Sjedinjene Američke Države i Iran našli su se u pat-poziciji nakon trinaest dana žestokih zračnih udara i ekonomskih potresa koji su zahvatili Bliski istok i globalno tržište nafte. Odluka Washingtona da privremeno obustavi bombardiranje, uz ogromne troškove i zabrinjavajuće pražnjenje vlastitih vojnih zaliha, razotkrila je granice američke vojne moći u sukobu s asimetričnom strategijom Teherana. Dok obje strane odmjeravaju naredne poteze usred političkih pritisaka i nadolazećih izbora, postavlja se ključno pitanje: da li je Iran, unatoč velikim žrtvama i razorenoj infrastrukturi, uspio iznuditi pravila igre koja mu jamče opstanak?

Rat protiv Irana, koji Sjedinjene Američke Države nisu uspjele dobiti čistom vojnom silom, postalo je klasičan primjer kako asimetrični sukob može potpuno preokrenuti odnos snaga na globalnoj sceni.

Iako Iran ne može govoriti o pobjedi u bilo kakvom konvencionalnom vojnom smislu, s obzirom na to da je prijavljeno oko 3.500 poginulih Iranaca, dok je bombardiranje predvođeno Amerikancima prouzrokovalo štetu procijenjenu na između 150 i 270 milijardi dolara, odluka Donalda Trumpa da pauzira, umjesto da pojača, trinaestodnevnu ljetnu kampanju bombardiranja u suštini predstavlja određeni stepen priznanja da SAD ne mogu ostvariti svoje zacrtane ciljeve samo vojnom silom. Teheran je uspio u svom primarnom cilju: opstanku režima i demonstraciji da Washington ne može diktirati uslove isključivo pomoću zračnih udara, čime je u potpunosti promijenjena računica u Hormuškom tjesnacu.

Čitav protekli period jasno pokazuje kako asimetrični sukob može potpuno preokrenuti situaciju na terenu. Sve što je Iranu, pomognutom svojom prostranom i planinskom geografijom, bilo potrebno jeste da održi dovoljan kapacitet raketa i dronova kako bi zaplašio trgovačke brodove i odvratio ih od korištenja Hormuškog tjesnaca. To je prag koji iranska vojska i dalje bez problema preskače.

Dva tankera napadnuta su tokom plovidbe sjeverno od Omana, pri čemu je na jednom izbio požar u mašinskoj sali zbog čega je posada morala biti evakuisana prije nego što je brod dovučen do obale Omana. Bio je to samo jedan u nizu ozbiljnih napada na trgovačke brodove koji su se odigrali tokom dvotjedne julske eskalacije sukoba.

Sjedinjene Države su u međuvremenu potrošile najmanje 38 milijardi dolara i upotrijebile više od 1.000 krstarećih raketa Tomahawk i 1.100 raketa JASSM, čija pojedinačna cijena iznosi oko 2,6 miliona dolara. Prema procjenama istraživačkog centra CSIS, to predstavlja trećinu, odnosno četvrtinu ukupnih američkih zaliha ovih raketa. Rakete Tomahawk, koje pojedinačno koštaju i do 3,6 miliona dolara, možda neće biti nadoknađene sve do 2031. godine. Zbog toga predstavlja veliko iznenađenje činjenica da su SAD dopustile da se njihove ključne zalihe municije potroše takvom brzinom. Trump je pokušao dio krivice prebaciti na Ukrajinu, tvrdeći da je Kijevu dato previše vojne pomoći, iako je stvarnost takva da Ukrajini nikada nisu isporučene krstareće rakete dugog dometa, već samo protivzračni sistemi Patriot.

I presretači za sisteme Patriot potrošeni su u još većoj mjeri, smanjeni su za oko 1.000 komada, što je čak 50 posto ukupnih američkih zaliha, otvarajući ozbiljna pitanja o tome koliko uspješno SAD mogu nastaviti braniti svoje baze u Zaljevu. Tokom 38 dana teških borbi na proljeće potrošeno je više ovih raketa nego što je Ukrajina, prema vlastitim navodima, primila tokom čitave četiri godine rata.

Nova eskalacija u Crvenom moru od strane Huta, iranskih saveznika u Jemenu, dodatno je zakomplicirala čitavu sliku. Ova pobunjenička grupa držala se podalje od prve faze američko-iranskog rata na proljeće, ali kako Saudijska Arabija pokušava preusmjeriti naftni saobraćaj preko Crvenog mora, Huti su pojačali napade, ciljajući čak i rafineriju u saudijskom gradu Jizanu.

Glavni ratni cilj koji su Sjedinjene Države proklamovale povremeno se mijenjao, ali je uvijek ostajao maksimalistički, bilo da se radilo o promjeni režima, uništenju cjelokupnog iranskog raketnog programa ili, što je najčešće isticano, sprečavanju Teherana da dođe do nuklearnog oružja. Međutim, SAD nemaju načina da nametnu takve zahtjeve bez slanja masovnih kopnenih snaga koje bi okupirale Teheran, što je korak za koji Washington ne pokazuje nikakve znake pripreme. Ranije prijetnje Donalda Trumpa da će bombardirati iranske elektrane kako bi primorao režim na kapitulaciju izazvale su zabrinutost da bi takvi potezi predstavljali ratne zločine, pa ih je odbacio još u aprilu, kao i ponovo tokom nedavnih dešavanja.

Iran se ne može bombardiranjem natjerati na prihvatanje američkih uslova. Sve dok SAD ne prihvate činjenicu da ne mogu ostvariti svoje ciljeve isključivo zračnim udarima, Teheran zadržava efektivnu polugu utjecaja. Teheran može apsorbovati štetu i zna da može zatvoriti tjesnac, što ostvaruje razoran ekonomski utjecaj na SAD.

Nastala situacija stvara takozvanu dominaciju eskalacije koja ide u prilog Iranu. Izložen američkom pritisku da napusti svoj nuklearni program, Teheran može rastezati mirovne pregovore, čekati da Bijela kuća izgubi strpljenje i ponovo pokrene bombardovanje, a zatim zatvoriti Hormuz sve dok SAD ne budu primorane da obustave napade jer cijena nafte ostaje previsoka predugo vremena.

Pitanje koje se postavlja jeste ko dobija dok ova nestabilna ravnoteža traje. Teheran vjeruje da ima prednost kako se SAD približavaju međuizborima u novembru, imajući u vidu izuzetno nisku podršku koju rat uživa među američkom javnošću. Tek jedna trećina Amerikanaca podržava rat, iako taj broj raste na 71 posto među republikancima. Obnova primirja i obećanje budućih pregovora predstavljaju najmanje lošu opciju za Washington, mada je otvoreno pitanje koliko je to prihvatljivo za američkog saveznika Izrael, čiji se premijer Benjamin Netanyahu suočava s vlastitim izborima u oktobru.

Ipak, ako Teheran i ima kratkoročnu ili srednjoročnu prednost, svaka ideja o tome da je dobio rat predstavlja pretjerivanje. Iran, koji se godinama bori pod teškim zapadnim sankcijama, ne može priuštiti obnovu zemlje bez sporazuma sa SAD-om. Dugoročno gledano, ovakvo stanje je neodrživo za Iran jer njegova ekonomija jednostavno neće moći preživjeti.

Nakon ponovnog rasplamsavanja borbi i iranskih napada na tri tankera u Hormuškom tjesnacu, cijene nafte su naglo porasle. Američka vojska saopštila je da je oborila iranski raketni baraž i da je u saradnji sa saudijskim snagama izvela udare na lokacije u Iraku koje su milicije pod pokroviteljstvom Teherana koristile za napade. U onome što je Washington opisao kao pokušaj iznenadnog napada, Iran je lansirao više balističkih raketa na američke snage na Bliskom istoku, prekidajući kratku pauzu u borbama, pri čemu je primarna meta bila američka baza u Jordanu.

Obje strane su tokom vikenda prekinule vatru nakon gotovo dvije sedmice noćnih udara SAD-a po Iranu i učestalih raketnih napada Teherana na saveznike Washingtona u Zaljevu. Cijene nafte su nakratko pale tokom tog vikend zatišja, a Donald Trump je izjavio da postoje dobre šanse za napredak u pregovorima o okončanju rata. Međutim, američki i saudijski borbeni avioni ubrzo su izveli nove udare na militante u Iraku, optužujući ih za napade dronovima na saudijska naftna postrojenja.

Irački premijer Ali al-Zaidi naredio je sigurnosnim agencijama istragu o tim napadima, naglasivši da je njegova zemlja posvećena sprečavanju korištenja iračke teritorije za napade na prijateljske zemlje, dok su proiranske milicije odbacile krivicu i uputile na Hute u Jemenu.

Jemenski Huti su u međuvremenu objavili da su primorali jedan saudijski tanker na okretanje u sklopu blokade koju su proglasili, stavljajući pod rizik i prolaz Bab el-Mandeb koji vodi ka Crvenom moru. Britanski centar za pomorske trgovačke operacije potvrdio je da je jedan tanker prijavio eksplozije u južnom dijelu Crvenog mora, ali da su posada i brod ostali na sigurnom.

Novi iranski napad uslijedio je u trenutku kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu boravio u posjeti Washingtonu. Izrael je bio uočljivo odsutan iz nedavnih direktnih sukoba s Iranom, a Netanyahu je sastanak s Trumpom u Bijeloj kući opisao kao odličan, što je bila prilika da se izglade ranije napetosti u njihovim odnosima.

Sastanak iza zatvorenih vrata trajao je skoro sat i po vremena i bio je pozitivan i produktivan, potvrdila je portparolka Bijele kuće Karoline Leavitt. Susret je uslijedio u trenutku kada se oba lidera suočavaju s velikim domaćim pritisciima: Netanyahu pred predstojeće izbore i poljuljanu poziciju, a Trump pred zahtjevima javnosti da privede kraju nepopularan rat koji stvara ekonomske poremećaje i podiže cijene uoči novembarskih međuizbora.

IZVOR: Agencije, The Guardian, Bosna.hr