Nakon više od dvije decenije vojne prisutnosti, Washington napušta Bagdad i Kurdistan. Dok iračka vlada proglašava “Dan suvereniteta”, Teheran slavi pobjedu, a kurdska manjina i zapadni analitičari upozoravaju na opasnost od ponovnog buđenja Islamske države i širenja iranskog utjecaja
Nakon više od dvije decenije isprekidane i turbulentne vojne prisutnosti u Iraku, Sjedinjene Američke Države ove sedmice završavaju povlačenje svojih posljednjih 2.500 vojnika. Prilika, koja se u Bagdadu obilježava s četiri neradna dana kao nacionalni „Dan nezavisnosti“ i „Dan suvereniteta“, otvara novo i izuzetno neizvjesno poglavlje u zemlji koja je tokom čitavog ovog stoljeća izmoždena invazijom, ratovima i terorizmom.
Irački premijer Ali Al-Zaidi pozdravio je ovaj događaj kao „ostvarivanje pune nacionalne suverenosti nad cjelokupnom teritorijom“. Međutim, konačni odlazak Washingtona dolazi u izuzetno osjetljivom geopolitičkom trenutku: usred otvorenog sukoba SAD-a i Izraela protiv Irana, te u vrijeme kada je iračka vlada tek započela mukotrpan proces razoružavanja proiranskih milicija prisutnih na sjeveru zemlje.
Ovo povlačenje rezultat je sporazuma potpisanog 2024. godine pod administracijom Joea Bidena, a koji je tokom svog mandata sukcesivno sproveo Donald Trump. Time se stavlja tačka na 12 godina dugu misiju međunarodne koalicije predvođene SAD-om protiv Islamske države (Operacija Inherent Resolve), ali i na kontinuirano američko vojno prisustvo započeto invazijom 2003. godine i rušenjem režima Sadama Huseina.
Razlika u atmosferi između ranijih povlačenja i ovog današnjeg ne može biti drastičnija. Kada su se 2011. godine američke snage prvi put povukle nakon osmogodišnje vojne i protivpobunjeničke kampanje, u Washingtonu i Bagdadu održane su zvanične vojne ceremonije ne sluteći da će se samo tri godine kasnije vojska SAD-a morati vratiti kako bi spasila zemlju od naleta Islamske države (ISIS), koja je u jednom trenutku kontrolirala trećinu iračke teritorije.
Ovaj put, Centralna komanda SAD-a (CENTCOM) potvrdila je da neće biti nikakvih javnih ceremonija niti događaja otvorenih za medije. Izlazak je diskretan, gotovo tih.
Povlačenje je obavljeno u fazama: američke snage su se prvo povukle iz Bagdada i baza u centralnom dijelu zemlje, da bi ove sedmice napustile i Kurdistan. Konkretno, demontirani su i povučeni protivzračni odbrambeni sistemi te vojno osoblje iz Erbila, glavnog grada ove poluautonomne regije na sjeveru Iraka. Upravo je ta regija posljednjih mjeseci bila meta učestalih napada proiranskih milicija na američke baze, što je Bagdad smatrao direktnom prijetnjom po vlastitu sigurnost.
Ugovor iz 2024. godine bio je odgovor na sve glasnije zahtjeve u iračkom parlamentu za prekidom strane okupacije, ali se poklopio i sa širim strateškim raspoloženjem u Washingtonu da preusmjeri resurse s Bliskog istoka na unutrašnja pitanja i druge globalne konflikte.
„Ovo je situacija slična onoj u Afganistanu, gdje je Trump potpisao sporazum o povlačenju s talibanima, a Biden ga je sproveo. Sada je obrnuto“, podsjeća Wladimir van Wilgenburg, stručni analitičar za Irak i Kurdistan. „Međutim, situacija u Afganistanu bila je drugačija jer je tamo postojala aktivna pobuna protiv vlade koju je podržavao SAD. U Iraku šiiti već kontrolišu vlast i parlament.“
Iako će Washington i Bagdad nastaviti određeni vid vojne i obavještajne saradnje, fizički odlazak trupa ostavlja opasan vakuum. Teheran i njegove savezničke milicije već proslavljaju odlazak Amerikanaca s juga i sjevera Iraka kao vlastiti trijumf. Od ukupno 18 Amerikanaca koji su poginuli u širem sukobu s Iranom, sedam ih je stradalo upravo na tlu Iraka.
Abu Mojtaba al-Yasiri, komandant Islamskog otpora u Iraku, krovne organizacije koja okuplja naoružane frakcije pod pokroviteljstvom Teherana, u intervjuu za Reuters opisao je povlačenje Washingtona kao „historijsku pobjedu grupa islamskog otpora i časnih Iračana, te strahovit poraz američkog projekta“.
Sa svoje strane, zvanični Teheran, čiji je dugoročni cilj potpuni izgon SAD-a s Bliskog istoka, predstavit će ovo kao pobjedu tzv. „Osovine otpora“. Amir Hayat Moqaddam, potpredsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost iranskog parlamenta, izjavio je: „Iran pozdravlja i podržava povlačenje američkih trupa. Trajni mir i sigurnost sada će zavladati Irakom.“
No, zapadni i irački analitičari ne dijele taj optimizam. Jasim al-Bahadli, irački sigurnosni stručnjak, upozorava: „Iran bi mogao ostvariti ogromnu stratešku korist jer se uklanja vojna prisutnost koja je godinama služila kao jedina protivteža utjecaju Teherana.“
Dr. Jacob A. Stoil, istraživač za Bliski istok, naglašava da povlačenje stavlja Irak u poziciju visoke ranjivosti: „Iako ovo smanjuje direktnu izloženost američkih vojnika napadima, Irak ostaje potpuno otvoren za nove pokušaje Irana da proširi svoj utjecaj ili pretvori zemlju u sigurno utočište za svoje milicije. To bi Irak moglo pretvoriti u još veću scenu međunarodnog okršaja nego što je bio do sada.“
Novi premijer Iraka, Ali al-Zaidi, koji je preuzeo dužnost u maju ove godine kao nezavisni političar, nalazi se u gotovo nemogućoj poziciji. Prilikom susreta s Trumpom u julu, Al-Zaidi se obavezao da će raditi na razoružavanju proiranskih grupa, uključujući moćni Kata'ib Hezbollah. Američki državni sekretar Marco Rubio tada je izrazio punu podršku Al-Zaidiju, nazvavši ga „izuzetno pametnim i spremnim na saradnju“.
Međutim, milicije su glatko odbile predaju oružja, prisilivši iračku vladu da odgodi proces razoružavanja sve do sredine 2027. godine. Jane Arraf, dugogodišnja novinarka i dopisnica iz Iraka, ističe: „Barem tri najtvrdokornije frakcije izričito kažu da neće položiti oružje. Portparol grupe Kataib Sayyid al-Shuhada direktno nam je rekao da za njih i dalje traje ‘ekonomska okupacija’ Amerike.“
Ipak, ekonomski veznik između Washingtona i Bagdada ostaje presudan. Svi prihodi Iraka od prodaje nafte, na osnovu sporazuma iz 2003. godine, moraju ići preko računa Banke federalnih rezervi u New Yorku. Pod pritiskom SAD-a, Bagdad je nedavno bio primoran otkazati sve letove prema Iranu u sklopu mjera izolacije režima u Teheranu.
Ova odluka izazvala je val masovnih demonstracija u gradovima poput Basre. Proiranska milicija Hezbollah otišla je korak dalje, otvoreno zaprijetivši rušenjem vlade: „Upozoravamo premijera Al-Zaidija da ćemo srušiti svaku vladu koja ne radi u interesu naroda. Ako se vazdušna blokada prema Iranu nastavi, blokirat ćemo i granične prelaze.“
Pored pritiska Teherana, Bagdad se suočava s još jednom smrtonosnom prijetnjom, ponovnim buđenjem Islamske države (ISIS). Iako je ISIS vojno i teritorijalno poražen 2017. godine, organizacija je sačuvala razgranatu mrežu spavajućih ćelija.
Kurdski komandant Sirwan Barzani potvrdio je za Reuters da su u proteklim sedmicama zabilježena pojačana kretanja ćelija ISIS-a: „Najava odlaska međunarodne koalicije drastično je podigla moral džihadistima.“ Iračke sigurnosne službe potvrdile su da su presretele informacije o pripremanju vala samoubilačkih napada kojima ISIS želi demonstrirati da je i dalje operativan.
Iako je iračka vojska danas znatno obučenija i opremljenija nego 2014. godine, Jane Arraf napominje da joj i dalje nedostaju ključne komponente: „Iračkim snagama nedostaju obavještajni kapaciteti, napredni nadzor i bliska vazdušna podrška, upravo ono što su pružale SAD i što je bilo presudno za slamanje ISIS-a.“
Evakuacija i potencijalna destabilizacija najdirektnije ugrožavaju etničke i vjerske manjine u Iraku, kršćane, Jezide i posebno Kurde. Kurdi, koji čine oko 20% populacije Iraka (oko šest miliona ljudi), odbili su učestvovati u slavlju u Bagdadu. Za njih je odlazak Amerikanaca gubitak najvećeg historijskog saveznika. Od Prvog zaljevskog rata 1991. godine, Kurdi su podržavali svaku američku intervenciju kako bi osigurali autonomiju.
Danas Regionalna vlada Kurdistana (GRK) ima vlastite oružane snage, Peshmerga, čiji je premijer Masrour Barzani pokušavao unificirati komandu uoči odlaska SAD-a. Međutim, bez američkih PZO sistema u Erbilu, Kurdistana ostaje potpuno nezaštićen od iranskih balističkih raketa i dronova, koji su u proteklom periodu izveli preko 1.000 napada na ovo područje.
Kurdsko ministarstvo odbrane nazvalo je sramotnim fakt da ih je Washington ostavio bez adekvatne protivzračne odbrane, te su se teška srca morali okrenuti Bagdadu s molbom da centralna vlada zaštiti zračni prostor Kurdistana.
Od invazije 2003. godine, pokrenute pod kasnije opovrgnutim tvrdnjama o oružju za masovno uništenje, do danas, u Iraku je život izgubilo više od 4.500 američkih vojnika (dok je na vrhuncu rata 2007. godine u zemlji bilo čak 170.000 vojnika SAD-a). Broj stradalih iračkih civila mjeri se stotinama hiljada.
Dvadeset i tri godine nakon što je američko oklopno vozilo M88 srušilo statuu Sadama Huseina na trgu Firdos u Bagdadu, krug je zatvoren. Tenkovi su otišli, a Irak ulazi u eru u kojoj će sam morati balansirati između iranskih milicija, prijetnje ISIS-a i vlastitih unutrašnjih podjela, bez zaštitne mreže Washingtona.
