Osnivanjem prve Muslimanske osnovne i više djevojačke škole u Sarajevu krajem 19. stoljeća, započeo je mukotrpan, ali historijski proces opismenjavanja i društvene emancipacije Bošnjakinja. Uvijek na razmeđu između otpora tradicionalne sredine i zahtjeva novog doba, ova je ustanova, poznata i kao „Hermanovka“, kroz predani rad nekolicine odvažnih nastavnica i upravitelja odgojila prve generacije obrazovanih žena i prve domaće učiteljice koje su zauvijek promijenile položaj žene u Bosni i Hercegovini

Dolazak Austro-Ugarske Monarhije u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine označio je korjenitu i duboku promjenu svim sferama društvenog života. Ulazak zapadnoevropskog administrativnog, pravnog i kulturnog okvira stavio je bošnjačko muslimansko stanovništvo pred ogroman izazov. Izmješteni iz osmansko-islamskog civilizacijskog kruga u kojem su živjeli stoljećima, Bošnjaci su se s velikim nepovjerenjem i otporom odnosili prema novim, državnim („narodnim“) školama. Dok su pripadnici drugih konfesija ubrzano prihvatali komunalni školski sistem, bošnjačka zajednica je u čuvanju tradicionalnog načina života, a naročito u izolaciji ženske djece od javnog i mješovitog prostora, vidjela jedini način da sačuva vlastiti vjerski i kulturni identitet.

Tradicija je podrazumijevala da djevojčice ostaju kod kuće, pripremajući se za ulogu majke i domaćice, dok su dječaci pohađali mektebe i medrese. Vjerske škole pružale su osnovna znanja iz islamskih propisa i čitanja kur'anskih tekstova na arapskom pismu, ali bez opismenjavanja na latinici, bez udžbenika na maternjem jeziku i bez svjetovnih predmeta. Zbog toga je procenat nepismenosti među ženskim stanovništvom bio izuzetno visok. Ipak, unutar samog društva javljala se historijska potreba za promjenom, koju su potsticali ne samo pojedini prosvijećeni bošnjački intelektualci, već i prosvjetne vlasti nove uprave.

Odlučujući korak u sistemskom opismenjavanju muslimanki napravila je Olga Hörman, savjetnica za školstvo u Prosvjetnom odjeljenju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu. Shvatajući da muslimanski roditelji nipošto neće poslati kćeri u već postojeće mješovite djevojačke škole (otvorene u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci), Hörman je 13. decembra 1894. godine Vladi uputila detaljan elaborat. Predložila je osnivanje posebne, zatvorene škole za muslimanske djevojčice, smještene u privatnoj kući, s ciljem da se osigura diskrecija i poštovanje vjerskih uzusa.

Kao dokaz opravdanosti, priložila je spisak sa 18 prijavljenih učenica (među kojima su bile Zlata Jedžud, Habiba Trebina, Džula Kabil, Vasvija Toskić, sestre Česir i druge) te preliminarni proračun od 4.050 forinti. Zemaljska vlada je prihvatila prijedlog i već krajem 1894. godine u Sarajevu je otvoren trogodišnji kurs za djevojčice od sedam do 11 godina, gdje su učile čitanje, pisanje latinice, račun i ženski ručni rad.

Ovaj skromni kurs pretvoren je 1897. godine u četverorazrednu Muslimansku djevojačku osnovnu školu (u narodu ubrzo prozvanu „Hermanovka“), koja je već u prvoj godini brojala 64 učenice. Budući da se u gradu uveliko tražio nastavak školovanja, Zemaljska vlada je 1901. godine školu produžila za tri godine dodavanjem produžnog tečaja, čime je nastala Muslimanska osnovna djevojačka škola sa produžnim tečajem. Ovaj tečaj je 1913. godine prerastao u četverorazrednu Muslimansku višu djevojačku školu, a iste godine pri njoj je otvoren i poseban trorazredni tečaj za obrazovanje učiteljica muslimanki.

Škola je finansirana direktno iz proračuna Zemaljske vlade, koja je pokrivala kiriju za zgradu, plaće učiteljica, nabavku inventara, ogrjev i školsku kuhinju. S druge strane, Islamska zajednica (Ulema-medžlis i Reisu-l-ulema) davala je saglasnost na otvaranje, postavljala vjeroučitelje (vjeroučitelj/hodža morao je imati završen Daru-l-muallimin ili položen ispit pri Rijasetu) i utvrđivala nastavni plan iz vjeronauke.

Prateći arhivsku građu i izvještaje upraviteljica, otkriva se izuzetno teška materijalna realnost u kojoj se odvijala ova prosvjetna misija. Škola se tokom tri decenije selila na tri lokacije. Prvobitno je bila smještena u iznajmljenoj kući Hajdar-bega Čengića u Jahja-pašinoj ulici (Glođin sokak br. 5). Kuća je bila stara, tijesna i neuslovna, pa se upraviteljica Štefanija Franković godinama žalila Vladi da se u njoj „sve ljulja i raspada od starosti“.

Zbog povećanja broja učenica, Vlada je 1906. godine potpisala desetogodišnji ugovor sa Safvet-begom Bašagićem o najmu njegove porodične kuće u Kečinoj ulici br. 24. Iako je imala pet prostorija, i ova je zgrada bila daleko od pedagoških standarda. Jedna od soba bila je prolazna, pregrađena zastorima kako bi u njoj istovremeno boravila dva razreda. Za nastavu vjeronauke i ručnog rada nije bilo klupa; učenice su sjedile na podu. Upraviteljica Franković je u dramatičnom izvještaju iz 1903. godine upozoravala Vladu da je „pod raspucan i šupalj, pa puše djevojčicama“, zbog čega roditelji negoduju plašeći se bolesti. Da bi ublažila problem, Vlada je odobrila kupovinu pet ćilima. Tek kasnije škola se seli na treću lokaciju, u Toromanovu (Turhanovu) ulicu.

Pored nedaća sa prostorom, upraviteljice su se borile s duboko ukorijenjenim otporom sredine. U čaršiji se otvoreno negodovalo protiv školovanja ženske djece. Širile su se glasine i izmišljotine na posjelima kako će „švabice povlašiti djecu“. Kada su nastavnice predložile da učenice odvedu u Zemaljski muzej radi očigledne nastave iz prirodopisa i historije, upraviteljica Franković je to odlučno odbila, pišući Vladi da bi to dao povoda „različitim kombinacijama i lažima u ovo burno doba gdje svijet bez ikakvog povoda viče na školu i u jajetu traži dlaku“.

Dodatni problem predstavljao je nesredovan dolazak djece u školu. Nastava je formalno trajala od novembra do juna, jer su roditelji djevojčice vodili sa sobom na ljetne boravke na selu sve do kasne jeseni, a nastava se prekidala i skraćivala tokom ramazana i bajrama. Ipak, uprkos svemu, broj učenica je rastao, od početnih 18 polaznica 1894. godine, preko 135 upisanih 1905. godine, pa sve do 245 učenica u školi 1917. godine.

Za roditelje toga doba najvažniji predmet bio je ženski ručni rad. Smatrali su ga jedinom pravom svrhovitošću škole. Učenice su savladavale pletenje čarapa, vezenje narodnog veza (brojem i sindžircem), vez zlatom i srebrom, te šivenje na mašini. Iz budžeta se izdvajao značajan novac za nabavku materijala (svile, platna i konca), jer je svaka djevojčica morala dobiti vlastiti uzorak. Redovno su organizirane izložbe radova, posebno za žene, a posebno za muškarce.

Međutim, škola je postupno širila svoj svjetovni program. U osnovnim razredima učili su se vjeronauka, srpsko-hrvatski jezik, račun, zemljopis, povijest, prirodopis, prirodoslovlje, krasnopis i prostoručno crtanje. Nastavni plan viših razreda i produžnog tečaja bio je izuzetno obiman i zahtjevan. Uvedeni su predmeti poput higijene, kućanstva i vrtlarstva, pedagogije, pa i muzike. Učenice učiteljskog tečaja poučavale su se čak i sviranju na violini kako bi sutra mogle voditi nastavu pjevanja u narodnim osnovnim školama.

Skok iz osnovne škole u produžni tečaj bio je u početku prevelik izazov. Djevojčice su dolazile sa skromnim predznanjem, pa je predavanje geometrije, algebre ili gramatike često završavalo suzama. Kako navodi jedan izvještaj iz 1903. godine, predmet račun bio je „obično spojen s plačem“. Učenice su se mučile s razlomcima i sintaksom, pa su nastavnice morale prilagođavati metodiku i uvoditi vršnjačku pomoć, naprednije učenice postavljane su za „kalfe“ koje su podučavale slabije.

Za potrebe nastave nabavljani su časopisi Behar i Pobratim, koje su djevojčice s radošću čitale, te brojni stručni udžbenici i atlasi. Godine 1907. pri školi je pokrenut i kuharski tečaj, gdje su učenice učile pripremati jela u moderno uređenom domaćinstvu, a Vlada je obezbijedila doručak (bijelu kafu i hljeb) te služavku.

Posebno poglavlje u historiji ove ustanove čine njene nastavnice i upravitelji. U periodu od 1894. do 1918. godine kroz školu je prošlo 18 učiteljica i nastavnica, dva vjeroučitelja i jedan direktor. Bilo je to neobično prosvjetno okruženje: škola je bila namijenjena muslimanskim djevojčicama, ali nastavni kadar u prvim decenijama čine gotovo isključivo katoličke i pravoslavne učiteljice, većinom obrazovane u Zagrebu ili u sarajevskom Zavodu sv. Josipa.

Personalni dosjei sačuvani u Arhivu Bosne i Hercegovine otkrivaju detalje o njihovom obrazovanju, karakteru i ocjenama koje su dobijale od vladinih povjerenika i inspekcije

Štefanija Franković (upraviteljica 1901–1912), rođena je 1860. u Srblin-Dvoru u Hrvatskoj, završila preparandiju u samostanu milosrdnih sestara u Zagrebu. Govorila je njemački jezik. Nadzornici su je opisali kao osobu s „prilično dobrom pedagoškom spremom“, ali i kao „dosta komotnu“ i „oštru prema djeci“. Uprkos tome, podnijela je najveći teret organizacije škole u najtežim godinama.

Marija Trninić (upraviteljica 1907–1912), rođena je 1862. u Baniji kraj Karlovca, završila preparandiju u Zagrebu. U ocjenama je zabilježeno da je „vrlo marljiva, sposobna i vješta u radu s djecom, ali nevješta kancelarijskim poslovima“. Upravo je ona od Vlade tražila sredstva za „hatme“, svečane vjerske ispite na kojima su se gosti dvorili kafom, limunadom i čahijama (mirisnim hljebovima).

Danica Hanna rođena je 1883. u Bijeljini, s češkim i moravskim porijeklom. Govorila je češki i francuski. Predavala je na Višoj djevojačkoj školi i vodila pedagoški tečaj. Upraviteljica Tandarić za nju je napisala da se posebno ističe „osobitom voljom i žrtvom koju ulaže za napredak svojih muslimanskih učenica izvan djelokruga svoje dužnosti“.

Milka Bergat rođena je 1878. u Bjelovaru. Njen dosje sadrži neobičnu opasku inspekcije: „Nastavni joj postupak nije udešen prema pedagoškim načelima jer se ne pripravlja. Ona je npr. kazala djeci da je voćnjak zemlja gdje ima puno voća (…) Često govori protiv priprema i smatra da ih definitivne učiteljice ne trebaju pisati.“

Sofija Domanik, Dragica Ćilimović, Anka M. Knežević, Jelka Sklenar, Elza Girzik i Melanija Pusić pružile su neprocjenjiv doprinos predajući ručni rad, matematiku, jezike i crtanje. Većina ih je govora njemački, francuski ili poljski, uglavnom su bile neudate ili udovice, jer su tadašnji propisi nalagali da udata učiteljica može ostati u službi samo ako joj je i suprug bio učitelj.

S vremenom, iz školi vlastitih klupe izrastaju i prve domaće, bošnjačke učiteljice. Prve polaznice koje su 1909. godine u sarajevskoj ženskoj ruždiji položile ispit za osposobljenje učiteljica bile su Hasnija Berberović, Munira Muftić, Nafija Karić i Vasvija Čajo.

Datum 13. april 1915. godine ostaje upisan zlatnim slovima u historiji bh. školstva: tada su Hasnija Berberović i Behija Ukšinagić (rođ. Česrić) položile praktični učiteljski ispit i proglašene „učiteljicama za samostalno vršenje učiteljske službe na narodnim osnovnim školama“. Hasnija Berberović, rođena 1895. u Sarajevu, postala je prva Bošnjakinja s punom učiteljskom spremom.

Osim rada u školi, Hasnija je bila aktivna društvena radnica, članica uprave KPD „Gajret“ i „Crvenog krsta“. Zanimljivo je da su se pri popunjavanju službeničkih dosjea nakon 1918. godine javljale apsurdne rubrike: za Hasniju je upisana „srpska“ nacionalnost, za Fehmu Gačanović „hrvatska“, dok je Behija Ukšinagić u rubrici nacionalnost navela „bosanska“.

Konačno, 1917. godine na čelo škole dolazi Bošnjak, istaknuti književnik, prosvjetitelj i neumorni zagovornik školovanja ženske djece, Edhem Mulabdić. Mulabdić je još 1911. godine, zajedno s Hasanom Hodžićem, predlagao otvaranje prave petogodišnje muslimanske ženske preparandije. Tada je Ulema-medžlis taj prijedlog odbio s obrazloženjem da bi djevojke tokom školovanja stasale do dobi kada se po Šerijatu moraju kriti i ne smiju miješati s muškarcima, te da bi to izazvalo veliko negodovanje naroda. Mulabdić je razočaran nastavio svoju borbu i kao direktor škole od 1917. do 1923. godine predano radio na podizanju kvaliteta nastave i reformi tečajeva.

Nezamjenjivu ulogu u duhovnom odgoju imali su i vjeroučitelji, među kojima se ističu efendija Derviš Gabela (rođen u Konjicu, školovan na Gazi Husrev-begovoj Hanikah medresi, opisan kao „tih i slabinjav, radi odmjerenim postupkom“) i efendija Omer Sarajlić (rođen u Zenici, sa završenom Hanikahom i Daru-l-mualliminom, čiji je rad ocjenjivan kao autoritativan i izuzetno savjestan).

Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, škola nastavlja s radom u novostvorenoj Kraljevini SHS pod nadležnošću Narodne, a potom Pokrajinske uprave za BiH. Nastavni planovi i kadar ostali su uglavnom isti. Međutim, obrazovni sistem se ubrzano transformisao. U junu 1924. godine odabrane polaznice poput Nafije Baljak, Sabire Mahić i Saime Raković polažu pismeni ispit zrelosti pred izaslanikom Ministarstva prosvjete.

Konačno, 1925/1926. školske godine, Muslimanska osnovna i viša djevojačka škola prestaje postojati u svom konfesionalno izolovanom obliku. Pretvorena je u mješovitu Žensku građansku školu, otvorenu za pripadnice svih vjeroispovijesti, a kasnije dobija naziv Druga ženska građanska škola trgovačkog smjera u Sarajevu.

Iako je u početku bila zamisljena kao kompromis, zatvoreni, strogo kontrolisani prostor u kojem su muslimanske djevojčice učile ručni rad i osnovnu pismenost, „Hermanovka“ je izrasla u snažan zamajac emancipacije. Kroz njene klupe prošle su generacije djevojaka koje su srušile barijere nepismenosti i izolacije. Iz nje su potekle prve bošnjačke intelektualke, učiteljice i književnice (poput Nafije Sarajlić, rođ. Karić), koje su iz temelja promijenile društvenu poziciju žene u Bosni i Hercegovini.

(Za tekst korišten materijal iz istraživačkih radova Mine Kujović)