Odluka Brisela da vojni ceremonijal, prisustvo ministara i crkvenih velikodostojnika na sahrani Ratka Mladića proglasi „privatnim skupom“ bez državnih počasti, razotkrila je sav cinizam savremene evropske diplomatije. Dok Europska komisija uvredljivo žmiri pred reanimacijom projekta genocida u Beogradu, postaje jasno da je briselski antifašizam posustao pred političkom kalkulacijom. Time se izjava Abdulaha Sidrana, da Evropa prihvata uništenje Bosne jer je njen antifašizam slabiji od njene islamofobije, potvrdila kao jedina tačna dijagnoza savremenog zapadnog licemjerja

Dok Beogradom odjekuju koraci počasne jedinice Vojske Srbije, a u zraku se miješaju miris tamjana i hvalospjevi krvniku, iz Brisela srbijanskim vlastima stižu umirujuće vijesti: bez panike, sve je pod kontrolom, to nije bio državni sprovod. Glasnogovornica Europske komisije Paula Pinho, bez trunke srama i sa cinizmom dostojnim najmračnijih orvelovskih scenarija, hladno izjavljuje kako su oni „čuli da je bio predviđen pogreb s državnim počastima, ali to se nije dogodilo“.

Izgleda da briselska birokratija posjeduje neke posebne optičke instrumente, nedostupne običnim smrtnicima. Za njih, lijes prekriven državnom zastavom nije državni čin. Vojnici u službenim uniformama koji drže stražu i nose posmrtne ostatke pravomoćno osuđenog ratnog zločinca i genocidaša izaslanici su, valjda, nekog privatnog komunalnog preduzeća. Ministri u Vladi Srbije, odbrane, pravosuđa, kulture, lokalne uprave, koji smjerno stoje u redu, tek su slučajni prolaznici koji su imali slobodan dan. Kada srbijanski patrijarh Porfirije u svom govoru Mladićevo ime spominje „utkano u pamćenje naroda“, a sin srbijanskog predsjednika korača u mimohodu, za Evropsku komisiju to je samo privatna obiteljska komemoracija s malo masovnijim odazivom.

„Na Srbiji je da odluči kako će organizirati sprovod. Mi smo jasno iznijeli svoje stajalište“, poručuje Pinho, pretvarajući najbrutalnije ruganje međunarodnom pravu i žrtvama genocida u tehničko pitanje srbijanske komunalne politike. A to „stajalište“ objavljeno je u formi anemičnog, bezubog saopćenja Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS). U toj se sterilnoj deklaraciji, po ustaljenom briselskom običaju, osuđuje veličanje ratnih zločinaca i poricanje genocida kao nešto što „proturječi najosnovnijim europskim vrijednostima“ ali se pri tome pedantno pazi da se ime Srbije i ne spomene.

Agresor i zločin se pakuju u apstraktne fraze o „pomirenju na Zapadnom Balkanu“, dok se istovremeno diskretno ostavlja otvorena mogućnost da Ursula von der Leyen, u sklopu neke svoje naredne turneje, srdačno stisne ruku Aleksandru Vučiću, čovjeku koji je taj isti pogreb medijski i logistički sponzorirao.

Ta sljepoća i cinično žmirenje na oba oka nisu nikakav diplomatski gaf, niti briselska smetenost. To je funkcionalni model ponašanja kakvom svjedočimo već duže od tri decenije. Dok u Beogradu hiljade ljudi slavi čovjeka koji je zapovijedao sistemska silovanja, opsadu Sarajeva i egzekuciju osam hiljada srebreničkih dječaka i muškaraca, Brisel provodi diplomatiju zaborava. Formalno se drže lekcije o europskim vrijednostima, a praktično se daje prešutno odobrenje za konačnu rehabilitaciju projekta koji je devedesetih natopio Balkan krvlju.

U tom apsurdnom i mučnom raspletu, dok evropske birokrate traže odgovarajući eufemizam za vojne počasti genocidno osuđenom generalu, nepogrešivo odzvanja izjava Abdulaha Sidrana: „Bosnu žele uništiti dva komšijska fašizma. Evropa to prihvata, jer je njen antifašizam slabiji od njene islamofobije.“

Sidranova dijagnoza danas ne zvuči samo kao književna opaska, nego kao matematički precizan opis evropske realnosti. Brisel bi se, u teoriji, morao ježiti na same temelje sprovoda koji je održan na Topčideru, jer ti temelji počivaju na najčistijim postulatima fašizma, ideologiji krvi, tla i etničkog čišćenja. Ali, kada se taj fašizam manifestira na Balkanu i kada su njegove žrtve prevashodno Bošnjaci, bosanski muslimani, evropski antifašizam naprasno gubi oštricu. On postaje mekan, razvodnjen, diplomatski savitljiv i spreman na kompromise.

Evropa, opterećena vlastitim desničarskim narativima i latentnim strahom od muslimanskog elementa na svojoj periferiji, u ideji sekularne, multietničke Bosne i Hercegovine nikada nije u potpunosti prepoznala vlastiti projekt. Prihvatanje beogradske parade sa presavijenom zastavom i postrojenim vojnicima pokazuje da je evropskim elitama daleko prihvatljivija „stabilnost“ izgrađena na šutnji i toleriranju srpsko-hrvatskih nacionalističkih dogovora, nego principijelna borba za pravdu žrtava.

Kada glasnogovornica Komisije izjavi da se pogreb s državnim počastima „nije dogodio“, ona ne brani činjenice, jer ih kamere i činjenice demantuju. Ona brani briselski komfor. Priznati da Srbija, zemlja kandidat za članstvo u EU, uz vojne i državne počasti pokopava arhitektu genocida, značilo bi priznati potpuni slom evropske politike na Balkanu. Značilo bi konfrontaciju s Vučićem i suočavanje s gorkom činjenicom da je regionalni „faktor stabilnosti“ zapravo duboko metastazirano društvo koje zločin smatra svojom najsvjetlijom tačkom.

Zato je lakše izmisliti novu realnost u kojoj vojska na sahrani nije vojska, ministri nisu ministri, a veličanje genocida je tek nepromišljen potez pojedinaca. Između principijelnog antifašizma na kojem je EU nastala i cinične islamofobije koja diktira toleranciju prema balkanskim fašizmima, Brisel je ponovo izabrao ovo drugo. Za Bosnu i Hercegovinu to nije nikakvo iznenađenje, nego samo još jedna potvrda: evropske vrijednosti završavaju tamo gdje počinju balkanske grobnice, a briselski antifašizam kapitulira čim se u jednadžbi pojave oni čije ih postojanje ideološki žulja.