Spomen na tri decenije od stradanja mještana Večića kod Kotor-Varoši i ove godine okuplja preživjele na historijskim stazama proboja, podsjećajući na jedan od najtežih i najslabije rasvijetljenih zločina iz jeseni 1992. godine. Nakon višemjesečne opsade i herojskog otpora, više od stotinu zarobljenih Bošnjaka ovog kraja mučki je likvidirano u Grabovici, dok su rijetki uspjeli doći do slobodne teritorije, ostavljajući iza sebe priču o sistematskom stradanju i trajnoj borbi za istinu

Tragedija Kotor-Varoši, a posebno sela Večići u kasnu jesen 1992. godine, predstavlja jedno od najpotresnijih i istovremeno najslabije rasvijetljenih poglavlja u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Dok je pažnja domaće i međunarodne javnosti te godine bila usmjerena na opsadu Sarajeva ili pad Posavine, u dolini rijeke Vrbanje odvijala se višemjesečna drama naroda osuđenog na potpunu izolaciju. Mještani Večića, malog sela smještenog desetak kilometara jugoistočno od Kotor-Varoši, proveli su skoro pola godine pod neprekidnom opsadom višestruko nadmoćnijih vojnih formacija. Bilo je to mjesto u kojem su geografska izolovanost, politički trgovinski dogovori i nemilosrdna vojna doktrina stvorili uslove za sistematski zločin koji po svojim odlikama nosi sve elemente lokalizovanog genocida.

Selo Večići specifično je po svom geografskom položaju. S tri strane opasano je strmim masivima i stijenama, dok se četvrtom stranom otvara prema plodnoj ravnici uz rijeku Vrbanju, poznatoj kao Večićko polje. Taj prirodni amfiteatar postao je u ljeto 1992. godine smrtonosna zamka. Od druge polovine juna selo je izloženo svakodnevnim udarima artiljerijskih oruđa svih kalibara, tenkovskim napadima, pa čak i djelovanju ratnog zrakoplovstva. Preživjeli svjedoci ističu da je u periodu od pet mjeseci na to neveliko područje ispaljeno na hiljade razornih projektila. Uprkos teškim uslovima i nedostatku naoružanja, branioci Večića uspjeli su zaustaviti dva velika pješadijska napada izvedena 29. juna i 11. jula, od kojih je ovaj drugi bio podržan i avijacijom. Selo je pružalo otpor daleko iznad svih vojnih procjena, postavši posljednje nepokoreno bošnjačko enklavno uporište u ovom dijelu Bosanske Krajine.

Prekretnica nastupa u jesen 1992. godine. Nakon političkih dogovora između srpskih i hrvatskih predstavnika o iseljavanju stanovništva iz kotorvaroške općine, dolazi do postepenog sloma odbrane u okolnim mjestima. Kada su nakon predaje naoružanja i izlaska većine bošnjačkih i hrvatskih civila poslije 10. oktobra ostala područja pražnjena, srpske snage stekle su mogućnost da cjelokupno ljudstvo, tešku artiljeriju i borbenu tehniku usmjere isključivo na Večiće. Stanovnici Večića ostavljeni su van svih pregovaračkih i evakuacijskih sporazuma. Ostali su sami, okruženi i bez ikakve vojne ili logističke podrške sa strane.

Ipak, poučena ranijim lošim iskustvima u pješadijskim okršajima, komanda srpskih snaga nije odmah jurišala na selo. Umjesto toga, tokom čitavog oktobra vođeni su intenzivni pregovori. Zapisnici sa sjednica Ratnog predsjedništva srpske opštine Kotor-Varoš iz tog perioda pružaju nedvosmislen uvid u političko i vojno planiranje sudbine mještana. Na 99. sjednici održanoj 15. oktobra, Nedeljko Đekanović predlaže formiranje pregovaračkog štaba u koji ulaze Boško Peulić, Momčilo Komljenović, Slobodan Župljanin i Zdravko Pejić. Srpska strana postavljala je uslove, tražeći oslobađanje zarobljenih vojnika, dok je Služba državne bezbjednosti pri CSB Banja Luka pažljivo pratila situaciju, znajući da se branioci žele probiti prema slobodnoj teritoriji općine Travnik ili Tešnja.

Narednih dana pregovori su dobili surovu političko-vojnu pozadinu. Slobodan Župljanin 25. oktobra predlaže da se ponudi evakuacija žena i djece, što je prihvaćeno uz zaključak da se uputi posljednji poziv za predaju zarobljenika, a da se nakon toga pitanje sela „vojno riješi“. U vojnoj terminologiji tog vremena i prostora, „vojno rješavanje“ označavalo je potpunu eliminaciju svih vojno sposobnih muškaraca, bez obzira na to da li su aktivni borci ili civili. Na sjednici održanoj 28. oktobra Zdravko Pejić iznosi varijantu koja je jednoglasno usvojena: civili se mogu iseliti tek nakon predaje srpskih zarobljenika, a preostali dio stanovništva i branilaca ima se vojno blokirati i uništiti. Večićkim muškarcima nije ponuđena opcija preživljavanja niti prebacivanja na slobodnu teritoriju pod uslovima pod kojima su to učinili drugi stanovnici općine sredinom oktobra.

U samom vrhu srpskih vojnih i političkih struktura postojala je oprečna taktika, ali ne i razlika u konačnom cilju. Dok je politički vrh predvođen Radovanom Karadžićem formalno zastupao stav da se dozvoli evakuacija civila bez uslovljavanja predajom naoružanja, vojni zapovjednik Ratko Mladić i njemu potčinjeni generali, poput Momira Talića, insistirali su na bezuslovnoj predaji svih branilaca prije nego što se bilo ko pusti iz sela. Mladićeva zamisao bila je jasna: natjerati branioce na predaju pod izgovorom spasavanja porodica, a zatim ih bez otpora likvidirati.

Krajem oktobra izdata je naredba za napad 1. lakoj pješadijskoj brigadi Kotor-Varoš. Prvog dana novembra održana je vanredna sjednica Ratnog predsjedništva na kojoj je Đekanović izvijestio o stavu generala Talića koji se ograđivao od bilo kakvog puštanja civila bez predaje oružja. Sutradan, 2. novembra, na sjednicu stiže pukovnik Stevan Bogojević, prenoseći izričitu Mladićevu naredbu: iz Večića niko ne može izaći dok se ne izvrši bezuslovna predaja. Na sjednicu su dovedeni i bošnjački pregovarači Raif Alagić i Sajid Pašić kojima je postavljen ultimatum.

Uvidjevši da predaja znači direktan odlazak na stratište i da su stjerani u ćošak bez ikakvog izbora, branioci Večića donose tešku, sudbonosnu odluku. U noći s 2. na 3. novembar 1992. godine, u mraku i tišini, muškarci su se oprostili od svojih najbližih. Bio je to neopisivo mučan i bolan rastanak. Očevi, sinovi, braća i muževi krenuli su u očajnički proboj kroz gusti obruč i neprijateljske linije prema Dobretićima i dalje ka Travniku. Znali su da su šanse za preživljavanje minimalne, ali u selu ih je čekala sigurna smrt.

Isto jutro, 3. novembra, preostali civili – uglavnom žene, djeca i starci – formirali su kolonu i pod bijelim zastavama krenuli iz Večića prema Vrbanjcima, nadajući se da će ih sačuvati bar međunarodni posmatrači i automobili Međunarodnog komiteta Crvenog krsta koji su tog dana uočeni u regiji. Većina žena i majki tada je posljednji put vidjela svoje sinove, braću i muževe.

Proboj branilaca pretvorio se u kretanje kroz smrtonosni labirint. Srpske snage postavile su brojne zasjede na pravcima izvlačenja. Služba državne bezbjednosti imala je na terenu i izvore poput saradnika pod pseudonimom „Japanac“, koji je izvještavao o kretanju grupa iz obruča. Pretpostavljalo se da u proboj ide između 500 i 700 ljudi. Većina ih je izginula u prvim satima borbi u zasjedama, dok se samo oko stotinjak mještana (prema preciznijim podacima svega 97 do 98 ljudi) uspjelo probiti do slobodne teritorije općine Travnik.

Oni koji nisu poginuli u borbi, doživjeli su još strašniju sudbinu. Veća grupa civila i muškaraca koji su se pokušali predati ili su zarobljeni tokom proboja odvedena je s terena. Na sjednici Ratnog predsjedništva 4. novembra Slobodan Župljanin izvještava da se predalo „150 bojovnika i civila“, te da se zarobljeni nalaze u Skender-Vakufu. U zvaničnim izvještajima 1. Krajiškog korpusa VRS navodi se da su civili s bijelim zastavama tretirani kao „bojovnici“ i „zelene beretke“. Istog dana donesena je odluka da o sudbini zarobljenika odlučuju Zdravko Pejić, Slobodan Župljanin, Nenad Balaban i Dušan Novaković.

Rezultat te odluke bio je masakr nepamtljivih razmjera. Ukupno 161 zarobljeni mještanin odveden je u Osnovnu školu u selu Grabovica kod Šipraga. Tamo su, u prostorijama koje su trebale služiti za obrazovanje djece, mučki i hladnokrvno likvidirani. Vojni izvještaji pokušali su opravdati ovaj zločin navodnim osvetničkim motivima zbog ranijih gubitaka u borbama, ali sama komanda 1. Krajiškog korpusa u svojim unutrašnjim dokumentima bila je svjesna da se radi o činu koji ima sve elemente genocida nad bošnjačkim stanovništvom Kotor-Varoši.

Da bi se razmjere zlodjela prikrile, civilne i vojne vlasti odmah su pristupile sistematskoj operaciji uklanjanja tragova. Predsjednik Ratnog predsjedništva Nedeljko Đekanović lično je 5. novembra otišao u Grabovicu kako bi nadgledao asanaciju terena. Tijela 161 ubijenog čovjeka su odvezena i skrivena u masovne grobnice, a škola je detaljno očišćena i oprana kako bi se u nju ubrzo vratila srpska djeca. Izvještaji upućeni Glavnom štabu VRS naknadno su preoblikovani, pa su zarobljeni i masakrirani ljudi usred rečenice preimenovani u „stradale ekstremiste poginule u borbi“.

Do kraja prve sedmice novembra 1992. godine selo Večići bilo je potpuno prazno, spaljeno i opustošeno. Preživjele žene, djeca i rijetki muškarci koji su uspjeli izbjeći masakre stigli su na slobodnu teritoriju oko 10. novembra. Iza njih je ostala pustoš i više od 600 izgubljenih života na području čitave općine Kotor-Varoš tokom ratnih godina.

Danas, više od tri decenije kasnije, 3. novembar u Večićima ostaje simbol nesrazmjerne žrtve i neizričite tuge. Svake godine na taj datum organizuje se zajednička dženaza i ukop posmrtnih ostataka koji se s vremena na vrijeme pronalaze u primarnim i sekundarnim masovnim grobnicama širom regije.

Pred Sudom BiH, u predmetu Savo Tepić i drugi pravosnažno su 2024. osuđena dvojica policajaca, na šest godina i na godinu i po, za nezakonito zatvaranje i nečovječno postupanje. Bivši načelnik policije oslobođen je. Nijedna dosadašnja presuda za Kotor Varoš ne odnosi se na ubijanje zarobljenika iz Večića.

Ključni predmet, Peulić i drugi, protiv bivših komandanata 22. brigade, Teritorijalne odbrane i predsjednika općine, otvoren je optužnicom 2015. Suđenje traje gotovo deset godina, skoro tri puta duže od rata, a sljedeće ročište je 13. novembra. Jedan od optuženih, Slobodan Župljanin, 2015. je u Hagu kao svjedok odbrane Ratka Mladića potvrdio da je u Grabovici ubijeno oko 150 Bošnjaka koji su se predali.

Tijela iz Grabovice nikada nisu pronađena. Na području Kotor Varoši i dalje se traga za 243 osobe.

U znak sjećanja na stradale, preživjeli mještani i njihovi potomci svake godine organizuju Marš mira, pješački pohod stazama spasa od Večića prema Travniku. Tim istim vrletima i šumskim putevima, kojima su u hladnoj novembarskoj noći 1992. godine njihovi očevi i braća hodali u neizvjesnost i smrt, danas hode mlađe generacije. Od 175 ljudi koliko ih je ubijeno na samom putu proboja, te 161 pogubljenog u Grabovici, Večići su postali spomenik otporu i stradanju. Priča o Večićima nije samo priča o vojnoj opsadi, već o sistematskom brisanju jednog naroda s njegovih vjekovnih ognjišta, čije historijske činjenice ostaju trajno zapisane u dokumentima i pamćenju preživjelih.