Narodni idiomi su još uvijek živa jezička stvaralačka snaga
Kad sam prije nekog vremena s prijateljem sjeo u jedan ugostiteljski objekt, ustanovismo da se sto ne može namjestiti a da se ne ljulja. U tom trenutku instinktivno izrekoh jednu lokalno markiranu leksemu kojom se označava drmanje, njihanje, lilanje, a glasi krȅndati: “Ovaj sto nam vala krenda, nikako ga namjestiti da stoji ravno.” I kroz glavu prođe niz asocijacija koje me odniješe u neka relativno davna vremena kad sam slušao svoje pretke s materine strane koji upotrebljavaše ovu leksemu. Kasnije sam, silom strukovnih prilika, pokušavao utvrditi štošta o ovoj riječi.
Etimologija riječi nije jasna, ali se može pretpostaviti. Naime, glagol krȅndati, koji u lokalnom idiomu označava pojavu u kojoj se, kako je već napomenuto, recimo sto ili stolica ne mogu uravniti, ustabiliti kako bi ravno stajali, može se vjerovatno dovesti u vezu s glagolom kretati, tj. krenuti, pri čemu je izvorni oblik krenuti izveden od kretnuti, odakle je dobijen oblik kren-, koji se pojavljuje kao osnova u različitim oblicima. Međutim, problem predstavlja tvorbeni element -d-, koji je teško detektirati s obzirom na tvorbeni obrazac, kao i na mogućnosti da je sastavni element glagola dati, tj. *dad-ti.
Ono što eventualno ide u prilog glagolu dati kao djelimično sačuvanom elementu jesu nastavci koji su identični nastavcima lekseme krendati u različitim oblicima galagola, kao npr. prezenta: dam – krendam; daš – krendaš; date – krendate; daju – krendaju… Ono što je suspektno kod glagola krenuti jeste naglasak koji je kraćen, i što nije bilo za očekivanje. Ukoliko se može prihvatiti da se sastavni dio značenja lekseme veže za glagol kretati (što ima značenjske veze s kretanjem tj. pomjeranjem statičnog dijela tj. stola ili stolice, ormara, odnosno bilo čega što treba svojim oblikom biti položeno da stoji ravno), to će pokazati kako lokalni idiom razvija i dodaje neuobičajene jezičke sekvence kojima se nastoji prije svega izvesti neko novo značenje, ali i proizvesti neobičan izraz.
Zato su narodni idiomi još uvijek živa jezička stvaralačka snaga.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
