Prvog se marta svake godine obilježava Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, datum koji nosi duboko simboličko značenje za sve građane ove zemlje. Ovaj dan vuče korijene iz referenduma o nezavisnosti održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, kada se većina stanovnika izjasnila za suverenu i nezavisnu državu. No, put do tog trenutka, kao i ono što je uslijedilo, obilježeni su povijesnim preokretima, dramatičnim događajima i žrtvama koje su oblikovale modernu Bosnu i Hercegovinu.
Odluka da se prvi mart proglasi Danom nezavisnosti donesena je 28. februara 1995. godine na zasjedanju Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Tog dana, dok je još trajala agresija na Bosnu, vlasti su odlučile institucionalizirati sjećanje na referendum kao ključni trenutak u borbi za samostalnost.
Prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, tom je prilikom izjavio: „Prvi mart je bio naša sudbina i neumjesno je, pa i grešno, pitanje da li je išta moglo biti drugačije. Izbora, ustvari, nije bilo.“ Ove riječi odražavaju uvjerenje da je nezavisnost bila neizbježan ishod volje naroda, unatoč svim izazovima koji su uslijedili.
Nakon što su Slovenija i Hrvatska 1991. godine proglasile nezavisnost od SFRJ, Bosna i Hercegovina našla se pred sudbonosnim izborom. U Jugoslaviji koja se raspadala, multietnička Bosna i Hercegovina – dom Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i drugim zajednicama – suočila se s pitanjem vlastite budućnosti. U to vrijeme, politička scena bila je duboko podijeljena. Stranka demokratske akcije (SDA), predvođena Alijom Izetbegovićem i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) zalagale su se za nezavisnost, dok se Srpska demokratska stranka (SDS), na čelu s Radovanom Karadžićem, protivila odvajanju od Jugoslavije, zagovarajući ostanak u zajednici s Srbijom.
Evropska zajednica (EZ) postavila je uslov da se za međunarodno priznanje nezavisnosti mora održati referendum na kojem će građani izraziti svoju volju. Taj uslov bio je dio preporuka Badinterove komisije, koja je procjenjivala zahtjeve jugoslavenskih republika za priznanjem suvereniteta. U skladu s tim, Skupština Bosne i Hercegovine donijela je 25. januara 1992. odluku o raspisivanju referenduma, unatoč žestokom protivljenju srpskih zastupnika koji su napustili zasjedanje.
Referendumsko pitanje glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Glasavanje je organizirano za dva dana, 29. februar i 1. mart, kako bi se omogućilo što većem broju građana da sudjeluje. Prema službenim rezultatima, izlaznost je bila oko 63,4% od ukupno 3,25 miliona registriranih birača, a čak 99,7% glasova bilo je za nezavisnost.
Međutim, referendum je bio obilježen bojkotom dijela srpskog stanovništva, potaknutog od strane SDS-a. Srpsko političko vodstvo tvrdilo je da referendum nije legitiman jer nije imao podršku svih konstitutivnih naroda, te je paralelno radilo na stvaranju vlastitih institucija, uključujući proglašenje „Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine“, devetog januara 1992.
Rezultati referenduma objavljeni su trećeg marta 1992. godine, a već slijedećeg dana započeli su prvi sukobi u zemlji. U Sarajevu su podignute barikade, a do tada su već pale i prve žrtve na nekoliko mjesta u zemlji. Nezavisnost Bosne i Hercegovine međunarodno je priznata šestog aprila 1992. od strane EZ-a, a dan kasnije i od SAD-a, no to je samo dodatno podstaklo agresiju Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga.
Dan nezavisnosti nije samo sjećanje na trijumf volje građana, već i podsjetnik na cijenu koja je plaćena za slobodu. Nakon referenduma uslijedila je Agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je odnijela 100 hiljada života a zemlja je bila izložena razaranju, gubicima i patnjama. Tek Dejtonski mirovni sporazum, potpisan krajem 1995. godine, donio je mir, ali i složenu državnu strukturu koja je danas uteg oko vrata zemlji koja želi u EU.
