Berke, prvi mongolski kan koji je primio islam

Preobraćenje Berke-kana, unuka Džingis-kana i vladara Zlatne Horde, bio je prekretni trenutak u historiji srednjovjekovnog islamskog svijeta. Prihvatanjem islama i uspostavljanjem saveza s mamelučkim sultanom Bajbarsom, Berke je zaustavio daljnja pustošenja svog rođaka Hulegu-kana nakon pada Bagdada, spriječio osvajanje Bliskog istoka i započeo trajnu islamizaciju mongolskih i kipčačkih plemena

Prije Sejfuddina Baharzija, nasljednika Nedžmuddina Kubre (koji je ubijen tokom mongolskog napada na Gürgenç, prijestolnicu Horezma, pod vodstvom Džingis-kana), Berke – Džingis-kanov potomak čije ime na mongolskom jeziku znači „čvrst“ ili „nesalomiv“, kleknuo je kako bi prihvatio islam. To preobraćenje pokrenut će lavinu novih prelazaka na islam i zauvijek promijeniti sudbinu srednjovjekovnog islamskog svijeta. Berke je bio iskreno pobožan vladar koji je na svojim teritorijama primjenjivao i mongolske običaje i islamsko šerijatsko pravo. U svom kanatu je osnivao medrese za kur'ansko obrazovanje i štitio učenjake. Zahvaljujući trgovačkim i kulturnim vezama koje je uspostavio s Turkestanom, brojni Mongoli i Kipčaci primili su islam. Bio je prvi Džingis-kanov potomak koji je prihvatio islam, a za njim će krenuti i mnogi drugi kanovi…

Sejfuddin Baharzi, šejh kubravijskog tarikata i nasljednik njegovog osnivača Nedžmuddina Kubre, ostavio je Berkea, mongolskog plemića koji mu je došao u posjetu u Buharu, da čeka pred njegovim vratima puna tri dana. Prema Ibn Haldunu, Berke, inače prijek i moćan gospodar, pokazao je duboko poštovanje i odanost islamu tako što je strpljivo podnio to čekanje. Kada se ovo Ibn Haldunovo svjedočanstvo spoji s podacima drugih historičara, pomalja se fascinantan preokret historije i sudbine.

Džingis-kan je još za života podijelio prostrano Mongolsko carstvo između svoja četiri sina. Ta podjela obuhvatala je i zapadno krilo države, koje se protezalo od unutrašnjosti Centralne Azije do obala Crnog mora. Područje poznato kao „Dešt-i Kipčak“, ili, kako se navodi u izvornim historijskim spisima, „sve zapadne zemlje dokle dosežu kopita tatarskih konja“, predano je na upravu Džočiju.

Budući da je Džoči umro prije Džingis-kana, upravljanje očevim posjedima je, po želji samog Džingis-kana, preuzeo Batu, jedan od Džočijevih 18 sinova. Bio je odgovoran za teritorije koje je Džoči ostavio, tamošnji narod i vlastitu dinastiju, poznatu kao „Džočijev ulus“ ili „Džočijev narod“. Tako je Batu, zahvaljujući djedovoj naklonosti, postao vladar Džočijevog ulusa, iako je imao stariju braću.

Istočno krilo, koje se smatralo središtem države, Džingis-kan je ostavio svom sinu Ögedaju. Nakon Džingis-kanove smrti 1227. godine, Ögedaj je, u skladu s očevom željom, izabran za Velikog kana. Upravljajući zemljom prema Džingis-kanovim zakonima, Ögedaj je ključne državne odluke uglavnom donosio na kurultajima (narodnim skupštinama).

Na kurultaju održanom 1235. godine donesena je odluka o pohodu na sjeverno crnomorsko područje, a vođenje te kampanje povjereno je Batu-kanu. Krenuvši s ogromnom vojskom od nekoliko stotina hiljada mongolskih i turkijskih boraca, Batu je pokorio prostrane teritorije od sjevera Crnog mora pa sve do unutrašnjosti Evrope i obala Baltičkog mora.

Mnoge države, a prije svega ruske kneževine, stavljene su pod njegovu kontrolu. Kada je Ögedaj umro 1241. godine, Batu je prema mongolskim običajima bio primoran prekinuti pohod i vratiti se u donji tok rijeke Volge kako bi konsolidirao svoj kanat. Ondje je osnovao prijestolnicu nazvanu Saraj. Iako je nakon Ögedajeve smrti bio najstariji član dinastije i dobijao ponude da preuzme titulu Velikog kana, Batu to nije želio. Međutim, historijski proces koji je uslijedio podario je njemu, njegovoj porodici i čitavom Džočijevom ulusu moćnu državu sa sjedištem u Saraju. Ta je država dobila naziv „Zlatna Horda“, jer je vrh Batuovog bijelog šatora bio prekriven zlatom (na mongolskom orda znači šator).

Batu-kan je vladao državom poštujući Džingis-kanove zakone i mongolsko-turkijske običaje, ali je u administraciju uključivao i lokalno stanovništvo. Kao šamanist, tokom svoje vladavine uglavnom je pokazivao vjersku toleranciju prema svojoj porodici i narodu. Štoviše, bilo mu je drago što je njegov brat Berke prešao na islam.

Kada je Batu-kan umro 1256. godine, na prijestolje je stupio njegov najstariji sin Sartak, a potom i mlađi sin Ulakči. Oba brata umrla su u istoj godini, čime je Batuova direktna linija ostala bez kandidata za tron. Nakon kraće borbe za vlast, za vođu Džočijevog naroda izabran je Berke, koji je islam primio još u mladosti.

Berke je bio Džingis-kanov unuk, Džočijev sin i mlađi brat Batu-kana. Historijski izvori ne nude gotovo nikakve podatke o njegovom djetinjstvu i mladosti, no najvjerovatnije je u tom periodu djelovao uz svog starijeg brata Batua. Zna se da je prije stupanja na tron učestvovao na skupštinama na kojima su za velike kanove izabrani Güyük i Möngke, sprječavao unutrašnje sukobe te da je primio islam pred šejhom Sejfudinom Baharzijem.

Kada je preuzeo vlast 1256. godine, Berke se najprije morao suočiti s unutrašnjim pobunama. Nakon što je brzo ugušio ustanke u Galiciji i ruskim kneževinama, kan Zlatne Horde provalio je u Poljsku i Litvaniju.

Međutim, najveći problem koji ga je tek čekao bila je srodna mongolska država koja je vladala Iranom, Ilhanat. Džingis-kan je još za života odredio da trećina teritorija osvojenih na zapadu pripada Velikom kanu, a trećina Batuovoj porodici. Ta praksa, koja se dosljedno poštovala za Ögedajeve vladavine, zanemarena je u vrijeme njegovog nasljednika Güyüka. Istočna Anadolija i Azerbejdžan, koji su po pravu pripadali Batu-kanu, pretičući njegovu volju stavljeni su pod upravu namjesnika i komandanata koji su mu bili naklonjeni.

Mogući rat tada je spriječila Güyüka iznenadna smrt. Nakon njega, tokom vladavine Möngkea, koji je postao Veliki kan upravo uz Batuovu podršku, Batu-kan je ponovo ostvario svoja prava nad Azerbejdžanom i istočnom Anadolijom, prikupljajući porez iz tih regija. Međutim, nakon Batuove smrti, agresivan nastup Hulegu-kana, kojeg je Möngke zadužio za osvajanje iranskih i arapskih zemalja, potpuno je poremetio ravnotežu snaga. Huleguovi bezobzirni potezi dovest će do velikih saveza i ratnih sukoba.

Hulegu je bio brat Velikog mongolskog kana Möngkea i Džingis-kanov unuk. Otprilike u vrijeme kada je Berke stupio na prijestolje, Möngke je povjerio Huleguu zadatak da zauzme dijelove današnjeg Irana i čitav Bliski istok. Takođe tražio je od njega da obračuna s Asasinima, čije su terorističke aktivnosti nanijele štetu mnogim državama. Krenuvši s ogromnom vojskom, Hulegu je najprije dovršio osvajanje Irana, a zatim se okrenuo prema utvrđenju Alamut, sjedištu Asasina. Sagrađen na izuzetno strmim stijenama, Alamut je dotad preživio mnoge opsade. Postupajući po savjetu inženjera iz svoje vojske, Hulegu je naredio da se temelji zidina utvrde postepeno potkopaju. Ogromne iskopane rupe dao je napuniti paklinom (katranom) te ih digao u zrak, čime je slomio otpor utvrđenja.

Osim eksplozija koje su uništile zidine, otrovni plinovi nastali sagorijevanjem oslabili su branioce. Nakon što je 1256. godine zauzeo Alamut, Hulegu se usmjerio ka Bliskom istoku.

Godine 1258. Hulegu je osvojio Bagdad i počinio jedan od najstrašnijih masakra u historiji čovječanstva. Grad je sravnio sa zemljom, a abasidskog halifu dao je pregaziti konjima. Razlozi njegove gnjevne mržnje prema muslimanima i danas su predmet rasprava među historičarima. Nakon Bagdada, Hulegu se okrenuo prema Siriji, osvojivši teritorij sve do Palestine i okončavši vladavinu sirijskih Ajubida.

Kada je Hulegu stigao do Gaze, zatekla ga je vijest o smrti njegovog brata, Velikog kana Möngkea. Da bi učestvovao u borbi za prijestolje, Hulegu je brzo krenuo prema Centralnoj Aziji, ostavivši dio vojske pod komandom svog omiljenog vojskovođe Kitbuge. Međutim, Kitbugu je 1260. godine u bici kod Ajn Džaluta porazio mamelučki sultan Kutuz, a sam Kitbuga je poginuo na bojnom polju. Bijesan zbog tog poraza, Hulegu se zakleo na osvetu dok je nastavljao borbu za vrhovni tron.

U prijestolnici Karakorumu vodila se ogorčena borba za titulu Velikog mongolskog kana između Möngkeove braće, Kublaj-kana i Arik-Boge. Kan Berke je u toj borbi podržao Arik-Bogu, dok je Hulegu stao uz starijeg brata Kublaja. Ta borba za tron potrajat će pune tri godine. Berke je bio ogorčen na Hulegua zbog pustošenja Bagdada i masakra nad muslimanskim stanovništvom. Pored toga, Hulegu je ponovo otvorio teritorijalni spor iz Güyükovog vremena, polagajući pravo na Azerbejdžan. Ignorišući Berkea, Hulegu se proglasio kanom u Tabrizu, gradu koji je bio pod Berkeovim suverenitetom, te poubijao sakupljače poreza i trgovce Zlatne Horde u Azerbejdžanu. Kada mu je Berke poslao diplomatsko poslanstvo s upozorenjem, Hulegu je dao pogubiti i članove poslanstva.

Nakon toga, Berke je poručio svojim podanicima u Azerbejdžanu da se vrate na teritoriju Zlatne Horde ili da potraže utočište u Mamelučkom Sultanatu. Na mamelučkom tronu tada se nalazio sultan Bajbars. Saznavši da je Berke primio islam, Bajbars mu se obratio kako bi zajednički pružili otpor Huleguu. Slao mu je dragocjene poklone i podsticao ga na borbu protiv njihovog zajedničkog neprijatelja.

Po Berkeovom naređenju, brojni podanici Zlatne Horde iz Azerbejdžana prebjegli su sultanu Bajbarsu, gdje su preuzeli značajne položaje u mamelučkoj vojsci i na dvoru. Već zategnuti odnosi između rođaka Berkea i Hulegua potpuno su pukli kada je Kublaj, uz Huleguovu podršku, izvojevao pobjedu u borbi za vrhovni tron. Berke je tada u potpunosti prekinuo sve veze s centralnim klanom, počeo kovati novac sa svojim imenom i proglasio potpunu nezavisnost svog kanata.

U međuvremenu, Hulegu je podijelio Anadoliju između dvojice sinova anadolskog seldžučkog vladara Gijasedina Kejhusrvea II, koji je 1243. godine izgubio bitku kod Kosedaga od Mongola. Zapadna Anadolija s prijestolnicom u Konji pripala je Izedinu Kejkavusu II, dok je istočni dio s prijestolnicom u Tokatu dat Ruknedinu Kiličarslanu i njegovom vlastohlepnom veziru Muinudinu Pervaneu. Ruknedin je bio potpuno odan Mongolima, dok je Izedin želio vratiti teritorije svog brata i izbaciti Mongole iz Anadolije. Izedin je stupio u kontakt s mamelučkim sultanom Bajbarsom radi saradnje, a Bajbars je planirao formirati savez s Berkeom i Izedinom protiv Hulegua.

Saznavši za Izedinove namjere, Hulegu je poslao vojsku da ga kazni. Pred naletom mongolskih snaga, Izedin Kejkavus II, koji je ranije imao dobre odnose s Vizantijom, pobjegao je u Carigrad s velikom grupom Turkmena. Vizantinci su ih isprva dobro primili, a Turkmen koji su došli s Izedinom naseljeni su u Dobrudži, skupa s kršćanskim Turcima koji su ondje živjeli odranije. Među Turcima naseljenim u Dobrudži bio je i Sari Saltuk, čije će ime kasnije postati legendarno na Balkanu.

Međutim, 1262. godine, pod pritiskom Hulegua, vizantijski car je zatvorio Izedina Kejkavusa i njegovu pratnju u tvrđavu Enez (u današnjoj općini Edirne), optuživši ih za pripremanje državnog udara.

Jedan od Izedinovih mladih sinova odveden je kako bi bio odgojen u kršćanskoj vjeri, dok su ostali članovi porodice primorani na preobraćenje. Oni koji su to odbili bili su pogubljeni. Onima koji su potražili utočište u Aja Sofiji iskopane su oči, jer je prolijevanje krvi na tom svetom mjestu bilo zabranjeno. Čim je saznao za te događaje, Berke je poslao veliku vojsku pod komandom svog sestrića Nogaja na Vizantiju kako bi oslobodio svog saveznika. Nogaj je bio izuzetno sposoban vojskovođa (po kome su današnji Nogajci, koji žive u Rusiji i Turskoj i govore specifičnim jezikom, dobili ime). Shvativši da se ne mogu oduprijeti Nogajevim snagama koje su pustošile vizantijske zemlje, Vizantinci su bili primorani osloboditi Izedina Kejkavusa.

Izedin je doveden pred Berkea, koji ga je oženio svojom kćerkom i predao mu na upravu Sudak i okolna područja na Krimu (koje je ranije osvojio seldžučki vladar Aladin Kejkubad). Berke je time želio pripremiti Izedina za ponovno preuzimanje seldžučkog trona u Anadoliji.

Do 1263. godine rat između Zlatne Horde i Ilhanata postao je neizbježan. Sultan Bajbars je slao izaslanike Berkeu, podsjećajući ga da je vjera iznad srodstva i pozivajući ga u pohod protiv Hulegua. Podstaknut svim tim događajima, kan Berke je okupio veliku vojsku i krenuo na Hulegua. Vojnike koji su primili islam poveo je s motivacijom džihada, dok je nemuslimanske mongolske borce podstakao na borbu šireći priču da je Hulegu izdao tekovine Džingis-kana. Huleguova vojska dočekala ga je sjeverno od rijeke Kure. Berkeova vojska odnijela je pobjedu u prvom okršaju, pa su se ilhanidske snage povukle najprije prema Derbentu, a potom ka rijeci Terek.

Ondje su ilhanidski vojnici, razbijeni pod silovitim jurišem Berkeovog sestrića Nogaja, pokušali pobjeći preko zaledđene rijeke Terek. Međutim, led je pukao pod njihovim teretom i većina se podavila. Hulegu je pobjegao s bojnog polja. Historijat bilježi da je Berke, obilazeći bojište, s tugom izgovorio: „Neka Bog osramoti Hulegua koji je dao da Mongoli ginu od sablje Mongola. Da smo bili ujedinjeni, mogli smo pokoriti čitav svijet…“

Berkeova pobjeda bila je treći veliki poraz mongolskih snaga u historiji. Prvi teški poraz nanio im je Dželaludin Horez mšah, a drugi sultan Kutuz kod Ajn Džaluta. Pretrpjevši dva teška poraza u kratkom razmaku, Hulegu je bio prinuđen voditi znatno umjereniju politiku sve do svoje smrti 1265. godine. Nakon Huleguove smrti, Berke-kan je nastavio borbu protiv njegovog sina Abake.

Berkeova želja da izgradi džamiju u Tabrizu i Abakin savez s Vizantijom protiv Zlatne Horde iznova su doveli dva mongolska kanata u sukob. Stvarni razlog rivalstva i dalje su bile sporne teritorije Azerbejdžana. Ilhanidi su pretrpjeli poraze u pograničnim sukobima u kojima sami kanovi nisu direktno učestvovali. Želeći izvojevati konačnu pobjedu, kan Berke je okupio ogromnu vojsku i 1266. godine izbio na obale rijeke Kure, ali ga je ondje zatekla smrt. Njegovo tijelo je, u skladu s tradicijom, preneseno u prijestolnicu Saraj i ondje sahranjeno. Od grada Saraja, koji je Ibn Batuta ushićeno opisivao u svom putopisu, danas su ostale samo ruševine.

Nakon Berkeove smrti, na tron Zlatne Horde stupio je Mengü-Timur, unuk njegovog brata Batua. Berkeova smrt ujedno je prekinula i pokušaj stvaranja trojnog saveza između Zlatne Horde, Mameluka i Anadolskih Seldžuka. Izedin II je živio na Krimu još 13 godina nakon Berkeove smrti, ne poduzimajući više nikakve korake za povratak na anatolski tron. Nakon njegove smrti, turkmenske porodice koje su s njim došle na Krim vratile su se svojim rođacima u Dobrudžu. Pojedini historičari smatraju da su upravo ti dobrudžanski Turkmen preci današnjih kršćanskih Gagauza na Balkanu, te tvrde da samo ime Gagauz predstavlja iskrivljeni oblik imena Kejkavus.

Nakon Berkeove smrti, mamelučki sultan Bajbars nastavio je borbu protiv Ilhanida. Ušavši u Anadoliju 1277. godine, Bajbars je izvojevao veliku pobjedu nad Mongolima u bici kod Elbistana (u današnjoj turskoj pokrajini Kahramanmaraş).

Iako stvarni vojni savez između Bajbarsa, Berkea i Izedina nikada nije u potpunosti formalizovan, njihovo koordinirano djelovanje pružilo je dragocjeni predah islamskom svijetu. Posebno je Berkeova borba protiv Hulegua znatno smanjila pritisak na Bliskom istoku: primoran da se bori protiv Berkea, Hulegu nije uspio ostvariti svoju namjeru da se osveti za poraz kod Ajn Džaluta.

Prema podacima iz sačuvanih izvora, Berke je bio izuzetno pobožan i iskren vladar. Na svojim posjedima dosljedno je primjenjivao i mongolske običaje i islamske propise, a upravo od njega započinje proces islamizacije Zlatne Horde. Utemeljio je brojne medrese za izučavanje Kur'ana i pružao svesrdnu zaštitu učenjacima. Zahvaljujući trgovačkoj i kulturnoj saradnji koju je razvio s Turkestanom, veliki broj Mongola i Kipčaka prihvatio je islam. Bio je prvi Džingis-kanov potomak koji je primio islam, trasirajući put mnogim kanovima koji su došli poslije njega…