U svom novom romanu “Najopasnija hipoteza”, španski pisac i nekadašnji ratni reporter koji je izvještavao i sa ratišta u Bosni i Hercegovini, Arturo Pérez-Reverte, vodi čitatelje na mediteransko putovanje kroz historiju, nasilje i ljudsku prirodu, poručujući iz Napulja kako Mediteran sa svojim neukroćenim haosom ponovo preuzima i kolonizuje savremenu Evropu

U napuljskoj luci, gdje se moderni trajektni terminali susreću s bučnim, neukroćenim haosom grada koji Evropa nikada nije uspjela do kraja civilizirati i ukopati u vlastiti kartuzijanski red, Arturo Pérez-Reverte dočekuje grupu novinara. Cilj putovanja je Procida, mali otok u Napuljskom zaljevu koji u oktobru izgleda kao da je ostao zaustavljen u nekom prošlom vremenu, daleko od mega-kruzera što opsjedaju obližnje Capri ili Ischiju. S karakterističnim šeširom, visoke i vitke siluete, nekadašnji ratni reporter, a danas jedan od najčitanijanih španskih i evropskih pisaca, djeluje kao da je stigao na jedino mjesto gdje se još uvijek osjeća kod kuće.

Povod za okupljanje jeste izlazak njegovog novog romana „Najopasnija hipoteza“ (La hipótesis más peligrosa), objavljenog u početnom tiražu od 180.000 primjeraka. Riječ je o djelu koje je sam autor opisao kao palimpsest, slojevito pripovijedanje u kojem se pod ruhom klasične avanture skrivaju duboki tragovi biblijskih tekstova, Homerove Ilijade i Odiseje, Vergilijeve Eneide, ali i klasičnih romana o moru kakve su pisali Robert Louis Stevenson, Jules Verne, Jack London, Rudyard Kipling ili Herman Melville.

Međutim, iza te književne geografije koja se proteže od španske obale i Calpea, preko Formentere, Sardinije i grčkih otoka, sve do drevnog Tira na libanskoj obali, stoji znatno šira, krupnija i provokativnija teza o sudbini starog kontinenta. Pérez-Reverte, koji je u mladosti i sam proveo decenije ploveći vlastitom jedrilicom i izvještavajući s najkrvavijih svjetskih ratišta, više ne vjeruje u tezu da Evropa gasi ili uništava mediteransku tradiciju.

„Ranije sam mislio da se Evropa gasi, ali shvatio sam da sam griješio. Mediteran je taj koji ovladava Evropom. Mislio sam da zapadna civilizacija uništava mediteransko naslijeđe, ali proces je potpuno obrnut. Mediteran unosi svoj haos u Evropu. To je more koje je besmrtno, snažno i dominantno. Svaka patera, svaka prelažena granica, svaka nova emigracija širi Mediteran i donosi njegovu izvanrednu ludost od sunca, soli, pomiješanih krvi i naroda koji dolaze i odlaze u Berlin, Kopenhagen, Oslo, Madrid ili Barcelonu. Evropa je zaslužila da je Mediteran ponovo kolonizira“, poručuje pisac dok sjedi u jednom od kafića na lučkoj obali Procide.

Priča romana prati dvojicu protagonista koji su ujedno i transfiguracija antičkih likova Telemaha i Odiseja. Asier Lerrant je iskusni, prekaljeni pomorac koji akumulira hiljadu i jedan život, čovjek bez iluzija, ali s nepokolebljivim unutrašnjim kodeksom koji nikada ne zamjenjuje znanje cinizmom. S njim na brodu je Cal (Caleb), šestnaestogodišnji mladić, odrastao uz djeda i baku, profesore klasičnih jezika i filozofije. Cal posjeduje ogromno teorijsko znanje koje potajno prezire sve dok ne shvati da mu ono, u kombinaciji s instinktima koje je razvio kao strastveni igrač videoigara (gamer), služi kao ključno oružje za preživljavanje u surovom svijetu.

Cal na brod dolazi ispunjen bijesom, sa željom da od oca koji ga je napustio iznudi objašnjenja zašto ga je ostavio. Taj gnjev, objašnjava Pérez-Reverte, nije samo lične naravi, nego oslikava stanje čitave jedne savremene generacije.

„Mladi ljudi su ljuti, bijesni su jer su odgojeni i obrazovani za svijet koji u stvarnosti ne postoji. Kada otkriju da smo ih prevarili i da smo im ponudili laž, oni podivljaju. Između trinaeste i osamnaeste godine mladić je često konfliktan jer shvata da je živio u obmani i da ima neračišćene račune sa društvom. I ja sam bio takav mladić i savršeno razumijem taj osjećaj. Moji roditelji su me učili konceptima domovine, nacije i društva, a tokom godina sam shvatio da je moja jedina prava domovina Mediteran. Udobnije se osjećam u baru na Procidi, u kafiću u Istanbulu ili u restoranu u Tiru, nego u Parizu, New Yorku, Amsterdamu ili Londonu“, ističe autor.

Roman funkcionira kao priča o inicijaciji, o odnosu učitelja i učenika u kojem učenje ne dolazi kroz suhoparne teorijske lekcije, nego kroz hladno, fizičko i traumatizirajuće iskustvo. Zaplet vodi čitatelja kroz historijske epohe i ključne trenutke mediteranskih civilizacija, od Kristovog stradanja, preko erupcije Vezuva i padova velikih carstava, pa sve do Bitke kod Lepanta. No, ti događaji nisu ispričani iz perspektive kraljeva i vojskovođa, nego iz ugla pješaka, malih ljudi koji su na svojoj koži osjetili svu surovost historijskih prelomnica.

Ovakav pristup direktno proizlazi iz bogatog biografskog prtljaga samog pisca. Kao dugogodišnji ratni reporter koji je izvještavao iz Kipra, Libana, Eritreje, Sudana, Nikaragve, El Salvadora, pa sve do krvavog raspada bivše Jugoslavije, Pérez-Reverte odbija uljepšavati ljudsku prirodu.

„Čovjek je prirodni ubica“, izgovara u romanu njegov junak Lerrant, a autor bez oklijevanja potpisuje tu tvrdnju. „Kada u knjizi govorim o ubijanju, o mrtvima ili o gazi krvi po podu, to nisu izmišljotine, to su prizori koje sam lično vidio i preživio. U davnim vremenima ubijali smo da bismo preživjeli, a kasnije smo razvili udobne mehanizme i moralne teorije. Ali ljudsko biće je u svojoj osnovi ostalo ubica. Povratak u to primarno stanje je izuzetno lak. Pogledajte samo bivšu Jugoslaviju. Bilo je dovoljno da nastupe ekstremne okolnosti pa da se taj prirodni ubica odjednom pojavi. Vidio sam čeliste koji su preko noći postajali snajperisti i hladnokrvno objašnjavali kako ubijaju djecu. Najveći nitkov u određenom historijskom trenutku može postati nacionalni heroj, zavisno od okolnosti. Sve je to danas veoma teško objasniti nekome poput Grete Thunberg. Problem sa savremenim svijetom jeste u tome što težimo tome da osuđujemo ili aplaudiramo, umjesto da pokušamo razumjeti.“

Upravo u tom razumijevanju svijeta ključnu ulogu igra kultura. Čitanje klasika, prema autorovom mišljenju, ne služi kao bijeg od stvarnosti, nego kao štit od intelektualnog šoka pred užasima koje historija neumoljivo ponavlja. Onaj ko je čitao o padu Troje ili o klaonicama u antičkim ratovima, neće ostati zatečen pred savremenim tragedijama, jer mu kultura omogućava da se sa surovošću stvarnosti suoči na spokojan i pribran način. Serenitet u ovom kontekstu nije cinizam, nego zrela spoznaja da je svijet u svojoj suštini neprijateljsko mjesto.

U romanu se značajan prostor ustupa i fenomenu videoigara, kroz koje mladi junak Cal posmatra svijet. Pérez-Reverte ne dijeli apokaliptične strahove tradicionalista prema novim tehnologijama, iako otvoreno predviđa kraj klasičnog romana na papiru.

„Nemam nikakve sumnje u to da je klasični roman osuđen na smrt. Ne znam hoće li se to dogoditi za petnaest, trideset ili pedeset godina, ali će se dogoditi. Narativni medij budućnosti je videoigra. Što bude imerzivniji, to će biti prihvaćeniji, stavit ćete kacigu na glavu i bit ćete unutar priče. Ali to nije dramatično, niti je riječ o nekoj distopiji. To je prirodna evolucija fikcije u tehnološkom društvu. Ljudskom biću će priča uvijek biti potrebna i uvijek će postojati pripovjedači. Drevne priče, Ilijada, Odiseja ili Božanstvena komedija, neće nestati, samo će promijeniti nositelja i format“, prognozira pisac.

Na kraju, naslov romana „Najopasnija hipoteza“ krije praktičnu životnu i pomorsku mudrost koju je Pérez-Reverte savladao tokom godina provedenih na moru i u ratnim zonama: u životu i na moru sve treba pripremati prema najvjerovatnijoj hipotezi, ali mjere sigurnosti valja organizovati prema onoj najopasnijoj.

Na pragu sedamdeset i pete godine života, autor priznaje da kako čovjek stari ima sve manje izvjesnosti, a sve više sumnji. Pisanje za njega i dalje predstavlja jedini efikasan način da se unese red u haos koji je nosio u vlastitom ruksaku. Svaki novi roman jeste istraživanje, izazov i pokušaj objašnjenja svijeta koji se neprestano mijenja, ali čiji osnovni pokretački mehanizmi ostaju nepokolebljivo isti još od vremena kada su prvi brodovi zaplovili Mediteranom.

IZVOR: Bosna.hr, ABC, El Mundo, El Pais