U vrijeme kada su počeli da snimaju Brothers In Arms, Dire Straits su već bili veoma popularna grupa širom svijeta. Zapravo, on je automatski postao poznat 1978. godine sa svojom pjesmom Sultans Of Swing. Bend je nastao u isto vrijeme pank eksplozije, ali je uvijek ostao na rubu tog pokreta, koji je, u stvarnosti, uticao na druge nivoe, ali ne i na prodaju. Rok grupe koje su tada zaista uzele maha bile su Eagles, Fleetwood Mac, Boston, Meat Loaf i drugi klasični američki bendovi.

“Čuo sam da se Dire Straits i Chris Rea udružuju. Znate li kako će se zvati bend? Dire Rea!” Šala postaje jasna kada se izgovara na engleskom jeziku i zvuči kao dijareja. To je postalo viralno na internetu prije nekoliko godina i ukazuje na diskreditaciju ili sprdnju koju bend Marka Knopflera trenutno izaziva među mnogima (jer se ovdje gotovo niko ne sjeća Ree, autora knjige On The Beach ). Iako su ostali trendovi iz 1980-ih oživljeni ili osvježeni, čini se da i dalje postoji određeni otpor prema dostojanstvenom bendu koji je od 1990-ih postao oličenje egzibicionističkog rocka i užasne estetike. Međutim, prije 40 godina, Dire Straits je bila najpopularnija rok grupa na svijetu.

„U to vrijeme, to je bilo prisustvo od kojeg je bilo teško pobjeći; činilo se da ih svi vole“, prisjeća se muzički novinar César Luquero, trenutno glavni urednik Rockdeluxa. “Imao sam prijatelje koji su bili prilično ludi za njima, koji bi objasnili da je Mark Knopfler svirao bez trzalice i sve to. On je bio heroj gitare, netipičan ako hoćete, ali heroj ipak. Čuli biste pjesme na radiju, svirale su se na gradskim festivalima, svirale su se u nekim barovima, i bile su zajednički ukus trenutka kao Bruce Springsteen, U2, Queen i Police.”

Ploča koja je pokrenula CD eru

U vrijeme kada su počeli da snimaju Brothers In Arms, Dire Straits su već bili veoma popularna grupa širom svijeta. Zapravo, on je automatski postao poznat 1978. godine sa svojom pjesmom Sultans Of Swing. Bend je nastao u isto vrijeme pank eksplozije, ali je uvijek ostao na rubu tog pokreta, koji je, u stvarnosti, uticao na druge nivoe, ali ne i na prodaju. Rok grupe koje su tada zaista uzele maha bile su Eagles, Fleetwood Mac, Boston, Meat Loaf i drugi klasični američki bendovi. Mark Knopfler, neprikosnoveni vođa Dire Straitsa, također se opredijelio za tu vrstu klasicizma, sa vokacijom više odraslih. U njemu nije bilo mladalačkog bunta, niti je bilo potrebe za njim. A ni po godinama mu to nije odgovaralo: već je imao 28 godina kada je osnovao bend.

Njihova prva četiri albuma bila su dobro popraćena kmercijalno ali i od kritičara, a kulminirali su live albumom Alchemy iz 1984 . Za to vrijeme, škotski muzičar je postao i traženi kompozitor i producent soundtracka, radeći za svog voljenog Boba Dylana na Infidels, ali i za bendove s alternativnim pedigreom poput Aztec Camera. Ipak, veliki hit je bila Private Dancer, pjesma koju je komponovao za Tinu Turner i koja je uvrštena na istoimeni album koji je oživio njenu karijeru. U tom trenutku, kada se činilo da se sve čega je Mark Knopfler dotaknuo pretvara u zlato, grupa se zaključala u studiju producenta Georgea Martina na karipskom ostrvu Montserrat kako bi snimili onovi album.

Albumu je prethodio singl So Far Away, koji je objavljen mjesec dana ranije, Brothers In Arms se pojavio u prodavnicama 17. maja 1985. i postao instant bestseler, prodavši se u 30 miliona primjeraka. Bio je to najprodavaniji album 1980-ih u Ujedinjenom Kraljevstvu, ostao je na prvom mjestu 34 sedmice u Australiji i oborio rekorde na top listama (više od 1.100 sedmica bez napuštanja prvih 50 u svojoj zemlji).

Jedan od najistaknutijih singlova s tog albuma bio je Money For Nothing. Ostavljajući po strani kontroverzu oko jezika koji je koristio, on je vrlo inteligentno imao koristi od onoga što je navodno ismijavao. Napisao je pjesmu slušajući dijalog dvoje zaposlenih u prodavnici aparata u koju je Knopfler ušao. Gledajući video klip na televiziji, jedan od njih, frustriran, rekao bi drugome: „Pogledaj sad te idiote/ Ovako se radi/ Sviraš gitaru na MTV-u/ Ovo ne ide, ovako se radi/ Novac nizašta, ribe džabe.” Vrhunac spota Money For Nothing, osim njegovog jednako zaraznog gitarskog rifa i melodije, bila je Stingova ironična vokalna dionica. Frontmen Police je završio tako što je otpjevao stih iz svoje pjesme Don't Stand So Close To Me, ali je to promijenio u „Želim svoj MTV“. Želio je to i dobio, jer je spot puštan bez prestanka na tada mladom muzičkom kanalu. I ne samo to: kada je MTV Europe lansiran 1. augusta 1987., to je bio prvi snimak koji su emitovali.

Ali iza šale, na B-strani, ležao je melanholični album antiratnog duha. Naslovnu i završnu numeru albuma, koja je objavljena kao četvrti singl, komponovao je Knopfler tokom Folklandskog rata 1982. godine i ispričana je iz ugla vojnika koji će poginuti na bojnom polju. Njen uticaj je bio toliki da je to jedna od najčešće puštanih pjesama na vojnim sahranama, a 2007. godine, kada se navršila 25. godišnjica sukoba između Ujedinjenog Kraljevstva i Argentine, muzičar ju je ponovo snimio pjesmu kako bi prikupio sredstva za veterane tog rata.

Ona nije bila jedina. U spotu The Man's Too Strong igrao je ratnog zločinca koji je u dubokoj starosti. Prema samom Knopfleru (sin mađarskog Jevreja koji je otišao u egzil u Škotsku tokom nacističke ere), pjesma je “studija o krivici, mržnji i strahu”.

Turneja Brothers In Arms je također oborila sve vrste rekorda. Počela je u gradu Splitu (tada dio Jugoslavije) 25. aprila 1985. godine, nedjeljama prije izlaska albuma, i sastojala se od 248 koncerata u 118 gradova u 23 zemlje. U Sidneju, Australija, i dalje drže rekord po broju uzastopnih koncerata (odsvirali su 21 noć kao finale turneje), a u Londonu su napravili pauzu od 13 večernjih koncerata na Wembleyu kako bi učestvovali na masovnom Live Aid festivalu. Ukupno su prodali više od dva i po miliona karata

Zaista veliki paradoks u karijeri Dire Straitsa je to što su osamdesetih godina prošlog vijeka bili jedna od grupa koja je predstavljala rock autentičnost u suočavanju s navodnom umjetnošću tehnopopa, ali su u isto vrijeme bili vješti pioniri u korištenju novih tehnologija u industriji snimanja. Vjerovatno najveći značaj Brothers In Arms je to što je to bio prvi masovno plasirani pop-rock kompakt disk. Snimljen je u potpunosti digitalno i koristio ga je Philips u hi-fi prodavnicama kao probni CD da pokaže kako novi format zvuči. Muzički je također odgovarao svojoj dužini. Dok je vinilna ploča trajala oko 46 minuta, kompakt disk je uključivao nešto duže verzije većine pjesama, ukupno preko 55 minuta. Bio je to prvi CD koji je prodan u više od milion primjeraka (po duplo većoj cijeni od tadašnjeg LP-a), a Brothers In Arms (pjesma) je bio prvi CD singl koji je objavljen. Nije to bilo toliko nametanje njegove izdavačke kuće koliko ideja koju je gurao Knopfler, opsjednut postizanjem kvalitetnijeg, čistijeg i savršenijeg zvuka.

Kako bi proslavili 40. godišnjicu albuma, Universal Music je najavio specijalno reizdanje u nekoliko formata: vinil LP, deluxe izdanje od pet LP ploča i deluxe CD, dodajući kompletan snimak koncerta benda u San Antoniju, SAD. César Luquero tvrdi da je to album koji dobro podnosi test vremena. „Na kraju krajeva, oni su bend sa pub-rock tradicijom koji je odlučio da zadrži klasičan zvuk čak i u groznim osamdesetim, i mislim da nam to omogućava da slušamo njihove albume danas, a da nas to ne uznemirava, i da cijenimo da su, bez obzira na to koliko konvencionalno zvuče, dobro očuvani. Napravili su vrlo pristupačnu muziku.”

Pad je težak

Dire Straits su bili na vrhu svijeta u aprilu 1986. kada je njihova turneja završila, bili su iscrpljeni. Nakon gostovanja sa Ericom Claptonom na ritam gitari na 70. rođendanskom koncertu Nelsona Mandele na Wembleyu, Mark Knopfler je najavio raspuštanje Dire Straitsa, za kojeg su mnogi govorili da je najveći bend na svijetu, u septembru 1988.

Istina je da bend nije bio sklon igranju igre slavnih: nije poznato da su orgijali uz seks ili drogu, i razumno je misliti da im je možda bilo neugodno privlačeći toliku pažnju. “Uspjeh je veliki, ali slava je nešto što zapravo ne želite. Sjajno sam se zabavljao dok je trajalo, dok nije postalo toliko veliko da smo udvostručili količinu opreme koju smo nosili na turneju, a više nisam znao ni imena svih članova”, rekao je Knopfler godinama kasnije. U intervjuu za El País 2024 , muzičar je objasnio: “Naviknuo sam da posmatram svijet i pišem o stvarima koje bi mi privukle pažnju. I odjednom, imate utisak da vas svijet posmatra.”

Uprkos svemu tome, 1991. Dire Straits je pokušao ponovo. Snimili su šesti album On Every Street i krenuli na još ambiciozniju svjetsku turneju od prethodne, sa 216 koncerata, ali u većim prostorima, koju je posjetilo 7 miliona ljudi. Prodali su oko 8 miliona ploča, značajan broj, ali postojao je osjećaj da je grupa već izgubila vezu sa svojim vremenom. “On Every Street je izašao u septembru 1991. godine, skoro u isto vrijeme kad i Nirvanin Nevermind, Pearl Jamov Ten, Red Hot Chili Pepperov Blood Sugar Sex Magic, Teenage Fanclubov Bandwagonesque, Metallikin Black Album, i Pixiesov posljednji dobar album, Trompe Le Monde, a to je samo nekoliko imena. Te godine su izašla i neka remek-djela iz zlatnog doba hip-hopa. Bilo je dosta konkurencije u segmentu mladih na tržištu, tako da mislim da su se stvari kretale u dobrom smjeru. Plus, album je bio višeslojan, po mom mišljenju, s manje iskre i puno više sadržaja”, prisjeća se novinar. Album, ipak, nije nadmašio prethodni, a nije ni sačuvao grupu na okupu. Do tada je Mark Knopfler već postavio rekord sa zvučnim zapisima. Snimio roots album sa svojom stranom grupom The Notting Hillbillies i još jedan sa svojim herojem Chetom Atkinsom.

“Posljednja turneja je bila apsolutna katastrofa. Duh vremena u kojem smo bili sada je već prošao”, rekao je menadžer benda Ed Bicknell za magazin Classic Rock, dok je basista John Illsley dodao da su “lični odnosi bili u krizi, i da je to užasno opterećavalo sve, i emocionalno i fizički. To nas je promijenilo.” Posljednji koncerti u karijeri Dire Straitsa održani su u Španiji: 2., 3. i 4. oktobra 1992. u dvorani Palau Sant Jordi u Barseloni; 6. i 7. na Las Ventas areni u Madridu; i završni koncert 9. oktobra na stadionu La Romareda u Saragosi. Tamo su okačili svoje čizme o klin i više se nisu vratili. Od tada, postoje dokazi da je grupa dobijala unosne ponude za ponovno okupljanje, ali Mark Knopfler je uvijek rješavao stvar, jasno stavljajući do znanja da se to nikada neće dogoditi.