Studentska lista se mora što prije riješiti kadrova autoritarnog režima kako bi ponovo postavila zemlju na noge te objasniti vlastite stavove o mnogim pitanjima, ne samo prema Rusiji i Evropskoj uniji

Četrnaest godina Aleksandar Vučić je sa svojom Srpskom naprednom strankom čvrstom rukom i iz godine u godinu sve autoritarnije vladao Srbijom. Sam Vučić je vjerovatno u međuvremenu bio uvjeren da će vladati vječno i da će se u budućim historijskim udžbenicima Srbije naći kao jedan od najvećih Srba svih vremena. Vjera u vlastitu besmrtnost, barem onu političku, uparena s fantazijama o svemoći, s tim se osobinama svrstao uz političare kova Vladimira Putina, Donalda Trumpa ili Xi Jinpinga.

Sada su se kule od karata u njegovoj glavi srušile. Vučić i njegov SNS izgubili su izbore u nedjelju, a time i apsolutnu vlast u zemlji. Skrušen, Vučić je stao pred kamere: liberalna „duboka država“ u SAD-u i Evropi htjela nas je poraziti, protiv premoćne sile nismo mogli ništa učiniti, lamentirao je kako bi priznao da je izgubio. Gotovo u istom dahu nastavio je s prijetnjama, borit će se dalje i ponovo se vratiti. I to vjerovatno spada u njegove fantazije, jer je sistem Vučić konačno poražen i sada pripada historiji.

Studentska lista, koja je formirana u jeku studentskih protesta tokom posljednje dvije godine, veliki je pobjednik parlamentarnih izbora. Način na koji je pokret iz naroda donio nadu i povjerenje u Srbiju, prešao zemlju uzduž i poprijeko te na studentskim skupovima neposrednom demokratijom izgradio moćnu političku snagu, uistinu je zadivljujući.

Čovjek je nadaren za djelovanje u smislu novog početka, govorila je velika Hannah Arendt, pišući o čudu kada se političkim djelovanjem usprkos svim realpolitičkim vjerovatnoćama postigne ono beskrajno nevjerovatno. Studentskoj listi sada je pošlo za rukom čudo koje bi trebalo proučavati širom svijeta i cijele Evrope, a posebno pažljivo i kod nas u Austriji ili Njemačkoj. Ne, autoritarnom duhu se ne mora prepustiti, i da, demokratija, koju su mnogi već otpisali, može se ponovo oživjeti inovativnošću i kreativnošću.

Ali sada pred Studentsku listu dolaze novi, ništa manje teški izazovi. Poraziti Vučića i njegov režim već je bio herkulski zadatak. Vladati Srbijom sada i pretvoriti je u liberalno-demokratsku državu liči na Ironman trku u kojoj, čak i uz najbolju pripremu, mnogo toga još može poći po zlu. Vučić je tokom četrnaest godina uništio demokratske institucije, uspostavio korupciju i klijentelizam kao mantru u politici i privredi, te uz to društvo zasuo nacionalističkim otrovom i ne samo retoričkim nasiljem.

SNS će i u novom parlamentu imati 104 poslanika, njihovi kadrovi i dalje sjede u svim institucijama, u pravosuđu, policiji i sigurnosnim službama, te i dalje imaju formalnu vlast u gotovo svim općinama u Srbiji. Stari aparat će se svim snagama opirati promjenama i novim vlastodršcima vjerovatno stavljati svaku zamislivu prepreku na put.

Za Studentsku listu bit će presudan brz proces reformi u pravosuđu i sigurnosnom aparatu. U policiji i obavještajnoj službi Vučić je djelomično instalirao kriminalce na najvišim funkcijama. Riješiti ih se može postati osjetljiv i nimalo bezopasan hod po rubu žileta. Izbor novih lica za vladu, premijera i ministara, kao i izbor kandidatkinje ili kandidata za funkciju predsjednika Srbije tek predstoji. Studentska lista će i te izbore htjeti osigurati neposrednom demokratijom, što će zasigurno zahtijevati dosta vještine.

U vladi će vjerovatno sjediti većinom stručnjaci koji će morati brzo naučiti svakodnevni politički posao. I, barem slijedeći najave u izbornoj kampanji, nova ekspertska vlada trebala bi stvoriti samo preduvjete za vladavinu prava i demokratizaciju Srbije, kao i za nove slobodne i poštene izbore u dogledno vrijeme.

Velike prepreke mogle bi se pojaviti u vanjskoj politici. Studentska lista je ideološki vrlo heterogena, pa su i njeni dosad poznati planovi u oblasti vanjske politike mješavina već poznatih stavova iz ere Vučića i brojnih otvorenih pitanja: nezavisnost Kosova ne žele priznati, odnose s Rusijom žele ostaviti otvorenima i protiv Moskve ne uvoditi sankcije, a trebala bi se nastaviti i bliska saradnja s Kinom.

Mnogi od ovih stavova nisu kompatibilni s procesom približavanja i potencijalnog članstva Srbije u EU. Odnos Studentske liste prema EU bio je u najboljem slučaju mlak. Previše su i dalje razočarani dugogodišnjim popustljivim kursom EU prema Vučiću. EU sada mora prići novim vlastodršcima u Beogradu i umjesto tapšanja po ramenu i retoričkog hrabrenja podržati ih hrabro i drugačije nego dosad. Obećanje o približavanju EU mora biti konkretno.

Još jedan fundamentalni zadatak ostaje: Srbijom od vremena Slobodana Miloševića u kasnim 1980-im vladaju tvrdoglavi, reakcionarni i dijelom agresivni nacionalizam. Vučić ga je vješto instrumentalizirao, ne najmanje kroz de facto državnu sahranu za ratnog zločinca Ratka Mladića. Studentska lista je tokom izborne kampanje bila oštro kritikovana za neke nacionalističke stavove, pa i u regiji. Ako se na kraju želi stvoriti liberalna, otvorena i evropska Srbija, vrlo heterogeni studentski pokret morat će i po ovom pitanju nadmašiti samog sebe. Otrovni nacionalizam mora ustupiti mjesto zdravom patriotizmu koji uključuje i otvoreno te široko suočavanje s prošlošću.

Vedran Džihić je stručnjak za Jugoistočnu Evropu i viši istraživač na Austrijskom institutu za međunarodnu politiku (OIIP). U septembru je objavljena njegova knjiga „Plakanje pred plastičnim cvijećem“ (Weinen vor Plastikblumen); ovaj komentar napisoa je za današnje izdaje bečkog Der Standarda