Za razliku od situacije na Zapadu, muslimanski svijet je došao u dodir s filozofijom mnogo kasnije. Tačnije, to se dogodilo tokom Zlatnog doba islamske civilizacije. Prema mnogim zapadnim i islamskim učenjacima, islamsko Zlatno doba trajalo je od 750. do 1258. godine.
Svjetski dan filozofije prvi put je obilježen 21. novembra 2002. godine u Parizu, u Francuskoj. Ova inicijativa, koju je pokrenuo UNESCO, naglašava doprinos filozofije i filozofa čovječanstvu.
Od 2002. godine, Svjetski dan filozofije obilježava se svake godine trećeg četvrtka u novembru. Glavni razlozi ovog obilježavanja su podsticanje kritičkog mišljenja, promovisanje razvoja tolerantnih društava širom svijeta, isticanje važnosti obrazovanja i rješavanje savremenih izazova s kojima se čovječanstvo suočava.
Godine 2026. Svjetski dan filozofije bit će obilježen 19. novembra. Tog dana UNESCO će organizovati poseban događaj u svom sjedištu u Parizu. Ugledni senegalski filozof, profesor Souleymane Bachir Diagne sa Univerziteta Columbia u New Yorku, pozvan je da održi uvodno predavanje pod nazivom „Živjeti Zemlju zajedno“, koje će istražiti koncept Univerzalnog čovjeka.
Nakon uvodnog predavanja, održat će se okrugli sto na temu „Zajedničko razmišljanje i djelovanje: Filozofija za život u svijetu s višestrukim izazovima“.
Sada, kada se osvrnemo na pitanje šta je zapravo filozofija, etimologija riječi „filozofija“ vodi porijeklo od grčke riječi philosophia, što znači „ljubav prema mudrosti“. Postoji poznato shvatanje, široko rasprostranjeno u mnogim dijelovima svijeta, da nema svako ko posjeduje znanje i mudrost, ali oni koji posjeduju mudrost imaju duboko znanje. Drugim riječima, mudrost je na višem nivou od pukog znanja.
Mudrost se na arapskom jeziku naziva hikmah. Kur'an kaže da je onima kojima je data mudrost dato obilje dobra. Slijedi ajet iz sure El-Bekare (2:269): „On daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim. A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni.“
Grčka i Rim
U našim svakodnevnim razgovorima, kad god se izgovori ili čuje riječ „filozofija“, naše misli obično se vraćaju u antičku Grčku i njenim filozofima, kao što su Tales (oko 624. – oko 546. p. n. e.), Sokrat (469–399. p. n. e.), Platon (427–347. p. n. e.), Aristotel (384–322. p. n. e.) i Epikur (341–270. p. n. e.), te bezbrojnim drugima.
Pad Grčke kao civilizacijske sile otvorio je put usponu Rima kao nove supersile. U nešto manjoj mjeri od svog prethodnika, Rim je također iznjedrio velike filozofe poput Seneke (4. p. n. e. – 65. n. e.), Cicerona (106–43. p. n. e.), Marka Aurelija (121–180. n. e.), Epikteta (oko 50–135. n. e.), Lukrecija (oko 99–55. p. n. e.), Muzonija Rufa (oko 30–100. n. e.) i Plotina (204/205–270. n. e.).
Međutim, fascinantno je napomenuti da se, uporedo s razvojem filozofije u Grčkoj i Rimu, filozofski diskurs odvijao i u Indiji, Kini, Perziji, Egiptu, Mezopotamiji i drugim dijelovima Bliskog istoka.
Govoreći o filozofiji iz evropske ili zapadne perspektive, Grčka zauzima posebno mjesto. Za mnoge evropske istraživače, Grčka se smatra kolijevkom zapadne filozofije, civilizacije, demokratije, obrazovanja i liberalne misli. Iako je filozofija u Grčkoj započela s Talesom i drugim predsokratovskim filozofima, upravo je Sokratu pripala čast da bude nazvan „ocem filozofije“.
Filozofija prije Sokratove ere uglavnom je bila povezana s mitološkim pričama, a rasprave su se u velikoj mjeri fokusirale na to kako je nastao svemir. Ključni za ove rasprave bili su elementi vode, zraka, vatre i zemlje. Kaže se da je Sokrat bio filozof koji je spustio filozofiju s neba na zemlju usmjerivši njen fokus na ljudska pitanja. Raspravljao je o temama kao što su civilno društvo, demokratija, etika, obrazovanje, pravda i drugi aspekti svakodnevnog ljudskog života.
Na Zapadu su, mnogo prije pojave različitih naučnih disciplina poput biologije, fizike, hemije, matematike i drugih prirodnih i društvenih nauka, sva takva proučavanja i rasprave bila smještena pod okrilje filozofije. Stoga mnogi zapadni učenjaci vjeruju da je „filozofija majka svakog znanja“. Grananje i kategorizacija različitih disciplina znanja dogodili su se tek u modernom dobu.
Za razliku od situacije na Zapadu, muslimanski svijet je došao u dodir s filozofijom mnogo kasnije. Tačnije, to se dogodilo tokom Zlatnog doba islamske civilizacije. Prema mnogim zapadnim i islamskim učenjacima, islamsko Zlatno doba trajalo je od 750. do 1258. godine.
Prije ovog perioda, Emevije, koji su držali vlast, bili su uglavnom usredsređeni na širenje islamskog carstva i proširenje teritorija pod svojom vlašću. Međutim, nakon promjene vlasti 750. godine, Abasidi su uspjeli preuzeti kontrolu nad ogromnim carstvom koje su uspostavile Emevije.
U poređenju s prethodnim režimom, Abasidi su pokazali veće interesovanje za istraživanje novih granica u širenju znanja, provođenje istraživanja, prevođenje rukopisa ranijih civilizacija na arapski jezik, razvoj tehnologije i ovladavanje različitim oblastima znanja, uključujući prirodne, društvene i humanističke nauke.
Kada su muslimani prvi put došli u dodir s filozofskim raspravama starih Grka, Perzijanaca i Indijaca, osjećali su ushićenje i s entuzijazmom su se upustili u prevođenje ovih djela, bez primjene bilo kakvih filtera. El-Kindi (oko 801–873. n. e.) bio je prvi muslimanski filozof, a slijedili su ga El-Farabi (oko 872–950. n. e.) i Ibn Sina (Avicena) (980–1037. n. e.). Ne shvatajući u potpunosti klizav teren prisutan u grčkoj filozofiji, i iz čistog entuzijazma, prihvatili su mnogo toga što je bilo predstavljeno u grčkim rukopisima. Metaforički rečeno, odnio ih je plimni talas grčke misli.
El-Gazali (1058–1111. n. e.), koji je došao nakon trojice navedenih velikih muslimanskih filozofa, poduzeo je temeljito istraživanje filozofije i prepoznao skrivene opasnosti grčke filozofije kada se njene ideje prihvataju bez ikakvog procesa filtriranja. El-Gazali, koji je u to vrijeme bio dobro poznat pod titulom Hudždžetul-islam (Dokaz islama), preuzeo je zadatak da ukaže na nedostatke grčke filozofije. Nakon analize filozofskih djela svojih prethodnika, napisao je svoje čuveno kritičko preispitivanje filozofije, poznato kao Tehafut el-felasife (Nesuvislost filozofa). U ovoj knjizi El-Gazali je istakao dvadeset područja u kojima je smatrao da su muslimanski filozofi pogriješili.
El Gazali i Ibn Rušd
Ovdje je važno napomenuti da je objavljivanje djela Tehafut el-felasife muslimanima dalo novu perspektivu o tome kako mogu usvajati ideje koje potiču iz drugih civilizacija i imati koristi od njih. Stavljajući to u današnji kontekst, El-Gazali je predložio načine i sredstva putem kojih muslimani mogu posuđivati ideje iz drugih civilizacija. Ovaj pristup se može razumjeti kroz princip tri „A“: usvojiti (Adopt), prilagoditi (Adapt) i asimilirati (Assimilate). Primjenom takvog pristupa muslimani mogu eliminisati štetne elemente koji se nalaze u domenu filozofije.
Nakon El-Gazalijeve kritike, filozofija u muslimanskom svijetu zapala je u dubok san. O filozofiji se relativno malo raspravljalo sve do pojave Ibn Rušda (1126–1198. n. e.), velikog filozofa iz Kordobe. U pokušaju da pobije El-Gazalijeve argumente iz djela Tehafut el-felasife, Ibn Rušd je napisao svoje čuveno filozofsko djelo Tehafut et-tehafut (Nesuvislost nesuvislosti).
Ibn Rušd se snažno suprotstavio El-Gazalijevoj kritici filozofije. Tvrdio je da brojni kur'anski ajeti koji podstiču čovječanstvo na razmišljanje, kontemplaciju i kritičko ispitivanje pojava koje se manifestuju u svemiru ohrabruju upotrebu razuma i filozofsko istraživanje. Nadalje, vjerovao je da takav način razmišljanja nije u suprotnosti s učenjima islama, već ide ruku pod ruku s kur'anskim naglaskom na promišljanje i kontemplaciju.
Opadanje islamske civilizacije počelo je padom Bagdada pod vlast Mongola 1258. godine. Ovaj događaj, zajedno s kasnijim iskustvom kolonizacije, doprinio je slabljenju muslimanskog intelektualizma. Ovi historijski događaji lišili su muslimanske intelektualce slobode da dinamično razmišljaju i stvaraju nove ideje. Jedna od oblasti u kojoj su muslimani postepeno izgubili dominaciju bila je filozofija.
Nakon dugog odsustva iz intelektualnog domena, moderno doba svjedočilo je pojavi mislilaca kao što su Muhammed Ikbal (1877–1938), Ali Šerijati (1933–1977), Syed Muhammad Naquib al-Attas (1931–2026) i Seyyed Hossein Nasr (1933). Svojim intelektualnim doprinosima nastojali su oživjeti muslimansko intelektualno naslijeđe i obnoviti duh kritičkog mišljenja među muslimanima.
Za kraj, evo šta bih želio reći o filozofiji kao akademskom predmetu na visokoškolskim ustanovama u muslimanskim zemljama. Za razliku od Zapada, širom muslimanskog svijeta pozicija „majke svakog znanja“ daje se Kur'anu, a ne filozofiji, jer je Kur'an Božija objava od Boga, Svemogućeg Stvoritelja. U poređenju s Kur'anom, filozofija se i dalje smatra ljudskim intelektualnim poduhvatom i neminovno je da tu i tamo ima određene nedostatke.
Iako filozofija ima neka problematična područja, studente ipak treba podsticati i motivisati da je izučavaju tokom svojih univerzitetskih dana. Kao profesor Osnova filozofije i Islamskog pogleda na svijet, smatram da filozofija izoštrava umove studenata. Uči ih da razmišljaju kritički i kreativno te im omogućava da raspravljaju i argumentuju pitanja vezana za dobro upravljanje i politiku na racionalniji, diplomatskiji i uvjerljiviji način.
Što se tiče mogućnosti zapošljavanja nakon diplomiranja, studenti koji studiraju filozofiju mogu graditi karijere u politici, pisanju i nastavi. Također mogu postati članovi istraživačkih centara (think tankova) uključenih u oblikovanje vladinih politika i odluka ili služiti u diplomatskim misijama svojih zemljama.
Izvor: IslamiCity.org/dr. Mohd Abbas Abdul Razak, Odsjeka za fundamentalne i interdisciplinarne studije, AHAS KIRKHS, IIUM










