U ponedjeljak, 16. novembra, u 19 sati u dubrovačkoj Galeriji Dulčić Masle Pulitika otvara se izložba djela Fadila Vejzovića iz Zbirke Avde Ćimića. Organizator je Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj, a suorganizator Umjetnička galerija Dubrovnik. Autor izložbe je Filip Mursel Begović, Izložbu otvara potpredsjednik Hrvatskoga sabora Armin Hodžić
U srcu staroga Grada, na Držićevoj poljani, u ponedjeljak 16. 11. 2026. u 19 sati otvara se izložba „Dubrovnik kao palimpsest – Fadil Vejzović iz Zbirke Avde Ćimića”. U Galeriji Dulčić Masle Pulitika, koja djeluje u sastavu Umjetničke galerije Dubrovnik, bit će izloženo dvadesetak djela koja su desetljećima nastajala za Dubrovnik i u njemu ostala, u zbirci dubrovačkog galerista i kolekcionara Avde Ćimića. Prvi se put pokazuju zajedno. Izložba je otvorena do 29. 11., a ulaz je slobodan.




Palimpsest je pergament s kojega je stari zapis sastrugan da bi se preko njega ispisao novi, a stari ipak proviruje kroz slova. Rijetko koji grad tako doslovno odgovara toj riječi kao Dubrovnik. Svaki ga je naraštaj ispisivao preko prethodnoga, od Držića i Gundulića do Bukovca, Dulčića i Pulitike, a kamen Straduna uglačali su koraci bezbrojnih putnika.
Fadil Vejzović (Sarajevo, 1943. – Zagreb, 2022.) u taj je pergament pola stoljeća upisivao vlastite slojeve. Počelo je 1972., kad je s Raulom Goldonijem uređivao hotel Libertas i danima hodao Zidinama, crtajući vizure Grada. Grafika koja je tada nastala i danas visi u mnogim dubrovačkim kućama. Slijedili su ciklusi prema Držiću, Hektoroviću i Luciću te izložbe u Galeriji Marin Držić (1996.), Galeriji Stradun (2005.), upravo u Galeriji Dulčić Masle Pulitika (2014.) i u Društvu prijatelja dubrovačke starine (2015.). Posthumno, 2023., u Sponzi je na Dubrovačkim ljetnim igrama izložen ciklus „Laka je mlados”, nastao prema Držićevoj „Noveli od Stanca”.

Autor izložbe, književnik Filip Mursel Begović, polazi od teze da je Vejzović Dubrovnik slikao istim postupkom kojim je crtao ljudsko tijelo: najprije podloga, sloj i gesta, a tek onda motiv. Kritika je to vidjela rano. Željko Sabol zapisao je 1975. da je kod Vejzovića „proces poništavanja stvorenog izjednačen s procesom stvaranja”, a Zdenko Rus 1981. da njegova slika postaje „svojevrsni zid” na kojem se zapisi „vremenom talože”. Takav je, u svojim stoljetnim naslagama, i sam Dubrovnik.
Vejzović je rođen u Sarajevu, a odrastao je u Konjicu, uz Neretvu. Ondje je, govorio je, naučio da se „mora sjediti doma za stolom i čitati”. Bosnu je do kraja života zvao svojim izvorištem, „tim velikim izvorom cijeloga svijeta”.
Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1966. u klasi Raula Goldonija, a od 1970. do 1975. studirao je grafiku i slikarstvo na Akademiji u Nürnbergu kod Clemensa Fischera. Prve samostalne izložbe imao je u Zürichu, Erlangenu i Nürnbergu. Po povratku u Zagreb djelovao je u ateljeima grupe Brezovica. Od 1976. do 1986. bio je ilustrator, grafički savjetnik i umjetnički ravnatelj magazina „Start”, u kojem je nastavio redizajn što ga je započeo Roman Cieślewicz. Njegov atelje u Medulićevoj ulici desetljećima je bio okupljalište zagrebačkih umjetnika i pisaca.
Prvu zagrebačku izložbu priredio je 1975. u Galeriji Forum. Rani su mu radovi bliski lirskoj apstrakciji: slika i grafika kao ispisana površina, zid na kojem se tragovi talože. U figuraciju je ušao preko mita. Ciklus „Pigmalion” (1984.–1987.) otvorio je njegovu veliku temu, ljudsko tijelo u pokretu, a o njegovih dvadeset grafičkih listova Vlado Bužančić napisao je tada da ga u zagrebačkoj grafici godinama ništa nije toliko dojmilo. Umjesto živog modela oslanjao se na fotografske sekvence Eadwearda Muybridgea, prvi zapis pokreta u povijesti slike, i tijelo crtao više puta jedno preko drugoga. Tema se nastavlja u ciklusima „Galatea” (2002.–2014.) i „Tijelo – svijet” (2014.–2022.), s kojim je 2022. priredio posljednju izložbu za života, u Galeriji Josip Račić. Od 2007. njegova su djela u stalnom postavu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. U tijelu ga je, kako je sam govorio, zanimao „trzaj, uzdah, ushit, bol, sam osjećaj života”.






Izložba ne razdvaja slikara Grada i mora od crtača tijela u pokretu. Filip Mursel Begović je postav zamislio kroz parove: pokret uz Grad, Grad uz more, more uz pokret. Tako se tijelo i kamen, figura i val gledaju preko istoga zida. Gdje u zbirci postoje dvije izvedbe istoga motiva, u drugom svjetlu ili drugoj tehnici, pokazane su zajedno, da posjetitelj vlastitim okom provjeri tezu izložbe.
Avdo Ćimić (Gacko, 1938. – Dubrovnik, 2026.) od djetinjstva je živio u Dubrovniku. Više od pola stoljeća bio je galerist, najprije u Galeriji Mona Lisa, a od početka ovoga stoljeća u Galeriji Stradun na Placi. Likovni kritičar Milan Bešlić u monografiji „Zbirka Ćimić” (2024.) naziva njegovu zbirku „zacijelo najvrjednijom privatnom zbirkom u Dubrovniku”. U njoj su djela gotovo tri stotine autora, od Bukovca, Medovića i Crnčića preko Meštrovića, Murtića i Džamonje do Picassa i Dalíja. Uz cijeli dubrovački likovni krug, od Dulčića, Maslea i Pulitike do Škerlja i Paljetka, zbirka čuva i slikare iz Bosne i Hercegovine: Berbera, Zeca, Hozu, Tikvešu, Mujezinovića, Zaimovića i Vejzovića.
Ćimić je Fadila Vejzovića izlagao u svojoj galeriji, od dubrovačkih veduta do izložbe tijela u pokretu „Korak” 2005., i s njim i njegovom suprugom Majdom prijateljevao. U zbirci je tako ostalo četrdesetak Vejzovićevih djela, oba slikarova lica: Grad i tijelo. Za ovu izložbu birana su zajedno s obitelji Vejzović, prema tri mjerila: da se u djelu vidi postupak, a ne samo motiv, da govori jednim od triju registara izložbe (pokretom, Gradom ili morem) i da, gdje god je moguće, u zbirci postoji u dvije izvedbe. Zbirku danas čuva obitelj, a djela su posuđena zahvaljujući Ottonu Roci, unuku Avde Ćimića.

Dubrovnik je stoljećima bio prozor u svijet, za Bosnu prije svega. Karavane su preko Trebinja i Gacka donosile srebro i olovo, a natrag u Bosnu nosile sukno i novosti sa Zapada. U dvadesetom su stoljeću iz Bosne umjesto karavana dolazili ljudi. Jedan, iz Gacka, donio je u Grad galeriju na Stradunu, a drugi, iz Sarajeva, slikarski rukopis. Dvojica ljudi podrijetlom iz Bosne i Hercegovine ugradila su se u kulturu grada koji ih je primio, jedan zbirkom, drugi slikama. Vejzović se u Galeriju Dulčić Masle Pulitika, u kojoj je 2014. izlagao ciklus „Galatea”, dvanaest godina poslije vraća kroz zbirku prijatelja. I to je novi zapis preko staroga.
Nakon pozdrava domaćina, Umjetničke galerije Dubrovnik, o koncepciji izložbe govorit će njezin autor Filip Mursel Begović. U ime obitelji Fadila Vejzovića obratit će se njegov sin, glumac Enes Vejzović. Izložbu će svečano otvoriti potpredsjednik Hrvatskoga sabora Armin Hodžić.
Likovni postav potpisuju Filip Mursel Begović, Majda Vejzović i kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik Dora Lučić. Vizualni identitet izložbe oblikovao je Velija Hasanbegović, a djela je fotografirao Edib Ahmetašević, ujedno i producent izložbe.
Uz izložbu izlazi katalog „Dubrovnik kao palimpsest” u ediciji Behar Nacionalne koordinacije Bošnjaka. Donosi reprodukcije svih izloženih djela, tekstove o slikaru, zbirci i Dubrovniku kao slikarskom motivu te slikarov životopis.
Širi pogled na slikara donosi tematski broj 13 časopisa Bosna, posvećen Fadilu Vejzoviću. U njemu su razgovor koji je s Vejzovićem vodio Mladen Bićanić, jedan od posljednjih razgovora koje je slikar dao, onaj s prijateljem iz doba „Starta” Mladenom Plešeom, izbor iz likovne kritike o njegovu djelu od 1975. do 2025. te retrospektiva cijeloga opusa.
Dubrovnik kao palimpsest – Fadil Vejzović iz Zbirke Avde Ćimića
Galerija Dulčić Masle Pulitika, Držićeva poljana 1, Dubrovnik
Otvorenje: ponedjeljak, 16. studenoga 2026., u 19 sati
Izložba je otvorena do 29. studenoga 2026., svakim danom od 9 do 20 sati, ponedjeljkom zatvoreno. Ulaz je slobodan.
Organizator: „Bošnjaci zajedno!” – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj · Suorganizator: Umjetnička galerija Dubrovnik
Projekt je financiran sredstvima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.











