Dok zapadne elite kroz medije i institucije sve otvorenije pripremaju javnost za opći sukob, birači u evropskim metropolama predizborno odbijaju ratnu retoriku, razotkrivajući dubok jaz između građana i vladajućih struktura. Od baruthane tjesnaca Bab el-Mandeb do zasjedanja Ujedinjenih nacija, čovječanstvo se nalazi na prekretnici, razapeto između uništenja pod diktatom razbuđenog ethnosa i potrage za mirom kroz ekonomski razvoj i reformu globalnih saveza

BBC je 19. septembra objavio prilog pod naslovom „Rat bi mogao doći“ i upitao britansku javnost: „Jesmo li psihološki spremni?“ Čitaocima je rečeno da vlada od njih želi da naprave zalihe konzervirane hrane i vode te da „planiraju mogućnost rata“. Tekst je zaključen objašnjenjem načina na koji Finska i Norveška provode vojnu obavezu. Istoga dana američki ministar odbrane (rata) pokrenuo je nacionalnu regrutacijsku turneju pod nazivom „Send Me“ („Pošaljite mene“), prema riječima iz Starog zavjeta, Izaija: „Pošaljite mene da se idem boriti protiv svih prijetnji koje ugrožavaju našu naciju.“

Naravno, slabo obrazovan ministar Hegseth je iskrivio originalan tekst, ali ga je predstavio kao da je citat. U Parizu je trosatni obavještajni brifing, koji je sazvao predsjednik Macron, završio tako da je jedan od čelnika političkih stranaka govorio o „vrtoglavici“ koju su prisutni doživjeli. U Kopenhagenu je odlazeći predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a izjavio da su „oružja spremna“ za sukob sa Rusijom te da Savez raspolaže s „4.000 stranica“ ratnih planova. Simbolične i stvarne ratne trube, sa jedne strane.

Dan poslije su Nijemci, koje su njihove i NATO institucije pripremale za borbu i pogibiju, izašli na izbore. U Mecklenburg-Vorpommernu stranka kancelara Friedricha Merza, Kršćansko-demokratska unija (CDU), izgubila je sva svoja mjesta u pokrajinskom parlamentu, dok je radikalno desna, antiimigrantska, ali i proturatna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) izbila u prvi plan, odnosno osvojila relativnu većinu, što ne znači i mogućnost formiranja vlasti, čak niti koalicijske.

U Berlinu, tradicionalno lijevoliberalnom, CDU je izgubila od stranke Ljevica (Die Linke), koju su osnovali ljevije orijentirani bivši članovi vodstva Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) koja je tim gradom vladala gotovo bez prekida. Niti Ljevica, osim relativne većine, nema previše manevarskog prostora za formiranje vlasti, posebno ako SPD ne prihvati ponudu za koaliciju. Pobjedničke stranke ne slažu se oko mnogih pitanja, ali obje se protive slanju oružja Ukrajini.

Dva tjedna ranije, pokrajina Saska-Anhalt dala je AfD-u 43,8 posto glasova, što toj ekstremističkoj stranci proturječnih stavova daje realnu mogućnost dolaska na vlast. Zanimljivo je da popularnost radikalne desnice raste prema istoku zemlje, koji je nekad bio dijelom Njemačke Demokratske Republike (DDR) i Varšavskog pakta pod sovjetskom kontrolom.

Institucije nastoje pripremiti narod za rat, a narod, barem birači, to za sada ne prihvaća. Ali šta će prihvatiti, krucijalno je pitanje. Naime, nije dovoljno samo biti protiv rata ili glasati za one koji su deklarativno u predizbornoj kampanji bili protiv rata. Primjer Donalda Trumpa, koji je Amerikancima obećao prestanak svih dugih i nepotrebnih ratova, a onda napao Iran za cionistički račun, to zorno ilustrira.

Građani industrijskih zemalja načelno su pristojni i moralni u privatnom životu, ali u pravilu nesposobni razmišljati dalje od svojih porodica i sagledati sudbinu nacija. Takvi ljudi ne procjenjuju politiku; oni definiraju svoj odnos prema politici kroz institucije, političke stranke, vjerske organizacije, sindikate i nevladina udruženja, a sve više medijima i, nažalost, društvenim mrežama. Dopuštaju tim institucijama i aplikacijama da misle umjesto njih. Ne vjeruju im pri tomu nužno, ali im je lakše jer teret odgovornosti leži na nekom drugom. Zato je bezbroj primjera u historiji, čak i recentnoj, prihvaćanja diktatura ili nejednakosti pod egidom i lažnim jamstvima kolektivne sigurnosti koja se pretvara u totalitarizam bez individualne sigurnosti. Šta to znači?

Ako su privrženi, odnosno ako se prepuštaju institucijama koje provode lošu politiku, ljude možete promijeniti samo reformom tih institucija ili tako da kod njih izazovete razočaranje tim institucijama, ukoliko ih nije moguće reformirati. Je li, koliko i u kojem smjeru moguće reformirati današnje institucije, političke, državne, vjerske, nevladine? Stoga, nelinearna promjena smjera politike moguća je kada nastupe okolnosti krize u kojima sami ljudi počinju preispitivati sve institucije i njihovo ponašanje, ne samo u krizi, već i historijski. U takvim okolnostima, ako je narod (demos – građani, ne ethnos) nadahnut, mogu se ostvariti velika djela. Ako se probudi samo ethnos, nema velikih djela, ima samo velikih zločina. Buđenje ethnosa nude i AfD i njegovi klonovi u Francuskoj, Italiji, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Nacistički dolazak na vlast u sličnim uslovima to još zornije ilustrira.

Indijci svih vjera bili su početkom i sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća nadahnuti i razmišljali su o izgradnji nacije i industrijskom razvoju svoje zemlje. Danas je, nakon svih iskustava, situacija dijametralno suprotna. Prevladava, a i vlada iz vjere izgrađen ethnos, što je posebno vidljivo u Indiji. Engleski pjesnik koga su obrazovani Indijci dobro znali, Percy Shelley, zapisao je da postoje razdoblja u kojima je povećana sposobnost primanja i prenošenja dubokih i strastvenih ideja o čovjeku i prirodi. Zato se u uslovima krize dešavaju ontološki paradoksi.

Dio publike jednog nedavnog mirovnog skupa u Saskoj-Anhaltu, nakon što je jedan govornik Schillerova instituta izložio informacije o BRICS-u i Kini, složio se da je taj govor potpuno promijenio njihov ograničeni pogled na svjetska zbivanja. Čak je predsjednica AFL-CIO-a, najveće američke sindikalne federacije koja zastupa skoro 15 miliona radnika, rekla da je papinska enciklika o ljudskom dostojanstvu „mogla biti dokument koji je napisao sindikalni pokret“. Umovi su otvoreni tamo gdje su prije godinu dana bili zatvoreni.

Međutim, i u takvim kriznim vremenima postoji opasnost. Ne postoji li odgovorno, moralno i obrazovano vodstvo za velika djela, čovječanstvo će se pretvoriti u zvijeri. Isti pristojni ljudi uništit će sami sebe, uništavajući druge i drugačije. Baš kako je Evropa pokazala za vrijeme fašizma, nacizma i boljševizma. Ljudi žele vjerovati u nešto, imati osjećaj misije i cilja. Hegsethov iskrivljen biblijski citat jedan je identitet koji im se nudi. Razvoj, napredak, brze željeznice, nuklearni fuzijski reaktori, mreže vodenih puteva i kopnenih poveznica ili postrojenja za desalinizaciju drugi su ponuđeni izbor.

Ove su sedmice obje ponude na stolu. Generalna skupština Ujedinjenih nacija započela je redovno godišnje zasjedanje u New Yorku, pri čemu je zemlja domaćin zabranila dolazak palestinskom predsjedniku, dok su 152 države glasale da ga ipak žele saslušati. Ovo predstavlja stvaran odnos političke volje većine svijeta i predmnijevane snage manjine. Očekuju se rezultati sastanka predsjednika SAD-a i Kine u Washingtonu. Dakle, očito je da mir neće proizaći iz pregovora među stranama koje ne mogu promijeniti svoje političke programe, nego iz stvaranja uslova u kojima mirovni pregovori postaju nepotrebni. Birači dviju njemačkih saveznih pokrajina rekli su šta ne žele. Šta će narodima svijeta biti ponuđeno dalje, to je pitanje, rekao bi drugi veliki engleski pjesnik William Shakespeare. Njemački birači porazili su obje etablirane stranke koje zagovaraju rat, u Berlinu i Mecklenburg-Vorpommernu. Ruski predsjednik Putin tvrdi da je evropsko huškanje na rat smokvin list za domaće neuspjehe. Finski predsjednik poziva Evropljane da se smire. Postoje glasovi razuma koji upozoravaju na pogubnu spiralu koju proizvode ratne trube.

U međuvremenu, u epicentru svjetske krize i gravitacijskom središtu spirale globalnog rata razvija se sasvim nova situacija koja može uključiti i afričke regionalne ratove u isti ciklus kao što je već uključila, za sada, jedini evropski.

Za neke iznenadnim preuzimanjem kontrole nad tjesnacem Bab el-Mandeb od strane jemenskog Ensarullaha između 10. i 13. septembra, koji nadzire prolaz iz Indijskog oceana u Crveno more, a odatle prema Sueskom kanalu, poremećen je, ako ne i potpuno zaustavljen, još jedan golem dio svjetskog pomorskog prometa. U glavnim gradovima diljem svijeta užurbano se traži način kako odgovoriti nanovu kriznu situaciju.

Bab el-Mandeb jedan je od najprometnijih pomorskih uskih grla na svijetu; kroz njega prolazi gotovo devet posto ukupne svjetske pomorske trgovine, uključujući 20 posto prijevoza automobila i kontejnera te oko 15 posto sirove nafte i prerađenih naftnih proizvoda. Kada se tome pridoda učinak zatvaranja Hormuškog tjesnaca te gotovo potpuni prestanak ruskog i ukrajinskog izvoza žitarica i gnojiva preko spornog Crnog mora, počinje se nazirati slika sloma golemih razmjera u svjetskoj realnoj ekonomiji.

Ratne političke strukture u Washingtonu, Londonu i Tel Avivu odmah su krenule u akciju. Američka centralna komanda (CENTCOM) potvrdila je da je admiral Brad Cooper sazvao hitan sastanak iza zatvorenih vrata u Njemačkoj, na kojem su sudjelovali načelnici štabova oružanih snaga Izraela, Saudijske Arabije, Egipta i brojnih zaljevskih država, kako bi razgovarali o vojnim koracima za ponovno otvaranje Bab el-Mandeba, uključujući izraelske „ponude pomoći“ Saudijskoj Arabiji protiv Irana, koji su saveznici Ensarullaha. Britanski premijer Andy Burnham također razmatra uključivanje u sukob pružanjem vojne „pomoći“.

To je recept za opći rat diljem jugozapadne Azije, na jugozapadnom krilu Rusije, u strateškom kontekstu u kojem su Sjedinjene Države upravo objavile da su započele utrku u naoružanju u svemiru, istodobno uvodeći promjenu nuklearne doktrine kojom se promovira upotreba taktičkog nuklearnog oružja za navodno „ograničen“ nuklearni rat, što je oksimoron, ako je ikada postojao.

Međutim, počinje se nazirati i alternativa rastućoj vjerovatnosti nuklearnog rata.

Summit BRICS-a održan 12. i 13. septembra odolio je nastojanjima Londona i Washingtona da razbiju tu političku grupu, koja predstavlja polovicu svjetskog stanovništva, baš kao i summit Šangajske organizacije za saradnju (SCO) dva tjedna ranije. Vođeni su ozbiljni razgovori o kojima je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao da su se odnosili na „stvaranje alternativnih platformi za plaćanja, mehanizama za poravnanje i depozitarnih mehanizama, mehanizma reosiguranja, investicijske platforme i burze žitarica“. Drugim riječima, na dedolarizaciju svjetske trgovine.

Sastanak kineskog predsjednika Xi Jinpinga i američkog predsjednika Donalda Trumpa trebao bi uključiti nastavak kineskih ponuda SAD-u mogućnosti zajedničkog rada na infrastrukturi i drugim velikim projektima na Globalnom jugu, što bi bilo korisno za sve strane. Uoči tog posjeta kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi sastao se sa iranskim kolegom Abbasom Araghchijem te mu rekao da je Peking „spreman ojačati dijalog i saradnju s Iranom te štititi legitimna prava i interese Irana“. Očekuje se da će Xi tu poruku osobno prenijeti Trumpu u svjetlu američkih prijetnji i zahtjeva da sve države prekinu ekonomske veze s Iranom, kako je to naložilo Ministarstvo finansija SAD kroz operaciju „Economic Outcast“.

Xi će Trumpu također predstaviti mogućnosti za mirno rješavanje cjelokupne krize u jugozapadnoj Aziji, kao i krize u Ukrajini. Wang Yi sastao se 16. septembra i s Celsoom Amorimom, posebnim savjetnikom brazilskog predsjednika, radi povezanih razgovora. Brazil je, zajedno s Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom, jedan od osnivača BRICS-a. Na putu prema Kini Amorim se zaustavio i u New Delhiju, domaćinu posljednjeg summita BRICS-a, radi strateških razgovora s vladom Narendre Modija.

Godišnja Opća rasprava na visokoj razini Generalne skupštine Ujedinjenih nacija počela je uvodnim govorom brazilskog predsjednika Ignacija Lule da Silve. Osim što je zatražio, poput mnogih drugih, sve snažnijih zemalja bivšeg Globalnog juga, reforme svjetske organizacije kroz ukidanje prava veta i proširenje Vijeća sigurnosti UN-a, te iskazao čvrst stav podrške Palestini, Da Silva je predstavio korisne alternative nadolazećem globalnom ratu, opcije utemeljene na ideji da je razvoj novo ime za mir. To bi zapravo trebao biti svjetski dnevni red za ozbiljne rasprave. Simbolične, razvojne, a time i stvarne lule mira, s druge strane.