize i kritike. Sarkotić je redovno objavljivao tekstove u kojima je razotkrivao „beogradsku hegemoniju“ i upozoravao da će Hrvati morati povesti borbu za oslobođenje. Njegov publicistički rad izazvao je gnjev režima, a nekoliko puta je bio meta neuspjelih atentata u organizaciji beogradske tajne policije.

Sredinom dvadesetih godina njegovo ime ponovo se pojavilo u diplomatskim izvještajima. Austrijski veleposlanik Ploennies 1928. godine pisao je bečkom kancelaru da Sarkotić u Rimu navodno predaje “poslanicu” koja razrađuje hrvatsko-mađarsku uniju i kritikuje sukob između “Prečana” i Srbijanaca.

Nije dokazano da je takav memorandum stvarno predao Mussoliniju, ali austrijski izvori potvrđuju da su Italija i Mađarska u to vrijeme finansijski podržavale hrvatske separatističke inicijative. Generalni konzul Nedwed iz Zagreba javio je Beču da nije Sarkotić lično predao memorandum, nego da je preko svojih kontakata omogućio pristup dr. Anti Paveliću u rimske političke krugove.

Prema tim informacijama, Pavelić je 1928. u Rimu pokušao zainteresovati italijanske vlasti za hrvatsku nezavisnost, a u tom planu Sarkotić je bio zamišljen kao budući ministar vojske nezavisne Hrvatske. Koliko je to bila realna ambicija, a koliko politička fantazija, ostalo je nejasno. No, u beogradskoj štampi i jugoslovenskim krugovima ime generala Sarkotića ponovo se vezivalo za „frankovačke spletke“ i „revizionizam iz Beča“.

Stjepan Sarkotić je ostao u Beču sve do smrti 16. oktobra 1939. godine, u 82. godini života. Dočekao je početak Drugog svjetskog rata, ali ne i ispunjenje svojih političkih snova. U oporuci, napisanoj s vojničkom hladnoćom i patriotskom gorčinom, oprostio se od Austrije, svoje “adoptivne domovine”, i s „najdubljom boli u srcu prisjetio stare drage domovine koju su vlastiti sinovi, zbog političke kratkovidnosti, uvalili u najveću nesreću“. Žalio je što Hrvatska i Bosna nisu proglasile i zadržale državnu samostalnost 1918. godine, i izrazio želju da Hrvatska „doživi svoje uskrsnuće“.

Njegova posljednja želja bila je jednostavna i duboko ljudska: kada župnik bude blagoslivljao njegov lijes, da mu se obrati „s nekoliko hrvatskih riječi“. Kako je čuo hrvatsku riječ na početku života, želio ju je čuti i na kraju.

Dinko Čutura Sarkotića opisuje kao čovjeka čvrsta i energična karaktera, strogog i pravednog, idealnog vojnika svoga doba. Brz u odlukama, obziran u zapovijedanju, ali često i tvrdoglav kad je riječ o časti i načelima. Bio je sposoban da se suprotstavi i nadređenima ako bi smatrao da griješe.

Njegova biografija u sebi nosi sve kontradikcije epohe: bio je austrougarski general, ali i hrvatski rodoljub; monarhist, ali i kritičar imperijalne politike; čovjek koji je vjerovao u red, ali je duboko sumnjao u centralizam; vojnik koji je služio caru, ali se sahranio s hrvatskim riječima na usnama.

Za jedne imperijalni činovnik, za druge vizionar koji je predvidio kobne posljedice jugoslavenskog eksperimenta. No, bez obzira na ideološke podjele, Stjepan Sarkotić ostaje posljednji poglavar Bosne i Hercegovine koji je vladao u ime cara, i jedan od rijetkih austrougarskih oficira čije je ime urezano i u hrvatsku i u bosansku historiju.

IZVOR: Biografija Stjepana Sarkotića autora Danka Čavara