U ljeto 1054. godine, teološki spornih devet slova i nepokolebljivi ego papinskog izaslanika i carigradskog patrijarha doveli su do trajnog pucanja veza između Rima i Konstantinopolja

Sredina XI stoljeća donijela je oštar sudar dviju sasvim različitih vizija kršćanskog autoriteta. U srednjovjekovnom Bizantskom carstvu, nastavku nekadašnjeg Istočnog rimskog carstva, Crkva se ravnala prema doktrini Pentarhije, koja je zastupala stav da kršćanskim svijetom treba upravljati pet velikih sjedišta s jednakim pravima: Rim, Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem.

Istočni patrijarsi smatrali su da zadatak koji je Krist povjerio apostolu Petru („Na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“) nije bio ekskluzivna privilegija rimskog biskupa, nego zajednički mandat svih apostola i njihovih nasljednika, biskupa. Na Zapadu je, nasuprot tome, papinstvo na temelju tog istog zadatka zahtijevalo apsolutnu vrhovnu vlast, prema kojoj su pape ostvarivale potpunu monarhijsku vlast nad čitavim kršćanstvom. Istok je rimskom papi priznavao počasno prvenstvo, ali nipošto apsolutnu vlast koju je tražio.

Stoljećima su ova suprotstavljena shvaćanja, koja su odražavala sve veće jezične, političke i kulturne razlike između latinskog Zapada i grčkog Istoka, dovodila do raznih sukoba, a da ipak nije došlo do potpunog prekida između rimskog papinstva i Carigradske crkve. Međutim, 1043. godine ta je nestabilna ravnoteža narušena kada je na mjesto carigradskog patrijarha imenovan kontroverzni Mihailo Kerularije.

Hroničari iz tog doba opisuju Kerularija kao izuzetno čvrstog, arogantnog čovjeka, nošenog dubokim antilatinskim osjećajem. Njegovo neprijateljstvo prema Zapadu prešlo je s riječi na djela 1052. godine, kada je naredio zatvaranje svih crkava latinskog obreda u Carigradu, prijestolnici Bizanta. Povod je bio to što je latinsko svećenstvo u euharistiji koristilo beskvasni hljeb, što je Kerularije osudio kao judejsku jeres. Istočni svećenici išli su dotle da su gazili posvećene hostije Latina, tvrdeći da se ne mogu koristiti na misi.

Ubrzo nakon toga, Kerularije je potaknuo arhiepiskopa Lava Ohridskog da raširi žestoki manifest protiv zapadnog svećenstva. Nakon što je „Franke“ nazvao „polujevrejima i polupoganima“ zbog njihovih obrednih običaja, uzviknuo je: „Kako ste došli do takvih zastranjenja? […] Kada ćete prestati govoriti: ’Tako nas je naučio Petar, tako nas je naučio Pavle’? Varate same sebe i varate svoj narod.“

Paradoksalno, papa Lav IX u to je vrijeme nastojao uspostaviti vojni savez s bizantskim carem Konstantinom Monomahom kako bi se suprotstavio širenju Normana u južnoj Italiji, ali ipak nije mogao zanemariti Kerularijeve provokacije. Odlučio je poslati kardinala Humberta od Silva Candide u Carigrad s dvostrukom misijom: da pregovara o savezu s carem i da da formalni odgovor na manifest Lava Ohridskog. Međutim, izbor poslanika nije bio sretan. Iako je poznavao grčki jezik i imao veliko poznavanje patristike, kardinal je bio čovjek felksibilnog karaktera poput samog Kerularija i nedostajalo mu je diplomatske taktičnosti.

Poslanstvo je doista pretrpjelo neuspjeh. Papini legati pokazali su otvoreno preziranje prema dostojanstvu carigradskog patrijarha; uskratili su mu titulu „vaseljenski“ (koja je, iako počasna, podrazumijevala autoritet nad čitavim kršćanstvom), oslovljavajući ga u svojim pismima jednostavno kao arhiepiskopa Mihaila, a doveli su u pitanje i zakonitost njegovog dolaska na tu funkciju.

Kada je Humberto u papino ime objavio pobijanje manifesta Lava Ohridskog, bizantski monah po imenu Nikita Stetatos odgovorio je drugim spisom u kojem je osudio heretičke prakse latinskog svećenstva, kao što su upotreba beskvasnog hljeba, post subotom i celibat svećenika. „Odstupite od tih praksi […]. Pridružite se nama, koji smo vaša braća i od kojih se odvajate tim običajima […]. To je ono što vam imamo reći, Rimljani“, poručivao je Nikita.

Kardinal Humberto se razbjesnio i napisao oštar odgovor u kojem je Nikitu nazvao „glupljim od magarca“ i bijesnim pasom. Osim toga, obratio se bizantskom caru tražeći javno izvinjenje carigradskog svećenstva. Nikita je pristao povući svoje riječi u prisustvu cara i dvora, ali je Kerularije ostao pri svome, odbijajući čak i da primi legate. Kako bi naglasio svoj otpor, patrijarh je počeo koristiti olovni pečat s likom arhanđela Mihaila, simbola autonomije njegovog sjedišta naspram rimskih pretenzija.

Humberto je tada uveo novi element spora: „klauzulu filioque“. Dok se u vjerovanju koje se koristilo u Istočnoj crkvi navodilo da Duh Sveti izlazi „od Oca“, u Zapadnoj crkvi dodavano je „i Sina“ (filioque). U IX stoljeću, Focije, carigradski patrijarh, osudio je ovaj dodatak kao jeres, što ga je dovelo u sukob s papom Nikolom I. Sada je Humberto bio taj koji je Grke optuživao za jeres jer u vjerovanje nisu uključili filioque.

Rasplet sukoba dogodio se u subotu, 16. jula 1054. godine. Toga dana kardinal Humberto ušao je u baziliku Svete Sofije neposredno prije početka bogoslužja i na glavni oltar položio bulu o ekskomunikaciji Kerularija. Zatim su on i njegova pratnja otresli prašinu sa svoje obuće, slijedeći ono što je Isus rekao svojim učenicima: „I ko god vas ne primi niti posluša vaših riječi, izlazeći iz kuće ili grada onog, otresite prašinu s nogu svojih“ i otišli.

Bula je bila napisana na latinskom jeziku. Kada je prevedena na grčki, ogorčenje među bizantskim svećenstvom bilo je nezaustavljivo. Humberto ih je nazivao „simonijastima“ (odnosno onima koji trguju crkvenim položajima) i optuživao za sve vrste jeresi, poput nikolaitizma, doktrine koja je zastupala stav da je svećenicima dopušteno stupati u brak. Prigovarao im je i to što, „puštajući bradu i kosu, uskraćuju pričešće onima koji se, slijedeći običaj Rimske crkve, šišaju i briju bradu“.

Svećenstvo i narodne mase, uz podršku Kerularija, opkolili su carsku palaču u znak protesta. Situacija je postala toliko kritična, a atmosfera antilatinskog nemira toliko intenzivna da je i sam car Konstantin IX bio primoran zamoliti papine legate da odmah napuste Carigrad kako bi sačuvali živu glavu.

Sa svoje strane, Kerularije je 24. jula u Svetoj Sofiji okupio sinod koji je proglasio ekskomunikaciju papinih legata i odbacio sve optužbe iz bule koju je položio Humberto. Ubrzo nakon toga, Kerularije je uputio Petru, biskupu Antiohije, dva pisma koja su sadržavala otvorenu potvrdu prekida odnosa sa Zapadnom crkvom. Jedan autor čak navodi da je čitavom Istoku uputio encikliku u kojoj je proglasio papu svrgnutim s njegovog prvenstva, zahtijevajući za sebe prvi rang i potpunu vlast nad Crkvom. Od tada je Kerularije (kao i njegovi nasljednici nakon njega) vladao s potpunom autonomijom i bez trunke podložnosti rimskom pontifeksu, pretvarajući tako u stvarnost raskol koji se u velikoj mjeri održao sve do danas.

IZVOR: National Geographic Historia