Izraelski premijer djeluje s potpunom nekažnjivošću – unatoč optužnicama protiv njega i masovnim protestima protiv rata u izraelskom društvu. Međunarodna zajednica, uključujući i SAD, nastavlja mu pružati političku i logističku podršku. Čak ni potencijalna međunarodna potjernica ne predstavlja stvarnu prijetnju, već tek simboličan gest.

Najcrnje prognoze za palestinsko civilno stanovništvo potvrđuju se svakom novom odlukom krajnje desničarske vlade izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Odluka njegovog kabineta o legalizaciji vojne okupacije Gaze ne predstavlja samo još jedan čin nasilja nad već iscrpljenim narodom – to je otvorena potvrda etničkog čišćenja, novi udarac svakoj mogućnosti pravednog mira i brutalno kršenje međunarodnog prava, koje prolazi uz gotovo šutljivu suglasnost međunarodne zajednice.

Ignorirajući sve rezolucije Ujedinjenih naroda, izraelska vlada službeno je promijenila svrhu vojne ofanzive započete nakon Hamasovog napada sedmog oktobra 2023. – sada više nije riječ o oslobađanju talaca ili uništenju Hamasove infrastrukture, već o trajnom zauzimanju i zadržavanju teritorija. Dakle, izraelska vojska neće se povući iz Gaze – čak i ako službeni ciljevi rata budu ispunjeni. Riječ je o institucionalizaciji okupacije koju ni najpesimističniji analitičari nisu predviđali, kada je Netanyahu pokrenuo vojnu mašineriju protiv teritorije na kojoj živi više od dva miliona ljudi bez ikakvog izlaza.

Netanyahu, u pokušaju da provede svoju političku agendu po svaku cijenu, naredio je novo mobiliziranje hiljada rezervista, nužno za provedbu trajne okupacije. Strategija uključuje i novo raseljavanje desetaka hiljada Palestinaca sjeverne Gaze – mnogi od njih su već izgubili svoje domove, pordoice i sve što su imali. Grad Rafah, nekada strateška tačka za ulazak humanitarne pomoći, danas je sablasno mjesto – ruševina koja simbolizira agoniju palestinskog naroda.

Izraelski premijer djeluje s potpunom nekažnjivošću – unatoč optužnicama protiv njega i masovnim protestima protiv rata u izraelskom društvu. Međunarodna zajednica, uključujući i SAD, nastavlja mu pružati političku i logističku podršku. Čak ni potencijalna međunarodna potjernica ne predstavlja stvarnu prijetnju, već tek simboličan gest.

Na ruševinama Gaze, iznad tijela hiljada poginulih, izraelska vlada gradi politiku koja je izgubila svaki legitimitet. A mi, ostatak svijeta, postajemo saučesnici – šutnjom, indiferentnošću, umorom. Svijet, izgleda, ne pokreću ni strasti, ni pravda, ni moral. Pokreće ga ravnodušnost.

***

Život ide dalje unatoč svemu. Ravnodušan prema užasu. Na kraju se čovjek i navikne. Nekad su govorili da svijet pokreće ekonomija, i možda su bili u pravu – jer upravo je zbog ekonomskih interesa Donald Trump ustuknuo u trgovinskom ratu. Govorilo se i da svijet pokreću interesi, zavist, mržnja – a ponekad i ljubav. Strasti, naposljetku. Zato ovaj neshvatljivi svijet često bolje objašnjavaju romani nego stručni eseji – jer ljudski porivi dolaze prije teorija. Ipak, možda ono što zaista pokreće i pokorava svijet nije strast, nego – ravnodušnost.

Život ide dalje, i upravo ta jednostavna i potpuna istina potvrđuje okrutnost svijeta. Isključenje struje, pandemija ili neka druga kriza remete naše živote – ali ne zaustavljaju tok vremena. Sve se nastavlja, unatoč svemu. Svijet ostaje slijep za užas, a mi se, u toj sljepoći, navikavamo na patnju drugih.

Izrael je usvojio plan simboličnog naziva „Gideonova kola“ – plan koji predviđa osvajanje i trajnu okupaciju Gaze, teritorije koja je već pretvorena u ruševinu i dovedena na rub gladi. Svakodnevno pristižu slike porodica koje bježe kroz ruševine, koje čekaju u redovima za komadić kruha ili očajnički traže medicinsku pomoć.

Prilikom preuzimanja prestižne novinarske nagrade Ortega y Gasset, reporter Mikel Ayestarán pustio je glasovnu poruku svog dugogodišnjeg saradnika i prevodioca iz Gaze, Kayeda Hammada: „Mikeli, reci im da će ono što se događa u Gazi biti sramota za čovječanstvo, jer oni koji ne umru od bombi, umiru od gladi. Zaključili smo da je bolje umrijeti od rakete nego od gladi.“ Tako je rekao Hammad. A život, koji je za njih stao, za nas ide dalje.

Jer život uključuje i strahotu i ravnodušnost. Uključuje i sram i kajanje, ali i pitanje – jesmo li mogli nešto učiniti? Možemo li još uvijek? Odabir vlastite ravnodušnosti vjerojatno je najvažnija odluka koju svakodnevno donosimo – i to gotovo instinktivno, kao da je riječ o darvinističkom mehanizmu preživljavanja. Ali odluka je naša – isto kao i održavanje budnosti naše sposobnosti da se zgrozimo i da se pobunimo.

To nam uvijek ostaje, iako znamo da nećemo spasiti svijet – mogućnost da barem pokušamo djelovati u skladu s vlastitom savješću. Na primjer, obveza da pamtimo i ne zaboravimo. Da gledamo, čak i kad boli. Pogotovo kad boli. Jer iako život ide dalje – ponekad se treba derati iz sveg glasa. (Dva komentara iz dnevnika El Pais)