Brutalno gušenje bugarskog ustanka 1876. godine od strane Osmanskog carstva pokrenulo je opasnu reakciju političkih domina koja je zamalo srušila krhku ravnotežu snaga među evropskim silama. Geopolitičke posljedice ove dramatične epizode Velike istočne krize osjećaju se i u današnjem vremenu

Nema ništa opasnije po politički poredak od bivšeg premijera koji politička dešavanja može posmatrati sa sigurne distance i analizirati ih bez opterećenja dnevne vlasti. Upravo to je u septembru 1876. godine činio William Ewart Gladstone. Ovaj veliki liberalni državnik već je dvije godine bio izvan vlasti, nakon što je na izborima pretrpio poraz od svog vječnog suparnika, konzervativca Benjamina Disraelija.

U historiji britanskog parlamentarizma teško je pronaći dva politička lidera toliko oprečnih karaktera i životnih filozofija. Gladstone je bio izuzetno obrazovan, duboko pobožan i naglašeno ozbiljan čovjek. U jednom od svojih ranijih govora u Parlamentu, Prvi opijumski rat bez oklijevanja je opisao kao poduhvat koji je „po svom toku i karakteru proračunat da ovu zemlju prekrije trajnom sramotom“.

S druge strane, Disraeli, rođen u jevrejskoj porodici, ali kršten u anglikanskoj vjeri, bio je rječit, pompezan, pronicljiv i sklon političkim kapricima. Kraljica Viktorija nije podnosila suhoparnog Gladstonea, ali je jako voljela Disraelija. Zabilježeno je da je svojevremeno primijetila: „Gospodin Disraeli se prema meni odnosi kao prema ženi, dok mi se gospodin Gladstone obraća kao da sam javni skup.“

Sa svog imanja Hawarden u Walesu, Gladstone je sa strepnjom pratio vijesti koje su pristizale sa Balkana. Godine 1875, nagli rast poreznih nameta i hronična korupcija osmanske oligarhije izazvali su masovni narodni ustanak u Bosni i Hercegovini. Iskra pobune ubrzo se proširila, pa je u proljeće naredne godine planuo ustanak i u Bugarskoj.

Odgovor osmanskih vlasti bio je nemilosrdan. Zapadni diplomati i novinski izvještači slali su potresne izvještaje o masovnim pokoljima koje su vršili baši-bozuci, neregularne albanske i čerkeske trupe koje je Visoka Porta koristila za održavanje reda i gušenje pobuna.

Šestog septembra 1876. godine, Gladstone je uzeo pero i objavio kratak pamflet pod naslovom Bugarska zlodjela i Istočno pitanje (Bulgarian Horrors and the Question of the East), djelo koje će izvršiti nesrazmjerno veliki uticaj na evropsku politiku. Osim što je najoštrije osudio masakre nad civilnim stanovništvom, Gladstone je otvoreno postavio pitanje da li Velika Britanija i dalje može sebi priuštiti diplomatsku i vojnu podršku osmanskom režimu. Bila je to direktna optužba usmjerena protiv Disraelija, koji je čvrsto zastupao strategiju očuvanja Osmanskog carstva kao neophodne protivteže ruskom prodiranju ka Sredozemlju.

Otkrića o zločinima, podržana pisanjem tadašnje štampe, duboko su potresla britansku javnost. Gladstoneov pamflet prodan je u fantastičnih 200.000 primjeraka u manje od mjesec dana, pretvarajući složenu diplomatsku krizu u pitanje visokih nacionalnih emocija.

Disraeli je, s druge strane, ostao pri hladnom pragmatizmu. Smatrao je da je okrutna i oslabljena Turska nesumnjivo loše rješenje, ali da bi jaka i ekspanzivna Rusija na Balkanu bila daleko gora opcija po britanske imperijalne interese. Kada su ga u Donjem domu Parlamenta pritisnuli pitanjima o dešavanjima na Balkanu, odgovorio je s karakterističnom ironijom da Turci „rijetko pribjegavaju mučenju, već optužene obično uklanjaju na brži način“. Disraeli je organski mrzio moralističku hipokriziju u politici, zabilježivši o svom rivalu: „Problem s gospodinom Gladstoneom nije u tome što ima keca u rukavu, već u tome što je iskreno uvjeren da mu ga je tamo stavio sam Bog.“

Gladstone je devetog septembra održao elektrizirajući govor u Blackheathu pred masom okupljenih građana koji su nosili transparente podrške Bugarima. Njegovoj kampanji i apelima za pomoć balkanskim kršćanima ubrzo su se pridružile vodeće ličnosti tog doba, poput Giuseppea Garibaldija, Oscara Wildea, Victora Hugoa i Charlesa Darwina.

Međutim, bilo je i onih koji su upozoravali na drugu stranu medalje. Kritičari su isticali da su zapadni izvještaji pristrasni i pretjerani, te da su zločini koje su pojedini ustanici u Bosni i Bugarskoj počinili nad lokalnim muslimanskim stanovništvom, ništa manje brutalni, namjerno prešućeni u zapadnim medijima.

Tzv. Istočno pitanje nije nastalo s izbijanjem ustanka u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini. Još od kraja 18. stoljeća, ubrzano propadanje Osmanskog carstva nametalo je jedno te isto fundamentalno pitanje evropskoj diplomatiji: šta će se dogoditi s geopolitičkom ravnotežom kada turska vlast definitivno izgubi sposobnost da kontrolira Balkan?

Kako navodi poznati španski historičar Francisco Veiga u svojoj studiji „Turčin: Deset stoljeća na vratima Evrope“, „strah od stvaranja ogromnog geostrateškog vakuuma, koji bi se prostirao od Balkana pa sve do srca arapskog svijeta, bio je konstantno prisutan u svim vodećim evropskim kancelarijama.“ Na tom prostoru, dodaje Veiga, počele su se oblikovati krizne zone koje će ostati žarišta sukoba i nakon raspada Osmanskog carstva, protežući se kroz čitavo 20. stoljeće, pa i dalje.

Rusija je otvoreno težila da učvrsti svoju poziciju na Bosforu i Dardanelima, obezbjeđujući izlaz iz Crnog mora u Sredozemlje. Ovoj strateškoj težnji pridružio se i snažan zamah panslavizma, ideologije koja je zagovarala solidarnost među slavenskim narodima i promovirala mit o „zdravom i napaćenom slavenskom narodu“ koji se suprotstavlja moralnom propadanju Zapada.

U svom Piščevom dnevniku iz 1881. godine, Fjodor Dostojevski je otvoreno pozdravljao rat protiv Turaka kao duhovnu priliku da se Rusija spasi od zapadnog materijalizma i egoizma: „Nama je ovaj rat potreban; kroz njega će se omladina pročistiti, narod ujediniti, a ideja o našoj velikoj historijskoj misiji zasvijetliti neviđenim sjajem.“

Ipak, te ruske ambicije izravno su se sudarale s vitalnim interesima ostalih evropskih sila. Velika Britanija se pribojavala da bi ruska kontrola nad Prolazima ugrozila njene ključne pomorske puteve prema Indiji. Taj strah je 1853. godine već doveo do Krimskog rata, koji se završio teškim ruskim porazom. Austro-Ugarska je s velikom zebnjom posmatrala širenje paneslavističkih ideja među stanovništvom svoje višenacionalne monarhije, naročito među Južnim Slavenima.

U središtu ove izuzetno krhke geopolitičke šahovske tabele, njemački kancelar Otto von Bismarck izvodio je složene diplomatske manevre. Njegov najveći projekat, Savez tri cara iz 1873. godine, imao je za cilj stvaranje čvrstog konzervativnog bloka između Njemačke, Rusije i Austro-Ugarske, koji bi se suprotstavio širenju liberalizma i socijalizma iz Britanije i Francuske. Međutim, nepomirljivo rivalstvo između Beča i Sankt Peterburga oko prevlasti na Balkanu prijetilo je da u potpunosti razori taj osjetljivi sistem alijansi.

Sve odlučniji stav Sankt Peterburga dao je krila Srbiji i Crnoj Gori, koje su u ljeto 1876. godine objavile rat Osmanskom carstvu. Međutim, loše pripremljene srpske trupe brzo su pretrpjele teške poraze na bojištu.

Suočene s opasnošću potpunog sloma kršćanskih država na Balkanu, velike sile su u decembru 1876. godine sazvale Carigradsku konferenciju. Na njoj je iznesen prijedlog o stvaranju dvije autonomne bugarske pokrajine pod međunarodnim nadzorom. Međutim, ta je konferencija propala jer su je iza kulisa opstruirale Rusija i Austro-Ugarska. Samo mjesec dana ranije, ove dvije sile potpisale su tajne sporazume u Pešti o podjeli interesnih sfera na Balkanu. Tajni dogovor dao je Rusiji odriješene ruke da sama krene u rat protiv Turske, dok je Beču obećano pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine.

Za Rusiju je to bio savršen trenutak za napad. U Carigradu je na tron tek stupio mladi sultan Abdul Hamid II, nakon izuzetno turbulente godine u kojoj su se na vlasti smjenjivala čak tri sultana. Osmanska država nalazila se u potpunom finansijskom slomu, a njene državne finansije stavljene su pod nadzor međunarodnih povjerilaca. U Londonu, Disraeli je zbog pritiska javnosti stvorene Gladstoneovim pamfletom imao vezane ruke i nije mogao otvoreno poslati vojnu pomoć Turskoj. Sultan Abdul Hamid II, pogrešno vjerujući da će mu Britanija u odsustvu alternativnih opcija uletjeti u pomoć kao 1853. godine, odbacio je ultimatum Carigradske konferencije.

U proljeće 1877. godine, ruska vojska, ojačana bugarskim dobrovoljcima, te rumunskim i srpskim trupama, prešla je Dunav. Istovremeno je otvoren i sporedni front na Kavkazu. Moderno streljačko naoružanje i izbijanje zaraznih bolesti odnijeli su ogromne žrtve na obje strane.

Ratne operacije pratila je i velika humanitarna katastrofa, više od pola miliona muslimanskih izbjeglica izbjeglo je pred nasiljem i odmazdama. Nakon višemjesečne opsade Plevne, gdje se osmanska vojska od 40.000 ljudi pod komandom Osman-paše herojski branila, utvrda je kapitulirala u decembru 1877. godine. Rusi su nezadrživo nastavili napredovanje i izbili na sama vrata Carigrada, primoravši sultana da potpiše primirje.

U martu 1878. godine, ruski ministar vanjskih poslova Aleksandar Gorčakov objavio je da su Rusija i Visoka Porta u San Stefanu potpisale mirovni ugovor. Odredbe su predviđale stvaranje „Velike Bugarske“, nezavisne države koja bi se prostirala od Dunava do Egejskog mora, obuhvatajući i najveći dio Makedonije.

U tom trenutku, lokalni balkanski sukob definitivno se premetnuo u opštu evropsku krizu. Jedna stvar bila je zaštita kršćanskog stanovništva, a sasvim druga prepuštanje Rusiji da ovlada Bosforom preko svoje satelitske tvorevine. Austro-Ugarska je odmah redefinirala svoj stav, strahujući da će ostati potpuno potisnuta s Balkana, dok je Disraeli naredio britanskoj ratnoj mornarici da uplovi u Dardanel. Evropa se našla na samoj ivici opšteg rata.

Bismarck se do tada opirao pozivima da se Njemačka miješa u balkanski zaplet. Međutim, suočen s realnom opasnošću od izbijanja sukoba širih razmjera, njemački kancelar je nerado pristao da preuzme ulogu „poštenog mešetara“ i sazove veliki diplomatski skup.

U stvarnosti, prije nego što se kongres uopće svečano otvorio u Berlinu sredinom juna 1878. godine, Britanija i Rusija su iza zatvorenih vrata već bile dogovorile ključne tačke kompromisa. Berlinski kongres je u velikoj mjeri samo formalizirao ono što je ranije usaglašeno u tajnosti. Prijedlog o „Velikoj Bugarskoj“ iz San Stefana je odbačen i zamijenjen stvaranjem tri znatno manje cjeline: autonomne Kneževine Bugarske, Istočne Rumelije pod osmanskom upravom, dok je Makedonija vraćena pod direktnu vlast Carigrada. Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile su međunarodno priznatu nezavisnost i teritorijalna proširenja.

Da bi se kompenzirala britanska uzdržanost, sultan je Londonu ustupio upravu nad Kiprom. Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira i preuzme civilnu i vojnu upravu nad Bosnom i Hercegovinom, te da stacionira garnizone u Novopazarskom sandžaku. Kada su Bismarcka kasnije pitali ko je bio centralna figura i najveći pobjednik skupa u Berlinu, navodno je pokazao rukom na Disraelija i kratko prokomentarisao: „Onaj tamo, stari Jevrej, to je čovjek.“

Ipak, Berlinski kongres nije trajno riješio Istočno pitanje. Umjesto toga, jedan veliki problem zamijenio je nizom manjih, ali izuzetno zapaljivih žarišta. Njegova najdirektnija posljedica bila je duboko zahlađenje odnosa između Rusije i zapadnih sila, naročito Njemačke i Austro-Ugarske. Gorčina koju je osjetio Sankt Peterburg dovela je do konačnog sloma Bismarckovog odbrambenog sistema alijansi.

Tražeći novu ravnotežu, Rusija se već 1891. godine počela oprezno približavati Francuskoj, položivši kamen temeljac za budući savez koji će prerasti u Antantu. S druge strane, odluke iz Berlina stvorile su mlade, izuzetno ambiciozne i agresivne balkanske države. One su, kako naglašava historičar Francisco Veiga, ostale „zbijene jedna uz drugu u perverznom osinjaku vječnog rivalstva“, na prostorima izmiješanih etničkih i vjerskih zajednica. Upravo na tom mjestu, nepunih četrdeset godina kasnije, planut će iskra koja je u ljeto 1914. godine zapalila čitav svijet.

IZVOR: Bosna.hr, Historia Y Vida