Salaharević, junior tuzlanske Slobode i aktualni juniorski prvak Jugoslavije, bio je jedan od onih igrača za koje se odmah vidi da nisu samo još jedan talent više. Bio je visok, snažan, pokretan, skočan, s osjećajem za igru i vrlo dobrim šutom – prototip modernog centra prije nego što je taj izraz uopće postao svakodnevan.

Edin Salaharević, za mnoge najtalentiraniji mladi košarkaš bivše Jugoslavije, ubijen je u Vlasenici 13. septembra 1992. Imao je samo 19 godina kada je najprije zatočen, potom mučen i na kraju ubijen.

Tog dana Edin je s ocem Muhamedom u dvorištu porodične kuće odvojen od majke Hatidže i pet godina mlađeg brata Nedima. Nakon toga odveden je u zloglasni logor Sušica, gdje je nakon stravične torture pogubljen. Najstrašnije u cijeloj priči jest to što su u njegovu progonu sudjelovali mladići s kojima je odrastao, ljudi koje je poznavao, s kojima je dijelio djetinjstvo i košarku. Razlog je bio jednostavan i užasan – zvao se Edin Salaharević, a u Podrinju 1992. to je bilo dovoljno da ti netko oduzme život. Postojao je, međutim, i drugi motiv, možda još mračniji. Edin je imao ono što njegovim krvnicima nije bilo dano – talent, perspektivu i budućnost.

Salaharević, junior tuzlanske Slobode i aktualni juniorski prvak Jugoslavije, bio je jedan od onih igrača za koje se odmah vidi da nisu samo još jedan talent više. Bio je visok, snažan, pokretan, skočan, s osjećajem za igru i vrlo dobrim šutom – prototip modernog centra prije nego što je taj izraz uopće postao svakodnevan. Nije čudno da mu je idol bio Dino Rađa. Nije čudno ni to što su ga pratili veliki europski klubovi. No baš kao što je bio meta skauta, postao je i meta vlaseničkih četnika. Onima koji preko noći postanu zvijeri najteže pada tuđa mogućnost da postaneš nešto veliko. Edinov najveći ‘grijeh’ bio je što je pred sobom imao život.

Krvavi Bajram

Bio je dio juniorske reprezentacije Jugoslavije koja je u travnju 1992. trebala igrati kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Plan je bio da iz Tuzle ode u Beograd i priključi se generaciji u kojoj su bili budući asovi srpske i europske košarke – Dejan Bodiroga, Dejan Tomašević, Milan Tomić, Miroslav Berić, Miroslav Radošević te najbolji mu prijatelj i suigrač iz Slobode, Damir Mularomerović. No Edin je prije toga želio otići kući, provesti Bajram s porodicom i vidjeti oca, majku i mlađeg brata. Ta odluka stajala ga je života. Bio je premlad, previše čist i previše okrenut sportu da bi shvatio kako je zlo već stiglo u njegovu ulicu.

Pokušaja da ga se spasi bilo je mnogo. Zvali su iz Partizana i Crvene zvezde, pokušavalo se urgirati na sve moguće adrese. Radomir Šaper, legenda jugoslavenske košarke, i Branislav Rajačić, dugogodišnji koordinator omladinskih selekcija, danima su molili lokalne gospodare života i smrti da porodicu Salaharević puste na sigurno. Nije pomoglo. Naprotiv, nakon svakog takvog poziva tortura je postajala još gora.

‘Kakvi ste vi to Srbi kad se tako borite za jednog baliju?’, rečenica je Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika Osnovnog suda u Vlasenici. U isto vrijeme među vlaseničkim Srbima vrijedilo je jezivo pravilo – ‘cijela porodica Salaharević može izaći, samo Edo ne’. Agonija je završila 13. septembra 1992., kada su zločinci odlučili dovršiti ono što su naumili.

‘A ti, što si igrao košarku, igrao si je. Više nećeš’, rekao je toga dana Edinu Predrag Bastah, jedan od rijetkih vlaseničkih zločinaca osuđenih za masovne zločine u tom gradu. Edin i njegov otac Muhamed odvedeni su u logor Sušica, u središtu Vlasenice, gdje su nakon mučenja ubijeni. Majka Hatidža i mlađi brat Nedim deportirani su autobusima na slobodni teritorij u Kladanj. Edinove kosti pronađene su tek 2009. u nekoliko grobnica, a Hatidža je deset godina poslije umrla s mirom da je barem mogla dostojno pokopati starijeg sina.

Za ubistvo Edina i stotina drugih bošnjačkih stanovnika Vlasenice dosad su osuđeni Dragan Nikolić Jenki, Predrag Bastah Car i Goran Višković Vjetar. No porazno je da većina počinitelja i dalje slobodno hoda gradom u kojem su prije 34 godine počinili zločine. Među njima je i aktualni načelnik općine Miroslav Mićo Kraljević, čovjek kojem se sudi za masovna ubistva na vlaseničkom području, a koji i dalje obnaša funkciju prvog čovjeka grada.

Pločica u Splitu

Edinov brat Nedim danas živi u Tuzli, ali velika mu je želja obnoviti obiteljsku kuću u Vlasenici. Kada se prije gotovo četiri godine prvi put vratio na kućni prag, njegov povratak izazvao je nelagodu među mještanima. Oni koji su možda naučili živjeti sa zaboravom, u Nedimu su ponovno vidjeli Edu i sve ono što je učinjeno njemu i stotinama njihovih sugrađana.

U jednom od obilazaka kuće Nedim je u dvorištu pronašao jezivu poruku – nožem rasparanu novu košarkašku loptu. Nije na njoj ništa pisalo, ali poruka je bila jasna. Bez kajanja, bez isprike, bez ikakvog pokušaja da se barem šutnjom prizna što se dogodilo. Vlasenica ni nakon više od tri desetljeća nije do kraja izašla iz svoje tame.

Nedavno je u Splitu u ‘Parku za sva vrimena’, simboličnom prostoru posvećenom navijačima Hajduka, postavljena pločica s imenom Edina Salaharevića. Kako je ejdnom otkrio njegov brat, Edin je bio zaljubljen u Split, Jugoplastiku, Hajduk… Ni Split nije zaboravio njega.

Izvor: tportal