Poraz ugarske vojske bio je potpun i ponižavajući. Cjelokupan ugarski zapovjedni vrh pao je u zarobljeništvo. Pavao Čupor, koji je ranije javno vrijeđao Hrvatinića oponašajući goveđe rikanje zbog njegovog hrapavog glasa, doživio je prema historijskim predanjima surovu revanšističku kaznu, Hrvoje ga je dao ušiti u volovsku kožu i bačen je u rijeku, uz riječi da mu se konačno ostvarila želja da zariče u pravoj koži. Ostali visoki plemići, poput Ivana Gorjanskog, odvedeni su u zarobljeništvo, odakle ih se kasnijih godina moralo otkupiti za basnoslovne sume novca, o čemu svjedoče sačuvane mletačke hronike i ugarske povelje iz tog perioda

Ljeta 1415. godine, dok je zapadna Evropa napeto iščekivala rasplet englesko-francuskog okršaja kod Agincourta, u uskim usjecima srednjovjekovne Bosne odigrala se bitka čije će posljedice trajno izmijeniti geopolitičku mapu Jugoistočne Evrope. Dana 10. augusta 1415. godine, u dolini rijeke Lašve, ugarsko-hrvatska kaznena ekspedicija doživjela je katastrofalan poraz od združenih snaga Hrvoja Vukčića Hrvatinića i osmanskih odreda.

Iza ovog oružanog sukoba stajao je višegodišnji i iscrpljujući politički sukob između moćnog Hrvoja Vukčića Hrvatinića i ugarsko-njemačkog kralja, a kasnijeg cara, Žigmunda Luksemburškog. Nakon što je Hrvoje godinama dominirao političkom scenom Bosne i Dalmacije, Žigmund ga je 1413. godine proglasio veleizdajnikom, oduzeo mu brojne posjede i stavio ga van zakona. Satjeran u ugao, iz izolacije iz koje nije vidio drugog izlaza, Hrvatinić je povukao potez koji će historičari kasnije smatrati presudnim prelomnim momentom: preko svog protovestijara, Dubrovčanina Mihaila Kabužića, zatražio je vojnu pomoć od osmanskog sultana Mehmeda I.

Odziv sa istoka bio je brz. Osmanske čete pod komandom sposobnog vojskovođe Ishak-bega krenule su u unutrašnjost Balkana, spajajući se s snagama odanim Hrvatiniću i dijelu bosanskog plemstva. Vidjevši da se u Bosni formira opasna koalicija, kralj Žigmund je reagirao silovito. Opremio je i poslao prekaljenu, teško oklopljenu armiju pod vodstvom svojih najpouzdanijih vojskovođa, slavonskog bana Pavla Čupora Moslavačkog, požeškog župana Ivana Gorjanskog te Ladislava Tituševića. Ugarski plan bio je jasna demonstracija sile: razbiti osmanske odrede, obuzdati Hrvatinića i definitivno učvrstiti ugarski suverenitet nad Bosanskim kraljevstvom.

Međutim, teren srednje Bosne pokazao se kao smrtonosna zamka za ugarske vitezove. Teška konjica, naviknuta na otvorene ravnice Panonije, ušla je duboko u stiješnjenu dolinu Lašve. Dana 10. augusta 1415. godine, bosansko-osmanske snage iskoristile su sve prednosti brdovitog i neprohodnog terena. Umjesto frontalnog sraza u kojem bi ugarski oklopnici imali prednost, bitka se pretvorila u munjevitu i koordiniranu zasedu. Lakša, pokretnija konjica i pješadija pod borbenim pokličem bosanskih velikaša i osmanskih odreda opkolila je i razbila ugarske redove.

Poraz ugarske vojske bio je potpun i ponižavajući. Cjelokupan ugarski zapovjedni vrh pao je u zarobljeništvo. Pavao Čupor, koji je ranije javno vrijeđao Hrvatinića oponašajući goveđe rikanje zbog njegovog hrapavog glasa, doživio je prema historijskim predanjima surovu revanšističku kaznu, Hrvoje ga je dao ušiti u volovsku kožu i bačen je u rijeku, uz riječi da mu se konačno ostvarila želja da zariče u pravoj koži. Ostali visoki plemići, poput Ivana Gorjanskog, odvedeni su u zarobljeništvo, odakle ih se kasnijih godina moralo otkupiti za basnoslovne sume novca, o čemu svjedoče sačuvane mletačke hronike i ugarske povelje iz tog perioda.

Iako je Bitka kod Lašve u suštini bila pobjeda Hrvoja Vukčića Hrvatinića i privremeni trijumf njegove autonomaške politike, njene dugoročne posljedice bile su daleko dublje od ličnog obračuna dvorjana. Ugarska oružana dominacija nad Bosnom time je trajno slomljena, a sam Žigmund Luksemburški nikada više nije uspio pokrenuti pohod takvog obima na bosanske zemlje. No, stvarni i dugoročni pobjednik ovog okršaja bila je Osmanska carevina.

Naime, sukob između ugarsko-njemačkog kralja Žigmunda Luksemburškog i bosanskog velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je kulminirao vojnim slomom na Lašvi, predstavlja jednu od najsloženijih i najdramatičnijih diplomatsko-političkih epizoda u historiji medievalnog Balkana. U periodu između 1408. i 1415. godine, relacija ove dvojice izuzetno moćnih vladara prešla je put od otvorenog rata, preko prividnog i pragmatičnog političkog savezništva, pa sve do potpune lične mržnje i geopolitičkog razlaza koji je nepovratno izmijenio sudbinu Bosanskog kraljevstva.

Korijeni ovog sukoba duboko su usađeni u ishodu dramatičnog ugarskog pohoda na Bosnu 1408. godine, kada su Žigmundove trupe kod Dobora izvojevale pobjedu i izvršile masovna pogubljenja bosanskog plemstva. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kao ubjedljivo najmoćniji velikaš u zemlji, tadašnji namjesnik Dalmacije i Splita te titularni herceg, shvatio je da nastavak otvorenog oružanog otpora prema Žigmundu vodi u potpuno uništenje njegovih posjeda. U političkom zaokretu bez presedana, Hrvoje je krajem 1408. godine pristao na pregovore, priznao Žigmunda za svog suverena i predao mu gradove u Dalmaciji, čime je naizgled sačuvao svoj dominij, ali i duboko podijelio unutrašnju političku scenu Bosne.

Naredne tri godine predstavljale su prividno zlatno doba njihovog odnosa, zabilježeno u mletačkim i ugarskim diplomatičkim spisima. Hrvoje je 1411. godine svečano primljen na Žigmundovom dvoru u Budimu, gdje je boravio kao jedan od najuglednijih gostiju na velikom viteškom turniru, rame uz rame s evropskim plemstvom. Kralj Žigmund ga je tom prilikom potvrdio u viteškom Redu Zmaja, čime je Hrvatinić naizgled postao ključni stub Žigmundove jugoistočne politike.

Međutim, iza dvorskog sjaja i ceremonijalnih počasti tinjalo je duboko obostrano nepovjerenje. Žigmund je u Hrvoju i dalje vidio preveliku prepreku za potpunu centralizaciju ugarske vlasti nad Bosnom i jadranskom obalom, dok je Hrvoje ljubomorno čuvao svoju faktičku nezavisnost i pravo da samostalno utiče na izbor bosanskih kraljeva.

Prelomna tačka dogodila se 1413. godine, kada je Hrvoje Vukčić, u lokalnom oružanom sukobu oko posjeda u istočnoj Bosni, napao i teško porazio Sandalja Hranića Kosaču, još jednog moćnog bosanskog velikaša. Kako je Sandalj u tom trenutku boravio u ratnom pohodu u Srbiji kao Žigmundov saveznik, ugarski kralj je ovaj napad iskoristio kao formalni povod za konačni obračun s Hrvatinićem. Žigmund je reagovao bez oklijevanja i s izuzetnom strogošću: u maju 1413. godine proglasio je Hrvoja državnim neprijateljem i veleizdajnikom, lišio ga svih titula i naredio zaplijenu njegovih prostranih imanja u Slavoniji, Požeškoj županiji i Dalmaciji. Split, koji je bio dragulj Hrvojeve vlasti, oduzet mu je i stavljen pod direktnu ugarsku upravu.

Izoliran od ugarskog dvora, napušten od većine domaćeg plemstva koje je u njegovom padu vidjelo priliku za sopstveno širenje, i pod stalnim pritiskom slavonskog bana Pavla Čupora i požeškog župana Ivana Gorjanskog koji su zaposjedali njegove sjeverne posjede, Hrvoje se našao u bezizlaznom položaju. Njegovi diplomatski apeli upućeni Mletačkoj Republici i samom Žigmundu ostali su bez odgovora. Mlečani nisu željeli ulaziti u konflikt s ugarskim kraljem, a Žigmund je odbijao bilo kakvo pomilovanje bez Hrvojeve potpune i bezuslovne kapitulacije.

U tom historijskom vakuumu, pritisnut zidom i suočen s potpunim političkim i fizičkim uništenjem, Hrvoje Vukčić Hrvatinić donio je odluku koja predstavlja presedan u dotadašnjoj bosanskoj diplomatiji. U proljeće 1414. godine obratio se osmanskom sultanu Mehmedu I, nudeći političko savezništvo u zamjenu za vojnu intervenciju protiv Žigmundovih snaga. Za osmansku diplomatiju i vojno zapovjedništvo na Balkanu, predvođeno skopljanskim krajišnikom Ishak-begom, ovaj poziv bio je idealna prilika. Domaći velikaš, i to najmoćniji među njima, sam je otvorio vrata unutrašnjosti kraljevstva i pružio legitimitet osmanskom vojnom prisustvu pod izgovorom zaštite njegovih vlastelinskih prava.

Osmanski odredi, u sadejstvu s Hrvojevim trupama, potisnuli su Žigmundove namjesnike i vratili Hrvatiniću kontrolu nad dijelom izgubljenih teritorija, istovremeno vraćajući na bosanski prijesto kralja Tvrtka II umjesto Žigmundovog favorita Stjepana Ostoje. Pokušaj Žigmunda Luksemburškog da u ljeto 1415. godine slanjem masivne kaznene ekspedicije jednom zauvijek presiječe ovaj savez slomljen je upravo u dolini Lašve. Politički sukob dvojice vladara, započet borbom za primat i teritorije, završio je tako što je ugarski pritisak primorao bosanskog herzoga da u regionalnu politiku trajno uvede silu koja će pola stoljeća kasnije u potpunosti usisati i Ugarsku i Bosnu.