Namaz je srce obožavanja u islamu, stalna dužnost koja oblikuje vjeru i definira predanost

Temeljni čin obožavanja u islamu je namaz (“salah” na arapskom). Kako drugačije može biti prenesena važnost čina obožavanja nego riječima: “Namaz je stub religije; ko ga podržava, podržava vjeru, a ko ga ruši, ruši vjeru”? Kur’an najčešće govori o namazu, a hadisi ga opisuju kao “odliku koja razlikuje muslimana”. U izrekama Poslanika Muhameda a.s. vjera u Boga najčešće se spominje uz namazu. Namaz se razlikuje od drugih činova obožavanja.

Na primjer, drugi činovi obožavanja mogu se odgoditi zbog opravdanih izgovora, nadoknaditi otkupninom ili ispuniti alternativnim sredstvima. To nije slučaj s namazom. Ne postoji valjan izgovor za zanemarivanje. U tom pogledu, namaz se može uporediti s postom.

Osoba može biti bolesna, zadržana na putovanju, fizički nesposobna za post, trudna ili suočena s drugim opravdanim razlozima. U svim tim slučajevima islam pruža alternative, nudeći olakšanje pojedincu. U tom smislu, islamski princip olakšanja najuočljiviji je kod posta. Međutim, namaz ne slijedi ovo pravilo. To je jedini čin obožavanja za koji islam ne prihvaća izgovore. Osoba može biti bolesna, ali i dalje je dužna obavljati svoje molitve.

Zbog toga se način izvođenja namaza može prilagoditi različitim okolnostima. Neko ko ne može stajati može moliti sjedeći; ako ne može sjediti, može moliti ležeći ili čak gestama – treptanjem očiju ili pomicanjem glave. Nijedan drugi čin obožavanja ne tretira se s takvom pažnjom prema detaljima.

Postoji jasna razlika između toga kako društvene tradicije klasificiraju vjerske prakse i kako ih klasificira sama religija. U Turskoj ljudi imaju tendenciju biti marljiviji prema postu, dok su popustljiviji prema namazu. To može imati psihološka ili sociološka objašnjenja, ali samo zato što se nešto može objasniti ne znači da je opravdano. U islamu je prioritet molitva i to je jedini čin obožavanja koji ne dopušta ustupke. Post, s druge strane, više popušta izgovorima. Islam kao da kaže: “Ako ti okolnosti dopuštaju, posti. Ali bez obzira na sve, ne napuštaj molitvu!”

Zašto je namaz toliko važan i zašto se opisuje kao stub islama? Dok se većina činova obožavanja usklađuje s principom tajnosti, namaz je vidljivo i vanjsko lice islama. Ali to je više od toga – islam, sa svim svojim vidljivim i nevidljivim aspektima, očituje se u namazu, čineći ga utjelovljenjem religijske cjelovitosti.

Na primjer, post je skriveni čin obožavanja. Osim ako osoba to ne izjavi, niko ne može znati da posti. Zato se post lako podvrgava iskrenosti. Zekat (milostinja) također je privatni čin obožavanja; niko ne mora znati je li neko dao svoju obaveznu milostinju. Čak i ako neko ne plati zekat, muslimanska zajednica to može zahtijevati, ali javno objavljivanje nije potrebno.

Hadž (hodočašće) je izniman čin obožavanja i treba ga zasebno vrednovati. U hadžu je osoba već lišena svjetovnih identiteta, čineći tajnost nepotrebnom. Hadž je poput putovanja u zagrobni život. Namaz je, međutim, različit – to je potpuno vidljiv čin obožavanja.

Još jedan ključan aspekt namaza je da on u potpunosti pripada islamu. Preciznije, i po svom obliku i značenju, namaz je jedinstven za islam. Nijedna druga religija nema nešto slično, niti bilo koja druga vjera propisuje dnevnu petostruku ritualnu molitvu. Jedan od najvećih blagoslova islama čovječanstvu je ovo strukturirano i dosljedno obožavanje.

Post, u smislu svog vanjskog oblika, može se pronaći u različitim društvima i kulturama. Mnoge zajednice prakticiraju post i prehrambena ograničenja kao metodu moralnog usavršavanja. U prošlim civilizacijama takve prakse bile su usvojene iz duhovnih razloga, dok se u modernom svijetu često promoviraju zbog zdravstvenih koristi.

Zekat, u nekom obliku, postoji u svim društvima kao sredstvo dobrotvornosti i društvene solidarnosti. Koncept svetih vremena i mjesta, koji karakteriziraju hodočašće, također je prisutan u drugim religijama. Ali namaz, od početka do kraja, vjerska je praksa isključiva za islam.

Treći značajan aspekt namaza je da on nije samo jedan čin obožavanja, već kombinacija više činova obožavanja. Ovo je jedna od najistaknutijih značajki namaza – on obuhvaća mnoge oblike predanosti spomenute u islamu. Svaka komponenta molitve može se smatrati neovisnim oblikom obožavanja.

Svi ovi razlozi čine namaz stubom islama. Tokom ramazana ključno je preispitati temelj vjere – stub koji podržava religiju.

Ekrem Demirli je profesor na Odjelu za sufizam Teološkog fakulteta Univerziteta u Istanbulu; ovaj tekst je napisao za Daily Sabah.