Uprkos tome što je obim izvoza nafte i gasa iz Perzijskog zaljeva vraćen na nivoe iz perioda prije rata protiv Irana, cijene sirovina dostžu polugodišnje rekorde. Tržište reaguje na dramatičan porast oružanih napada na tankere, enormne troškove osiguranja i stalnu prijetnju od nove vojne eskalacije

Paradoks je potpun u osmom mjesecu rata protiv Irana. Hormuški tjesnac,  u stilu Schrödingerove mačke istovremeno i otvoren i zatvoren, ovisno o tome koga pitate, porozniji je nego ikada ranije, ali ujedno i najopasniji: obim sirove nafte, prirodnog gasa i njihovih derivata koji izlazi iz Perzijskog zaljeva ekspresno raste, ali identičnom dinamikom rastu i napadi na brodove.

Paralelno s tim, cijene energenata divljaju na samom vrhuncu: tržište daleko više reaguje na rastuću opasnost i odsustvo napretka u blokiranim pregovorima nego na fizički protok brodova kroz morski prolaz kroz koji je prije rata prolazila petina ukupne svjetske potrošnje fosilnih goriva. Sirova nafta završila je trgovanje u petak na samom rubu od 118 dolara po barelu, što je njen najviši nivo u posljednjih šest mjeseci.

 „Uprkos povratku proizvodnje Bliskog istoka na predratne nivoe, rizik od nove eskalacije između Irana i SAD-a te dodatnih napada Huta na naftnu infrastrukturu Saudijske Arabije i dalje je značajan“, upozoravaju Henning Gloystein i Gregory Brew, analitičari strateške konsultantske kuće Eurasia. Rezultat su cijene koje će, u najboljem scenariju, ostati u rasponu od 110 do 125 dolara po barelu do kraja 2026. godine, posebno ukoliko Donald Trump ostvari svoje najave i napadne Iran nakon američkih međuizbora.

Hamad Hussain, viši ekonomista u kompaniji Capital Economics, izdvaja tri ključna razloga zbog kojih su cijene podivljale uprkos oporavku protoka:

Pražnjenje strateških rezervi: Zapadne rezerve sirove nafte i derivata iscrpljene su nakon višemjesečnih intervencija s ciljem smirivanja tržišta.

Povratak kineske potražnje: Kina se vraća masovnoj kupovini nakon što je mjesecima trošila vlastite zalihe usljed nemogućnosti uvoza sa Bliskog istoka.

Strah od vojne eskalacije: Stalna prijetnja novih američkih i izraelskih raketnih udara na Iran drži kotacije znatno iznad nivoa koji bi bio opravdan samo odnosom ponude i potražnje.

Oktobar je bio najcrnji mjesec u historiji za brodove koji prolaze ovim područjem: prema podacima britanske agencije za pomorsku sigurnost UKMTO, ukupno 33 trgovačka broda pogođena su ili napadnuta u samom tjesnacu ili širom Perzijskog zaljeva. To je prosjek od više od jednog napada dnevno, dok je u aprilu, maju i junu bilježeno manje od deset napada mjesečno. Od 1. marta ukupno je napadnuto 133 broda, od kojih su 12 onesposobile američke snage provodeći blokadu iranskih luka.

Napadnuta su ukupno 224 trgovačka broda širom svijeta tokom 2026. godine u sklopu globalne eskalacije. Pored Perzijskog zaljeva, najkritičnije tačke su Crno more, gdje Rusija cilja brodove sa žitom, a Ukrajina uzvraća udarima na ruske tankere, te Crveno more, gdje su Huti ponovo otvorili vatru na brodove povezane sa Saudijskom Arabijom.

U Hormuzu, Iran fokusira napade na energetske brodove: čak 87% pogođenih plovila između jula i septembra bili su tankeri, prema podacima obavještajne firme Windward. Napadi se više ne dešavaju samo na izlazu iz tjesnaca, već su u oktobru zahvatili i sam centar Perzijskog zaljeva, na svega 95 kilometara od Katara i sjeveroistočno od saudijske luke Al Jubail, kao i sidrište Sohar u Omanskom zaljevu.

„Iran je prešao na gotovo svakodnevne napade ili više udara u jednom danu, s ciljem da blokira prolaz i odvrati druge brodove“, objašnjava Martin Kelly iz konsultantske kuće Orbital Risk Intelligence. Dnevni brojevi prolazaka izuzetno variraju: dok su SAD 16. oktobra objavile da je tjesnac prešlo više od 40 brodova u jednom danu, Windward je pet dana kasnije zabilježio svega 14 prolazaka. Prošle sedmice je gotovo 500 brodova čekalo na red za prolazak, prema podacima pomorskog centra JMIC.

„Izvoz nafte kroz Hormuz postaje sve skuplji, kako zbog troškova transporta, tako i zbog ogromnih premija osiguranja. Zbog toga sam postotak nafte koji prolazi kroz tjesnac ima samo relativan značaj“, ističe Francesco Sassi, profesor sa Univerziteta u Oslu. „Te troškove mogu podnijeti samo državne energetske kompanije kojima je u interesu opstanak zemalja Zaljeva ili velike međunarodne korporacije uz izuzetno visoku cijenu.“

Prije rata, osiguranje od ratnog rizika iznosilo je oko 0,25% vrijednosti broda. Krajem avgusta tenzije su podigle tu cifru na između 3% i 8%. Za tanker vrijedan 135 miliona eura, to znači trošak od 4 do 11 miliona eura po jednom putovanju (u odnosu na predratnih 340.000 eura).

Prevoz nafte iz Perzijskog zaljeva do Kine supertankerom sada košta oko 24 dolara po barelu, što čini četvrtinu ukupne cijene nafte (naspram predratnih 5%). Čak i brodovi koji utovaraju u Omanskom zaljevu, van samog tjesnaca, plaćaju oko 12 dolara po barelu zbog izloženosti napadima.

„Sve je manje brodovlasnika i posada spremnih da preuzmu rizik operisanja u zonama visoke opasnosti, dok je potreba za transportnim kapacitetima ostala ista“, zaključuje Jakob P. Larsen, direktor sigurnosti u udruženju Bimco. Rezultat su enormne vozarine i neravnomjerno raspoređen rizik u kojem svaka kompanija sama odlučuje koliko je opasnosti spremna tolerisati na moru.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo