Čini se da je život između dvije vatre, onih koji bi da nam uzmu dušu i onih koji hoće da unište tijelo, bošnjački usud. Možda i ne bi morao biti da je malo više pameti i reproduktivnih žlijezdi u bošnjačkim elitama, kako političkim, tako i intelektualnim i kulturnim, koje nekako uvijek sa zakašnjenjem primijete da je planeta napravila novi krug i da su se stvari stubokom promijenile.

Etničko čišćenje i okupacija Gaze. Aneksija Grenlanda. Pripajanje panamskog kanala. Otvorene prijetnje, carinski rat te antagoniziranje prvih susjeda, Kanade i Meksika, te svih država koje odbijaju da se povinuju američkoj globalnoj hegemoniji. Sve to i mnogo drugih skandaloznih izjava i najava američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovih saradnika, ispaljenih u samo nekoliko sedmica, suštinski je destabiliziralo globalni međunarodni poredak, čak više od mnogobrojnih ratovi koji trenutno bjesne.

Mnogi analitičari tješe se tvrdnjama da je u pitanju samo Trumpova retorika i ništa više, ne uviđajući da i “obična retorika” dovodi do promjene paradigme te uspostavlja novu normalnost. Gotovo redovno takve promjenu diskursa prate i promjene “činjenica na terenu”. A tako nešto se Bosne i Hercegovine i Bošnjaka životno tiče.

Ako nova normalnost međunarodnog poretka postane genocid, etničko čišćenje, nasilne aneksije, prijetnje oružanom silom, ucjene koje rezultiraju teritorijalnim promjenama, otvoreni diktati velikih naspram malih, onda Bosna i Hercegovina neumitno klizi ka krizi koja može rezultirati ili tihim nestankom ili novim ratom, u kakvom već budu stanju one snage koje će je braniti.

Poznato nam je da Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nemaju naklonost a kamoli saveznika ili prijatelja u istočnoj reprezentaciji koju predvode Rusija i Kina. To se pokazalo tokom ali i nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vladimir Putin formirao se politički tokom početka devedesetih godina prošlog stoljeća te je obilježen kolektivnom traumom sovjetsko-ruske nomenklature koja taj period smatra najcrnjim danima Rusije i ruskog naroda, periodom kada je Rusija bila ne samo slaba već do kraja ponižena američkom hegemonijom, koja je bez pitanja nekada moćne Rusije “projektirala” po Evropi onako kako je htjela. U legendariju ruskih elita današnja Bosna i Hercegovina upravo je jedan od takvih projekata, baš poput Ukrajine, neprirodni zapadni amalgam i tvorevina koja je tamnica za istinski bratske narode poput srpskog. Suština Putinove politike jeste povratak Rusije na svjetsku scenu te poništavanje svih efekata i posljedica prethodnog razdoblja.

U takvom kontekstu krajnje je uznemirujuće što slične ili barem tome bliske ideje, samo umotane u drugačiju ambalažu, postaju dominantne na zapadu. Podivljali zapadni globalizam i liberalizam te hegemonija koju je uspostavljao represijom partikularnih lokalnih kultura uz nametanje globalne monokulture izazvala je reakciju koja se kao bumerang vratila tom istom zapadu koji sada prolazi svojevrsnu idejnu i vrijednosnu kontrarevoluciju. Jačanje ideje suverenizma država i naroda možda bi moglo ići u korist Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da nije činjenice da dobar dio intelektualnih i političkih snaga koje predvode tu kontrarevoluciju nisu istovremeno proto ili neofašističke snage te stoga vide multietničku i multikulturalnu Bosnu i Hercegovinu kao frankenštajna, neprirodni nusprodukt hegemonije “korumpiranih liberalnih elita” koje silom održavaju na životu ono što ne može preživjeti “u prirodi”. A za njih ono što ne može opstati bez tuđe pomoći ne treba ni da živi.

Kada se na to doda očita islamofobija kontrarevolucionara, samo postojanje multietničke Bosne i Hercegovine kao države s većinski muslimanskim stanovništvom, čije je uređenje dogovoreno tokom devedesetih godina u jednom američkom gradu, jeste ne samo uvreda “normalnom poretku stvari” već i provokativni simbol nekadašnje prevlasti njihovih zakletih neprijatelja.

Naravno, ovakve teze nisu odbrana liberalnih zapadnih elita na (privremenom?) zalasku. Njihova je zasluga zašto se Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nalaze u današnjem teškom stanju. Oni su uvodili embargo na naoružanje, oni su na sve načine pokušali oslabiti pozicije legalnih vlasti tokom rata, oni su vršili pritiske da se uvaže pozicije i zahtjevi separatista, oni su napravili današnji teritorijalno-politički ustroj te obukli državi luđačku košulju, oni su nakon završetka rata provodili političke inžinjeringe i eksperimente, kidnapirali medijsku scenu, vršili kulturološke zahvate, nametali vlast… radili sve da pod parolom vladavine prava, demokratizacije i transparentnosti potaknu kolonizirani mentalitet te oslabe i atomiziraju one snage koje su jedine u stanju odbraniti i sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Oni su od Bosne i Hercegovine napravili državu koja ne može opstati bez njihovog intervencionizma. I sada, nakon što su odigrali takvu historijsku ulogu, barem na neko vrijeme, ostavljanu nas onemoćale i rasturene pred bijesnim psima koji su se otrgnuli iz njihove vlastite avlije.

No, čini se da je takav život između dvije vatre, onih koji bi da nam uzmu dušu i onih koji hoće da unište tijelo, bošnjački usud. Možda i ne bi morao biti da je malo više pameti i reproduktivnih žlijezdi u bošnjačkim elitama, kako političkim, tako i intelektualnim i kulturnim, koje nekako uvijek sa zakašnjenjem primijete da je planeta napravila novi krug i da su se stvari stubokom promijenile. Danas te elite, čini se, još nisu intelektualno i spoznajno ušle u novi mileniji a kamoli u njegovo treće desetljeće te stoga, poput lovine ukočene od straha, svi zajedno gledamo u ljuljajuću puščanu cijev pijanog američkog lovca.