Nakon historijskih parlamentarnih izbora i rekordnog odziva arapskih birača, Izrael se našao u dubokoj političkoj blokadi. Dok Benjamin Netanyahu proglašava pobjedu desničarskog cionističkog bloka, a opozicija na čelu s penzioniranim generalom Gadijem Eisenkotom traži put do većine, ključ stabilnosti i vlasti drže arapske liste. Pitanje koje sada potresa izraelsko društvo jeste: da li je opozicija spremna na historijski kompromis ili je rasizam unutar političkog establišmenta prepreka koju ni borba protiv Netanyahua ne može savladati?

Prvi parlamentarni izbori u Izraelu održani nakon tragičnih događaja sedmog oktobra i potom brutalne vojne ofanzive u Pojasu Gaze donijeli su sve osim političke stabilnosti. Unatoč izuzetno visokoj izlaznosti građana, koja je dostigla 77,7 posto, što predstavlja najviši nivo viđen još od 1999. godine, izborni rezultati ponudili su kompleksnu i duboko podijeljenu sliku izraelskog društva.

Nakon prebrojavanja većine glasačkih listića, postalo je jasno da nijedan od dva suprotstavljena bloka nema potrebnu većinu od 61 poslanika u Knesetu (koji broji ukupno 120 mjesta) za samostalno formiranje vlade.

Premijer Benjamin Netanyahu požurio je proglasiti “odlučujuću većinu” među cionističkom javnošću, pozivajući na hitno uspostavljanje “nacionalne desničarske vlade”. Njegov blok, okupljen oko vladajuće stranke Likud i njenih tradicionalnih ultraortodoksnih i ekstremno desničarskih partnera, osvojio je između 54 i 56 mandata. Iako je riječ o pojedinačno najjačoj političkoj grupaciji, to je još uvijek nedovoljno za preuzimanje kormila države bez dodatne podrške.

S druge strane, samoproklamirana “cionistička opozicija”, koju predvodi bivši načelnik Generalštaba izraelske vojske, penzionirani general Gadi Eisenkot, osvojila je između 48 i 49 mandata. Eisenkotov blok predstavlja šaroliku političku koaliciju u kojoj se nalaze izrazito različite opcije: od lijevo-orijentisanih Demokrata koje vodi Yair Golan, pa sve do tvrde desnice na čelu s Avigdorom Liebermanom (Yisrael Beiteinu) i Naftalijem Bennettom (Together).

U takvom omjeru snaga, tas na vagi ponovo drže arapsko-izraelske političke opcije, koje su na ovim izborima ostvarile historijski rezultat i osvojile između 17 i 18 poslaničkih mjesta.

Arapske stranke, umjereno islamistički Ra'am te koalicija Zajednička lista, koje zastupaju palestinske građane s izraelskim državljanstvom, doživjele su pravu izbornu renesansu, skoro udvostručivši svoju dosadašnju parlamentarnu zastupljenost.

Analitičari ističu da je ključ ovog uspjeha ležao u izuzetnoj mobilizaciji arapske zajednice, koja čini oko petinu ukupnog stanovništva Izraela. Izlaznost u arapskim sredinama dostigla je impresivnih 80 posto. Stručnjaci objašnjavaju da je ovaj val birača bio direktan odgovor na sistemski pritisak, diskriminaciju i strog tretman kojem je palestinska manjina bila izložena pod desničarskom vladom Likuda, posebno nakon izbijanja rata u Gazi.

Nadalje, prisustvo ekstremno desničarskih političara u dosadašnjoj vlasti, poput ministra nacionalne bezbjednosti Itamara Ben-Gvira i ministra finansija Bezalela Smotricha, djelovalo je kao snažan mobilizirajući faktor. Njihova retorika i politika prema Palestincima praktično su poslužile kao glavna reakcija i motivacija za arapske birače da masovno izađu na birališta.

Lideri arapskih stranaka otvoreno ističu važnost svog izbornog rezultata. Ahmad Tibi, jedan od vodećih političkih predstavnika arapske zajednice, izjavio je za izraelski vojni radio da je ishod izbora “historijsko dostignuće za arapsku javnost”.

“Da nije bilo visoke izlaznosti u arapskim zajednicama, Netanyahu bi sam sa desnicom formirao vladu. Mi smo tu mogućnost blokirali”, naglasio je Tibi, dodajući da je Izrael politički uređen kao etnokratija koja u startu zapostavlja arapsko stanovništvo, ali da su oni spremni pružiti ruku svima koji žele promjenu i rušenje dosadašnjeg režima.

Sličnu poruku poslao je i Yousef Jabareen, lider koalicije manjih arapskih frakcija: “Ko god želi ponuditi stvarnu i suštinsku alternativu Netanyahuovoj vladavini, morat će razgovarati s nama. Mi smo spremni otvoriti put za njegovu smjenu.”

Iako matematički gledano koalicija Eisenkotovog opozicionog bloka i arapskih stranaka donosi stabilnu većinu od preko 65 mandata potrebnih za smjenu Netanyahua, politička realnost u Tel Avivu znatno je komplikovanija. Glavna prepreka formiranju takve vlasti ne leži u brojevima, već u duboko ukorijenjenim ideološkim i rasnim podjelama unutar izraelskog političkog establišmenta.

Mnogi vodeći članovi opozicionog tabora već su unaprijed odbacili svaku mogućnost stvaranja koalicije ili formalnog saveza s arapskim strankama. Naftali Bennett je na skupu svojih aktivista izričito izjavio da “ne postoji mandat” za pravljenje vlade s Arapima nakon događaja od sedmog oktobra, dok je Avigdor Lieberman kategorički odbacio bilo kakvu saradnju kako s arapskim, tako i s ultraortodoksnim (Haredi) strankama. Sam Eisenkot postavio je uslove koje je arapskim zastupnicima nemoguće prihvatiti, poput zahtjeva da formalno podrže ekskluzivno jevrejski karakter Države Izrael.

Publicista i autor knjige Laboratorija Palestina, Antony Loewenstein, izuzetno je oštar u svojoj analizi ove situacije: “Pitanje je da li će Eisenkot i ljudi oko njega uopće prihvatiti prisustvo Arapa u vlasti? Zamislite da u bilo kojoj drugoj takozvanoj demokratiji vodite ovakav razgovor: da li ćemo prihvatiti Jevreje, hrišćane ili hinduiste? Reality jeste da većina izraelskih Jevreja koji glasaju na izborima ne želi Arape u koaliciji. To je duboki, ukorijenjeni antiarapski rasizam koji mnogi na Zapadu jednostavno odbijaju da vide”, kazao je Al Jazeeri.

Jedini lider unutar cionističkog opozicionog bloka koji je javno i otvoreno pozvao na razbijanje ovog tabua jeste čelnik Demokrata, Yair Golan. Golan je apelirao na svoje saveznike da prevaziđu strah i rasne predrasude te da prihvate partnerstvo s arapskim zastupnicima.

“Nemamo budućnost ovdje ako ne prestanemo da se bojimo i ako ne stavimo tačku na rasizam. Ne možemo više prihvatati Netanyahuovu rasističku diferencijaciju između jevrejskih i arapskih glasova,” napisao je Golan na mreži X. “Glas izraelskog građanina u Tiri vrijedi potpuno isto kao i glas građanina u Givat Shmuelu. Svako ko pokušava poništiti glasove arapskih građana predaje se Netanyahuu. Imamo većinu, imamo odgovornost i imamo priliku. Sada nam treba hrabrost.”

Gilad Kariv, funkcioner Demokrata, dodao je da se ne smije pristati na potpunu delegitimizaciju arapskog naroda i njegovih političkih predstavnika koju sprovode Netanyahu i njegovi kahanistički partneri: “Arapska javnost je masovno izašla na izbore da dokaže da Ben-Gvir nije ‘gospodar kuće’ i da se 20 posto stanovništva ne može ignorirati.”

Mirovni pokret Standing Together, koji okuplja jevrejske i arapske aktiviste, pokrenuo je masovnu peticiju kojom zahtijeva stvaranje “jevrejsko-arapske vlade promjene”, ističući da je glas palestinskih građana Izraela jednako vrijedan i da lideri opozicije moraju pokazati historijsku odgovornost.

Kako bi se razumio nastavak izraelske političke drame, potrebno je sagledati precizno definisane ustavno-pravne korake koji slijede nakon objave zvaničnih rezultata.

Prvo slijedi sedam dana konsultacija. Predsjednik Izraela Yitzhak Herzog obavit će konsultacije sa šefovima svih parlamentarnih stranaka. Herzog potom dodjeljuje mandat za sastav vlade onom kandidatu za kojeg procijeni da ima najveće šanse da obezbijedi podršku najmanje 61 poslanika. To ne mora nužno biti lider stranke koja je osvojila najviše glasova.

Imenovani mandatar ima rok od 28 dana da sastavi kabinet, uz mogućnost produženja za dodatnih 14 dana. Ukoliko prvi mandatar ne uspije, predsjednik može povjeriti mandat drugom političkom lideru, koji dobija nerastegljiv rok od 28 dana. Ako i drugi pokušaj propadne, otvara se period od 21 dan u kojem bilo koji poslanik koji prikupi 61 potpis može dobiti priliku da u roku od dvije sedmice formira vlada. Ako svi pregovori propadnu, Kneset se automatski raspušta, a novi izbori se moraju održati u roku od 90 dana. U tom međuperiodu, postojeći kabinet na čelu s Netanyahuom nastavlja raditi u tehničkom mandatu.

Pravni eksperti napominju da postoji i opcija formiranja manjinske vlade. Izraelski zakon nalaže da je za izglasavanje povjerenja novoj vladi potrebna samo prosta većina prisutnih poslanika u Knesetu (što može biti i manje od 61 glasa).

U tom scenariju, Eisenkotov blok bi mogao formirati vladu ukoliko bi arapske stranke pristale na specifičan dogovor: da dio njihovih poslanika glasa “za”, a ostali se uzdrže od glasanja ili budu odsutni sa sjednice. Iako bi takva podrška bila vanformalna i povremena, bila bi dovoljna za preuzimanje vlasti. Međutim, imajući u vidu čvrste stavove desničara unutar Eisenkotovog tabora, šanse za ovaj scenario trenutno su izuzetno male.

Uzevši u obzir trenutni odnos snaga, politički analitičari predviđaju četiri moguća razvoja događaja u narednim mjesecima:

Prvi scenario je desničarska koalicija pod Netanyahuom. Netanyahu će primarno pokušati privoljeti pojedine poslanike ili manje frakcije iz opozicionog bloka da prebjegnu i pruže mu nedostajućih nekoliko glasova. Istovremeno, nastojat će očuvati čvrst savez sa ekstremnom desnicom i Haredi strankama, nadajući se da će međunarodni pritisci popustiti.

Drugi scenario je vlada nacionalnog jedinstva. Pod pritiskom predsjednika Herzoga, ali i međunarodnih faktora, prvenstveno SAD-a, moglo bi doći do pokušaja stvaranja vlade široke koalicije između Likuda i Eisenkotovog bloka. Ipak, opozicioni lideri imaju opravdan strah od ovakvog aranžmana. Sjećanja na koalicioni sporazum između Netanyahua i Bennyja Gantza iz 2020. godine još su svježa. Netanyahu je tada iskoristio budžetsku rupu u zakonu, odbio usvojiti budžet za 2021. godinu i tako izzvao raspuštanje parlamenta u decembru 2020. godine, izbjegavši predaju premijerske funkcije Gantzu. Opozicija vjeruje da bi Netanyahu ponovio sličan politički manevar i raspustio vladu čim mu se ukaže prilika.

Treći scenario predviđa manjinsku vladu promjene uz vanjsku podršku Arapa. Ovaj scenario zahtijevao bi masivan politički zaokret Eisenkota, Bennetta i Liebermana, te njihovu spremnost da prihvate glasove arapskih zastupnika. Iako predstavlja najbrži put za smjenu Netanyahua, ideološki otpori unutar same opozicije trenutno ovaj ishod čine najmanje vjerovatnim.

Novi, ponovljeni izbori su četvrti scenario. Sve više političkih posmatrača vjeruje da su novi izbori najrealniji ishod ove pat-pozicije. Netanyahuu odgovara opcija ponovljenih izbora u nadi da se historijski odziv arapskih birača neće ponoviti, te da građani koji su doputovali iz inostranstva da bi glasali neće ponovo doći u tolikom broju. Dok traje pat-pozicija, Netanyahu ostaje na čelu tehničke vlade, čime zadržava ključne poluge vlasti.

Izrael se tako ponovo nalazi na političke raskrsnici. Pitanje formiranja nove vlasti više nije samo pitanje matematičke kalkulacije političkih stranaka, već dubinski test spremnosti izraelskog društva da redefinira granice vlastite demokratije i prihvati punopravno političko učešće svih svojih građana.

IZVOR: Bosna.hr, Haaretz, El Pais, Al jazeera