Šarm el-Šeik kao prelomna tačka, „Trumpova deklaracija“ i pokušaj trajnog uvezivanja Izraela, arapskih država i, jednoga dana, čak i Irana

Šarm el-Šeik, 13. oktobar. Na obali Crvenog mora, uz prisustvo niza regionalnih i svjetskih lidera, potpisan je sporazum između Izraela i Hamasa. Ceremoniji je prisustvovao i američki predsjednik Donald Trump, kojem su, uz očekivano odobravanje u Tel Avivu, pristigle i poruke zahvale iz Gaze, kao i otvorena podrška iz Ankare, Dohe i Kaira.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, emir Katara šeik Tamim bin Hamad Al-Thani i egipatski lider Abdel Fattah al-Sisi supotpisali su dokument nazvan “Trump Declaration for Enduring Peace and Prosperity”, zamišljen kao politički okvir za poslijeratnu obnovu Pojasa Gaze i šire regionalno približavanje.

U suštini, riječ je o dvodijelnoj priči. Prvi dio objašnjava kako je američka administracija stigla do ovog ishoda; drugi otvara pitanje kuda projekt vodi Bliski istok u mjesecima i godinama koje dolaze.

Vraćajući se u Bijelu kuću, Trump je brzo odbacio pristup prethodne administracije prema Iranu. Obnovio je politiku „maksimalnog pritiska“, pojačao sankcije i, prema zvaničnim navodima Washingtona, išao i korak dalje, gađajući elemente iranskog nuklearnog programa uz paralelni pokušaj, tokom proljeća, da testira mogućnost ograničenog dogovora o atomskom pitanju. Taj „dvostruki hod“ dao je dva efekta: oslabljen je Hamas, kao ključni iranski opunomoćenik u Gazi, a istovremeno su umireni Izrael i Saudijska Arabija, države koje gledaju s najvećom sumnjom na iranske nuklearne ambicije.

Međutim, Washington se nije „zalijepio“ za svaku poziciju izraelske vlade. U trenucima tenzija, Bijela kuća je insistirala na očuvanju kanala prema Kataru, ključnom posredniku u oslobađanju talaca i logistici pomoći. Istodobno, odnosi s Rijadom doživjeli su ubrzano jačanje: sigurnosna i ekonomska saradnja zadobila je veći tempo, a to je, u kombinaciji s uticajem Dohe i Ankare, stvorilo blok arapskih aktera spremnih da stave Hamas pred izbor: prihvatljiv mirovni paket ili rastuća politička izolacija.

Operativno težište inicijative smješteno je u rekonstrukciju Gaze, infrastrukturno, fiskalno i upravljački. Oko tog cilja guraju se i geopolitički i ekonomski interesi: otvaraju se veliki ugovori za energetiku, vodu, logistiku, bolnice i stanogradnju, ali i pitanje ko upravlja sigurnosnim okvirom i granicama, te kako spriječiti reperkusije militanata u obnovljeni civilni poredak.

U tom smislu, Washington nastoji oživjeti i proširiti Abrahamove sporazume, širi aranžman normalizacije odnosa između Izraela i arapskih država. Saudijska Arabija je označena kao ključna iduća karika. Bijela kuća je ulogu posrednika povjerila specijalnom izaslaniku Steveu Witkoffu i starom arhitekti regionalnih dogovora, Jaredu Kushneru. Njihov zadatak je da drže otvorene linije između Washingtona, Jerusalema/Tel Aviva, Rijada i Dohe, posebno oko dvije osjetljive tačke: daljnjeg oslobađanja talaca i kontura poslijeratnog upravljanja Gazom u kojem arapske zemlje imaju vidljivu ulogu.

Trumpov plan predviđa da se u regionalni poredak postupno integrira i Turska. Ankara je posljednjih mjeseci, pod američkim ohrabrenjem, iskoristila svoj uticaj na Hamas i ojačala komunikaciju s Washingtonom; čak je i režim u Damasku, blizak Turskoj, dobio signal o mogućem popuštanju sankcija u zamjenu za realne ustupke na terenu.

Ipak, dva su problema. Prvi je hladan odnos između Turske i Izraela, dodatno opterećen retorikom i incidentima koji otežavaju brzo uvođenje Ankare u „ekosistem Abrama“. Drugi je Erdoganova sklonost oštrim zaokretima: kao lider blizak Muslimanskom bratstvu, ali pragmatičan kada je to korisno, može biti stabilizator ili generator turbulencija. S druge strane, Turska danas treba američki politički i ekonomski oslonac, što daje Washingtonu polugu za upravljanje rizicima.

U idejnom nacrtu, Iran bi, nakon verificiranog nuklearnog ograničavanja, mogao dobiti koridore za ekonomsku integraciju sa susjedima i, u daljoj fazi, biti približen „širijem Abrahamu“. No trenutno su pregovori o nuklearnom sporazumu zamrznuti, a Teheran je odbacio ikakav dogledan ulazak u aranžman normalizacije s Izraelom. Uz to, Iran je regionalni stub projekata Moskve i Pekinga.

Ipak, dinamika nije jednoznačna. Rusija, oslabljena preokretom u Siriji i općim erozijama svog utjecaja na Levantu, traži ulogu posrednika kako bi se vratila za stol. Kina, naprotiv, vidi obnovljeni američki aktivizam kao prijetnju vlastitoj mediorientskoj strategiji; stoga je njen odgovor na dogovor Izrael–Hamas bio hladno neutralan. Što je veći jaz Pekinga i Washingtona u regiji, to je veći pritisak na Teheran da premjeri svoje opcije, pogotovo ako arapske prijestolnice ulažu u rekonstrukciju Gaze i ekonomske koridore koji zaobilaze iranske poluge.

Za razliku od ranijih pokušaja američkih administracija, sadašnji pristup nastoji paralelno: dati Izraelu sigurnosne garancije i operativnu podršku, a da se istodobno ne ugrozi povjerenje Katara i Saudijske Arabije. Kada je došlo do oštrog poteza prema Dohi, Washington je, prema diplomatskim izvorima, insistirao na smirivanju tenzija i izvinjenju; time je zaštitio ključni posrednički kanal bez kojeg oslobađanje talaca i koordinacija pomoći teško napreduju.

U pozadini, nalazi se i ekonomski interes Zalaga: ulazak u strateške projekte, energetske, logističke, zdravstvene i tehnološke, koji mogu učvrstiti novu mrežu zavisnosti i smanjiti prostor za reaktivaciju militanata. To je od početka uvjet Zaljeva za suštinsko sudjelovanje.

Za razumijevanje šire vizije korisno je podsjetiti na Trumpov govor u Rijadu minulog maja, kada je poručio kako „nova generacija lidera“ nadilazi „stare podjele“ i želi Bliski istok definiran trgovinom, a ne haosom. Naglasio je i otklon od „paternalističkog intervencionizma“, bilo u neokonzervativnoj bilo u progresivnoj varijanti: ideja je da se sa arapskim državama radi paritetno, bez „predavanja“ i „nacije-building“ recepata, dok se Abrahamovi sporazumi šire kao pragmatična platforma normalizacije odnosa s Izraelom.

Ono što sada predstoji je dugotrajan i rizičan proces onemogućavanja re-militarizacije Gaze, uspostava upravljanja koje arapskim državama daje vidljivu ulogu, te održavanje arapsko-izraelskog kanala dovoljnim da se sporazum ne svede na jednodnevnu „fotografiju“. Tu se vraćamo na dva neriješena čvora: Tursku (kako prevesti antagonizme u upravljivo partnerstvo) i Iran (kako kombinovati odvraćanje i ponudу integracije).

Neizvjesnosti su realne: od unutrašnjih dinamika u Izraelu i Palestini, preko taktičkih otpora u Teheranu, do geopolitičkog kontrapritiska Pekinga. Ipak, politička geometrija poslijeratnog Bliskog istoka danas izgleda drugačije nego prije samo nekoliko mjeseci. Bijela kuća je, koristeći pritisak gdje je potrebno i posredovanje gdje je moguće, uspjela u onome u čemu su mnogi ranije posustajali: spojiti izraelske sigurnosne zahtjeve, arapske razvojne ambicije i minimalne političke uvjete za palestinsku stranu, sve to u okviru koji obećava mir, obnovu i ekonomsku međuovisnost.

Hoće li ta architektura izdržati? Odgovor zavisi od tri promjenjive: discipline aktera da se drže potpisanog, finansijske brzine kojom obnova Gaze postaje vidljiva i diplomatske elastičnosti s kojom će Washington i saveznici upravljati krizama koje će neizbježno iskrsavati. Ali, za sada, činjenica je da je američki predsjednik povukao potez koji mijenja tablu. Ako se „Trumpova deklaracija“ pretvori u proceduru, projekte i institucije, Bliski istok bi mogao izaći iz kruga cikličnih eskalacija i ući u spor, ali stvaran proces stabilizacije.

IZVOR: Panorama