Carlo Collodi, firentinski novinar, vojnik i razočarani patriot, stvarajući priču o nestašnom drvenom dječaku za dječiji časopis, nehotice stvorio neprolazni simbol italijanske kulture i jedan od najprevođenijih romana u historiji svjetske književnosti

U obimnoj studiji „Ljudi koji su stvorili Italiju“, objavljenoj 1972. godine, poznati italijanski političar i historičar Giovanni Spadolini skicirao je portrete sedamdeset i sedam ličnosti koje su u devetnaestom i dvadesetom stoljeću na različite načine doprinijele ujedinjenju i izgradnji italijanske nacije.

Uz rame političkim i vojnim velikanima poput Cavaura, Garibaldija i Mazzinija, te književnim gromadama poput Uga Foscola i Alessandra Manzonija, Spadolini je ravnopravno uvrstio i čovjeka po imenu Carlo Collodi. Njegova zasluga za formiranje italijanskog identiteta nije ležala u političkim doktrinama ili pobjedama na bojištu, već u jednoj od najpoznatijih dječijih knjiga svih vremena, romanu „Pinokijeve avanture“.

Iza pseudonima Collodi skrivao se Carlo Lorenzini, rođen u Firenci 1826. godine u skromnoj porodici koja je zarađivala za život služeći toskanskoj aristokratiji. Nakon početnog obrazovanja u osnovnoj školi u rodnom mjestu svoje majke, čije će ime kasnije uzeti kao književni pseudonim, te kratkog boravka u sjemeništu, Lorenzini sa šesnaest godina pristupa redovnicima pijaristima u Firenci.

Ovaj vjerski red bio je pionir u pružanju besplatnog školovanja siromašnijim slojevima društva. Upravo je u toj sredini mladi Lorenzini otkrio svoj književni dar. Odmah po završetku školovanja počeo je samostalno zarađivati za život pisanjem, najprije sastavljajući komentarisane kataloge za jednu uglednu firentinsku knjižaru, a potom radeći za različite listove i časopise.

Kada su 1848. godine buknule liberalne revolucije širom Evrope, Lorenzini se prijavio u firentinski dobrovoljački bataljon kako bi učestvovao u prvom ratu za nezavisnost Italije protiv Austrije. U to vrijeme Habsburška Monarhija kontrolirala je Lombardiju, Veneto i druge sjeverne dijelove Apeninskog poluostrva, dok je Toskana sa Firencom bila pod jakim austrijskim utjecajem. Po povratku s fronta, prožet patriotskim zanosom, osnovao je sa grupom istomišljenika satirični list Il Lampione (Fenjer). Svjetovni duh, oštar jezik i bespoštedna satira donijeli su listu veliku popularnost, ali i brzi kraj 1849. godine, kada je veliki vojvoda Leopold II vratio vlast nakon slamanja republikanskog ustanka.

Lorenzini se nije pokolebao. Godine 1859. ponovo stupa u vojsku kao običan vojnik u drugom ratu za nezavisnost, pišući utjecajne brošure u kojima se zalagao za ujedinjenje Italije pod krunom kralja Pijemonta i Sardinije. Međutim, nakon zvaničnog proglašenja Kraljevine Italije 1861. godine, ubrzo je doživio duboko razočaranje. Nova politička elita pokazala se korumpiranom, a problemi i potrebe običnog naroda potpuno su zanemareni.

Tokom svih tih decenija, Lorenzini je neumorno pisao za novine i objavljivao književna djela. Njegovi humoristični romani imali su skroman odjek, dok su komedije koje je pisao prolazile gotovo neopaženo ili uopće nisu stizale do pozorišne scene.

Veliki preokret u njegovom životu dogodio se sasvim neočekivano. Godine 1875. jedna firentinska izdavačka kuća, specijalizirana za sve brže rastuće tržište školskih udžbenika, ponudila mu je posao prevođenja zbirke bajki francuskih autora iz sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, uključujući Perraulta, Madame d’Aulnoy i Leprince de Beaumont. Izuzetno topao prijem zbirke „Vilinske priče“ naredne godine bio je prvi korak toskanskog novinara prema svijetu dječije književnosti.

Uvdvidjevši njegov dar za rad s mlađom publikom, izdavači su ubrzo od njega naručili nove radove. Već 1877. godine objavljuje „Giannettina“, pedagoški roman za djecu školskog uzrasta, a ubrzo potom i „Minuzzola“, priču o nestašnom firentinskom dječaku koji ne mari mnogo za školske obaveze. Godine 1880. iz štampe izlazi i „Giannettinovo putovanje po Italiji“, čiji je osnovni cilj bio da školarci kroz avanture glavnog junaka upoznaju različite regije tek ujedinjene domovine. Ovi tekstovi ubrzo su uvršteni u zvanični školski program širom zemlje, jer su se od 1877. godine školska vrata otvarala za svu djecu u okviru novouvedenog obaveznog obrazovanja.

Pored rada na dječijoj književnosti, Collodi je ostao britak satiričar. U jednoj publikaciji iz 1881. godine zamislio je pismo koje firentinski građani šalju ministru obrazovanja povodom zakona o obaveznom školovanju. U tom tekstu autor na duhovit način pita zašto se vrši takvo nasilje nad siromašnim i nepismenim stanovništvom. Pozivajući se na tadašnje statistike koje su pokrivale sedamnaest miliona nepismenih Italijana spram jedva jedne trećine obrazovanih, pismo ironično zaključuje pitanjem kako to da manjina nastoji terorizirati većinu i nametnuti joj svoju volju.

Sve veća pažnja koju se posvećivalo odgoju mladih dovela je do pokretanja prvih dječijih časopisa. Upravo u jednom od njih, poznatom „Giornale per i Bambini“, u julu 1881. godine počeo je u nastavcima izlaziti Collodijev novi rad pod naslovom „Priča o jednom lutku“. Zaplet je počinjao kada je jedan stolar potražio komad drveta koji plače i smije se kao dijete, te ga poklonio svom prijatelju, starom majstoru Geppettu. On je želio napraviti drvenog lutka s kojim bi putovao svijetom kao lutkar. Čim ga je Geppetto počeo klesati, lutak kojem je dao ime Pinocchio počeo je govoriti i ponašati se kao izuzetno nemirno dijete, plazeći jezik svom stvoritelju i udarajući ga nogama. Čim je naučio hodati, drveni dječak se dao u bijeg, ulijećući u niz opasnih avantura u kojima susreće Cvrčka koji govori, strašnog lutkara Mangiafuoca, prevarante Lisicu i Mačka, te naposljetku Violu sa tirkiznom kosom.

Priča o Pinocchiju postigla je trenutačni uspjeh. Čitatelji su se masovno zaljubili u drvenog junaka. Kada je u oktobru 1881. godine Collodi odlučio završiti priču dramatičnom scenom u kojoj razbojnici vješaju Pinocchija na hrast, želeći time poslati surovu pouku neposlušnoj djeci, redakcija časopisa bila je zatrpana pismima ogorčenih čitalaca i protestima dece. Samo mjesec dana kasnije, urednik časopisa Ferdinando Martini morao je javno obećati nastavak, rekavši čitateljima da ga je gospodin Collodi obavijestio kako je njegov prijatelj Pinocchio ipak živ i da sprema nove avanture. Collodi je popustio i zamislio da Vila sa tirkiznom kosom spašava drvenog dječaka s vješala, nakon čega slijedi niz novih iskušenja sve dok se Pinocchio konačno ne pokaje, postane vrijedan i pretvori u pravog dječaka od krvi i mesa.

Kada su Pinokijeve avanture objavljene kao jedinstvena knjiga 1883. godine, djelo je već obilovala nezaboravnim epizodama. Najpoznatija među njima svakako je ona u kojoj Pinocchiju, nakon što slaže Violu, nos počinje nekontrolisano rasti sve dok više ne može izaći kroz vrata sobe. Iako je formalna namjera knjige bila poučna, Collodi je s vidnim uživanjem slikao Pinocchija ako buntovnika koji bježi iz škole sa svojim lijenim prijateljem Lucignolom ili bez milosti gađa čekićem Cvrčka koji govori, inače personifikaciju razuma i savjesti. Autor se nije ustručavao ni od mračnih i makabričnih motiva. Kada Pinocchio odbija popiti lijek, u sobu ulaze četiri crna zeca noseći mrtvački kovčeg za njega, što je ostalo zabilježeno kao jedna od najpotresnijih slika u historiji dječije književnosti.

Bujna mašta i specifičan humor očarali su djecu, ali su istovremeno zabrinuli pojedine predstavnike vlasti i prosvjetne radnike. Zvanične obrazovne institucije izostavile su Collodijeve knjige iz redovne nastave. U obrazloženju jednog državnog službenika iz 1883. godine stajalo je da su njegova djela koncipirana previše romaneskno, čime daju previše prostora zabavnom na štetu korisnog, te da su napisana stilom koji je toliko vedar i humoristično frivolan da oduzima svaku ozbiljnost obrazovnom procesu.

S druge strane, početkom dvadesetog stoljeća, čuveni italijanski filozof Benedetto Croce dao je potpuno drugačiji sud o ovom djelu, ističući neprocjenjivu vrijednost koju čitanje Pinocchija ima za mlade naraštaje. Croce je zapisao da je to duboko humana knjiga koja bez greške pronalazi put do ljudskog srca.

Carlo Collodi preminuo je iznenada u rodnoj Firenci 1890. godine, u šezdeset i četvrtoj godini života. Otišao je s ovog svijeta ne stigavši svjedočiti globalnom trijumfu svog skromnog drvenog lutka, čije su avanture do danas prevedene na više od dvjesto svjetskih jezika i ustoličene u sam vrh svjetske književne baštine.