Kao student na Arhitektonskoj školi u Barceloni 1870-ih godina, Gaudí se udubljivao u knjige koje su sadržavale slike egipatskih, indijskih i perzijskih građevina. Njegove rane bilježnice pune su zapažanja o Alhambri u Granadi, jednom od najboljih sačuvanih dvoraca islamskog svijeta. Orijentalizam je bio u modi u svim granama umjetnosti krajem 19. stoljeća. Ali Gaudí nije koristio istočnjačke reference radi egzotičnog ukrasa.

U jednoj običnoj ulici u Barceloni, iz zemlje se izdiže izvanredna građevina. Krunisana je malim tornjevima u obliku minareta i obložena šahovskim poljima od zelenih i bijelih pločica. Zgrada djeluje kao da joj tu nije mjesto, poput arhitektonske razglednice pristigle izvan granica Španije.

Građevina sadrži odjeke Mudéjar arhitekture, prepoznatljivog stila koji su stvorili muslimanski majstori u srednjovjekovnoj Španiji, preplićući islamske umjetničke tehnike u kršćanske objekte.

Mrežasti radovi koji podsjećaju na rezbarene drvene pregrade poznate kao mušrabija prekrivaju njene prozore, dok trodimenzionalna dekoracija zvana mukarnas, koja stvara niše u obliku saća, prekriva strop.

Zgrada je Casa Vicens, prvi veliki projekat Antonija Gaudíja, arhitekte čije je ime postalo sinonim za Barcelonu.

Rođen 1852. godine, Gaudí se naširoko smatra ocem katalonskog modernizma, katalonske verzije pravca art nouveau.

„Ono što je važno razumjeti o Gaudíjevom odnosu prema islamskoj umjetnosti jeste da je ona bila dio njegove potrage za istinom u arhitekturi“, rekao je Carlos Canals Roura, osnivač i počasni predsjednik Fondacije Gaudí.

„Eksperimentisao je s različitim stilovima i utjecajima kako bi stvorio vlastitu metodologiju. Mislim da se u tome ogleda Gaudíjev genije.“

Inspiracija s Istoka

Kao student na Arhitektonskoj školi u Barceloni 1870-ih godina, Gaudí se udubljivao u knjige koje su sadržavale slike egipatskih, indijskih i perzijskih građevina. Njegove rane bilježnice pune su zapažanja o Alhambri u Granadi, jednom od najboljih sačuvanih dvoraca islamskog svijeta.

Orijentalizam je bio u modi u svim granama umjetnosti krajem 19. stoljeća. Ali Gaudí nije koristio istočnjačke reference radi egzotičnog ukrasa.

„Mislim da je ono što je Gaudí zaista dobro uradio u svojoj arhitekturi to što su njegovi islamski utjecaji bili složeniji od pukog posuđivanja oblika“, rekla je Sofya Abramchuk, bivša voditeljica dizajna u Fondaciji Gaudí koja je osnovala Institut Originate sa sjedištem u Barceloni radi promovisanja kreativnih inovacija inspirisanih Gaudíjevim radom.

„Bio je umjetnik koji je prevazilazio kulturne granice, obgrlivši istinu i ljepotu gdje god bi je našao i spajajući sve to u svoj rad na nove i jedinstvene načine.“

Ubrzo nakon zgrade Casa Vicens, Gaudí je preuzeo narudžbu u gradiću Comillas na sjeveru Španije. Rezultat je bio El Capricho, šarena kuća koja miješa arhitektonske stilove.

U tornju nalik na minaret postoje jasni islamski prizvuci, dok šiljasti lukovi koji uokviruju prozore podsjećaju na gotičku arhitekturu. Kuća je ukrašena keramičkim pločicama koje se smjenjuju između žutih suncokreta i zelenih listova.

„Gaudíjeva opsesija bila je boja“, rekla je Mireia Freixa, profesorica emerita na Univerzitetu u Barceloni. „Keramičke pločice, kakve se nalaze u orijentalnoj arhitekturi, ponudile su mu jednostavan način da doda boju građevini. Po mom mišljenju, orijentalizam nije bio sam sebi cilj. On je obavljao arhitektonsku funkciju.“

Godine 1892. Gaudí je dobio narudžbu koja ga je mogla smjestiti direktno u islamski svijet: dizajn za katoličku crkvu u Tangeru, na sjevernom vrhu Maroka. Iako projekat nikada nije izgrađen, njegove sačuvane skice nude prozor u Gaudíjev pristup.

Daleko od nametanja evropskog stila na sjevernoafričko tlo, Gaudí je zamislio građevinu koja se harmonizira s lokalnim estetskim okruženjem.

Concepció Peig, istraživačica arhitektonskog i umjetničkog naslijeđa, i Manuel Arenas, arhitekta, detaljno su proučavali Gaudíjeve originalne crteže, objavivši svoje tumačenje njegove vizije crkve u radu Gaudí u Tangeru.

„Smisao Gaudíjevog rada leži u njegovom arhitektonskom jeziku“, rekla je Peig. „Svaki element spaja formu, funkciju i metaforu. Njegova arhitektura apeluje na čula, sjećanje i maštu. Želio je stvoriti arhitekturu koja govori.“

Gaudíjeve skice za Tanger prikazuju zgradu krunisanu visokim, vitkim tornjevima koji podsjećaju na egipatske golubarnike. S obzirom na islamski kontekst, to ne bi bili zvonici. Njihova svrha, zaključili su Peig i Arenas, bila je da pomognu u usmjeravanju svjetlosti koja ulazi u crkvu.

„Za Gaudíja, upravo igra svjetlosti pretvara prostoriju u sveti prostor“, rekao je Arenas. „Vanjska kupola omogućava ulazak svjetlosti, a zatim unutrašnja kupola filtrira svjetlost kroz perforacije. Uzorci svjetlosti se neprestano mijenjaju sa suncem. Istu upotrebu dvostrukih kupola vidimo i u islamskoj arhitekturi.“

Iako se crkva u Tangeru nikada nije uzdigla iz zemlje, projekat je razotkrio Gaudíjevo bavljenje duhovnim temeljima islamskog dizajna: svjetlost kao manifestacija svetog, geometrija kao metafora božanskog poretka.

„Gaudí je uvidio da islamska geometrija proizlazi iz matematičkih principa koji su također povezani s božanskim jedinstvom“, rekla je Abramchuk. „Koristio je geometriju kao duhovni jezik, umjesto da je samo kopirao šare.“

Gaudíjeva upotreba forme i boje

Na prelazu u 20. stoljeće, Gaudíjev stil se brzo razvijao. Otvoreno islamske reference njegovih ranih radova ustupile su mjesto fluidnijim, organskim formama.

Casa Batlló jedan je od najpoznatijih simbola Barcelone. Sa svojim valovitim linijama, djeluje miljama daleko od geometrije islamske arhitekture. Ali Gaudíjeva upotreba svjetlosti i njegovo spajanje strukture s ornamentom i dalje govore o njegovim ranim inspiracijama.

Kuća se kreće oko unutrašnjeg dvorišta koje usmjerava sunčevu svjetlost i ventilaciju, veoma nalik na riad, ili tradicionalni islamski dom. Zidovi dvorišta prekriveni su kvadratnim pločicama koje se prelivaju kroz različite nijanse plave boje, u dizajnu koji je nenametljivo genijalan.

„Gaudí je koristio tamnoplave pločice na vrhu i progresivno svjetlije plave kako idete prema dolje, sve dok najniže pločice ne postanu bijele“, rekla je Judith Urbano, vanredna profesorica na Međunarodnom univerzitetu Katalonije. „Isto tako, prozori na vrhu su mali i postepeno postaju veći kako se spuštate. To je zato što je Gaudí želio stvoriti više ili manje ujednačenu svjetlost u cijeloj zgradi.“

Ispod krova, Gaudí je stvorio presvođeni tavan značajan po nizu bijelih lančanih lukova koji su upoređivani s grudnim košem.

„U arapskoj arhitekturi nalazite potkovičaste lukove i rerežnjaste lukove“, rekla je Urbano. „Gaudí je napravio inovaciju koristeći lančani luk — oblik koji lanac pravi kada visi pod vlastitom težinom. Volio je ovaj luk jer gravitacija, sama priroda, diktira njegov oblik.“

Fasada zgrade Casa Batlló prekrivena je mozaikom od razbijene keramike, tehnikom poznatom kao trencadís. Ovi uzorci pločica upoređivani su sa zillijem, geometrijskim mozaicima koji se nalaze na marokanskim zidovima i fontanama.

Dok se zillij oslanja na precizno isječene komade, trencadís obgrljuje nepravilnost. Ali oba pretvaraju male fragmente u svjetlucave šare koje se igraju sa svjetlošću i sjenkom.

Još jedna poznata Gaudíjeva znamenitost — Park Güell — prostire se na padini brda s pogledom na Barcelonu. U trencadís mozaicima koji ukrašavaju njegove različite strukture, Gaudí i njegov saradnik Josep Maria Jujol dali su punu slobodu svojoj kreativnoj mašti.

Dugačka zmijolika klupa valovito se proteže oko glavne terase. Prekrivena je apstraktnim, naizgled nasumičnim trencadís uzorcima koji spajaju prirodu, geometriju i skrivene simbole.

Zvršni projekat majstora arhitekture

U centru Barcelone, zupčasti skup tornjeva probija nebo, okružen još višim dizalicama. Sagrada Família — Gaudíjev posljednji projekat — nalazi se u izgradnji još od 1882. godine iz spleta historijskih, političkih i ekonomskih razloga, kao i zbog potrebe za visoko obučenim zanatlijama koji bi sproveli njegovu ambicioznu viziju. Veliki dio centralnog tornja podignut je na svoje mjesto u oktobru 2025. godine, čineći je najvišom crkvom na svijetu.

Blizu vrha tornjeva, riječi Hosanna i Excelsis ispisane su bijelim keramičkim pločicama. Slova su poredana vertikalno i povećavaju se što se više uzdižu — što je optičko prilagođavanje koje osigurava da se ravnomjerno čitaju s nivoa zemlje.

„U islamskoj arhitekturi često vidite kaligrafiju na zidovima“, rekao je Joan Aicart, autor i historičar. „Takvi natpisi nisu baš česti u kršćanskoj arhitekturi. Ali Gaudí ih je stavio na tornjeve Sagrade Famílije.“

Kada je Gaudí naslijedio projekat 1883. godine, temelj gotičke crkve već je bio na mjestu. Ali ostatak — jedinstvena struktura, prozračna geometrija, usmjeravanje svjetlosti — pripadali su njegovoj vlastitoj arhitektonskoj viziji.

Unutra se blago nagnuti stubovi od bazalta, granita i pješčenjaka granaju poput drveća, stvarajući strukturnu šumu koja nosi i raspoređuje težinu građevine. Svjetlost ulazi kroz vitraže u pažljivo orkestriranom plesu: plave i zelene nijanse ujutro, zlatni tonovi pri zalasku sunca.

„Gaudí je u islamskoj estetici prepoznao istu duhovnost koju je nastojao ponovo stvoriti u vlastitim prostornim konceptima“, rekla je Diana Darke, historičarka kulture Bliskog istoka i autorica knjiga Stealing From the Saracens i Islamesque.

„Inspirisao ga je odnos između prirode i božanskog koji je vidio u islamskoj umjetnosti i arhitekturi, osjećajući Boga u istim prostornim neodređenostima, istoj međuigri svjetlosti i sjenke.“

Kako se Sagrada Família uzdiže prema svom završetku, ona nosi odjeke cjeloživotne opčinjenosti islamskim svijetom: lukove andaluzijskih palata, filtriranu svjetlost džamija, zamišljene crkvene tornjeve Tangera.

Gaudíjev genije ležao je u njegovoj sposobnosti da crpi inspiraciju iz islamske arhitekture, preplićući je s drugim utjecajima, kako bi stvorio stil koji je nepogrešivo njegov vlastiti.

Njegove građevine nisu samo svjetski poznate znamenitosti Barcelone. One su otjelovljenje dugog arhitektonskog dijaloga između kultura, ispisanog u boji, svjetlosti i kamenu.

Izvor: AramcoWorld