Mikulić je, uz kolege poput Džemala Bijedića i Hamdije Pozderca, predvodio “zlatno doba” BiH 1970-ih, fokusirajući se na privredni i društveni razvoj

Branko Mikulić (10. juna 1928. – 12. aprila 1994.) bio je jedan od najutjecajnijih političara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije u drugoj polovini 20. stoljeća. Rođen u Bugojnu, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, Mikulić je svoj život posvetio antifašizmu, socijalizmu i razvoju BiH, ostavljajući neizbrisiv trag u njezinoj modernizaciji i afirmaciji unutar federacije. Njegova karijera, obilježena usponima i padovima, odražava turbulentna vremena Jugoslavije – od partizanske borbe, preko zlatnog doba socijalizma, do ekonomske krize i raspada države.

Mikulićev politički put započeo je u još u djetinjstvu, pod utjecajem oca Jure, uglednog člana HSS-a između dva svjetska rata i budućeg vijećnika Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Kao petnaestogodišnjaka, 1943. godine, Jure ga vodi u partizane, čime je započela njegova antifašistička borba.

Zlonamjerni krugovi kasnije su pokušavali okaljati ugled i Jure i Branka povezujući ih s NDH, čak tvrdeći da je Branko bio u ustaškoj vojsci prije odlaska u partizane, što je tvrdnja koja pada pred činjenicom da je s 15 godina Branko već bio u NOVJ-u. Godine 1944. postao je član SKOJ-a, gdje je upoznao buduću suprugu Rajku Ivicu, također aktivisticu NOB-a iz Donjeg Vakufa.

Vjenčali su se 1949. godine, a u braku su dobili kćer Planinku i sina Rodoljuba.

Godine 1944. avion koji ga je trebao odvesti na Vojnu akademiju u Moskvu nije sletio na Kupreško polje, čime je njegov put skrenut s vojnog na politički. Nakon rata, školovao se na Vojno-političkoj školi u Sarajevu (1948.), a kasnije na Visokoj ekonomskoj školi u Zagrebu (krajem 1950-ih).

Njegov uspon započeo je u lokalnim strukturama – bio je sekretar SKOJ-a u Gornjem Vakufu i Bugojnu, predsjednik SAOJ-a Bugojna, te organizacijski sekretar u Livnu i Zenici.

Mikulićeva karijera naglo je ubrzala 1960-ih. Godine 1961. postao je partijski sekretar u Zenici, a 1963. predsjednik Skupštine Sreza Sarajevo. Ključni trenutak dogodio se 1965., kad je izabran za predsjednika Izvršnog vijeća SR BiH, a 1969. za predsjednika CK SKBiH. Nakon Brionskog plenuma 1966. i “Mostarskog savjetovanja”, mijenja se odnos prema Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima), što jača položaj Bosne i Hercegovine u tadašnjoj SFRJ.

Mikulić je, uz kolege poput Džemala Bijedića i Hamdije Pozderca, predvodio “zlatno doba” BiH 1970-ih, fokusirajući se na privredni i društveni razvoj.

Pod njegovim vodstvom, BiH je postala “Jugoslavija u malom”. Inicirao je akciju “hiljadu škola, hiljadu kilometar cesta”, radio na osnivanju RTV Sarajevo, ANU BiH i univerziteta u Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru. Modernizacija je uključivala izgradnju 1800 km puteva, prelazak na prerađivačku privredu i stvaranje privrednih divova poput Energoinvesta, Šipada i UNIS-a.

 Koordinirao je borbu protiv terorističke grupe u Bugojnu 1972. godinme. Na čuvenoj sjednici CK SKBiH 1970-ih, izborio se za smjenu starih kadrova poput Karabegovića i Hume, učvrstivši svoju moć. Organizacija Olimpijskih igara 1984. u Sarajevu, koju je vodio “čvrstom rukom”, bila je vrhunac njegovog rada u BiH.

Razgovor s Titom 1972. godine, nakon kritika starijih drugova, učinio ga je čovjekom apsolutnog povjerenja Josipa Broza. Tito ga je 1978. protežirao za prvog predsjedavajućeg CK SKJ, zaobišavši Stanu Dolanca, što je označilo početak njegove savezne karijere.

Godine 1986. Mikulić je postao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) SFRJ, preuzimajući ulogu saveznog premijera. Njegov mandat (1986.–1989.) bio je obilježen galopirajućom inflacijom, dugovima i nacionalnim tenzijama. Osnovao je Komisiju za reformu, postavivši temelje za kasnije mjere Ante Markovića, no suočen s otporom republika, nije uspio stabilizirati ekonomiju.

Njegova ostavka 28. decembra 1988. godine, prva prije isteka mandata u historiji SFRJ, označila je njegov politički pad. Ostao je u tehničkom mandatu do 14. marta 1989. godine, nakon čega se vratio u Sarajevo.

Povratak u BiH poklopio se s aferama Agrokomerc i Neum, koje su oslabile bosanskohercegovačko rukovodstvo. Elite Slovenije, Hrvatske i Srbije udružile su se protiv njega, dok su razjedinjene bosanske elite bile pasivne. Raspad SKJ i federacije teško je podnio, povukavši se iz politike.

Teško je obolio početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nakon liječenja u Ženevi Branko Mikulić zamolio je članove svoje porodice da se vrati u Sarajevo i umre u svome gradu i Bosni i Hercegovini.

Umro je 12. aprila 1994. u Sarajevu. Sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josip. Na njegovoj sahrani se okupilo oko 2.000 ljudi uprkos opasnosti od granata i snajperskih metaka. 

Mikulićeva ostavština je dvojaka: za neke je vizionar koji je osnažio BiH, za druge simbol propasti socijalizma. Mikulićev život bio je odraz jedne epohe – od antifašističkih korijena, preko pragmatičnog vođenja BiH, do suočavanja s krizom koja je nadjačala njegove reforme. Njegov doprinos modernizaciji, ravnopravnosti i razvoju BiH ostaje neosporan, što ga čini historijskom figurom.