Pokretanje nove obavještajne ćelije Evropske komisije pod nazivom „Sekretarijat“ izazvalo je duboke potrese i prikriveni sukob među tajnim službama unutar Evropske unije. Operativna od početka septembra, ova struktura osmišljena je kako bi predsjednici Ursuli von der Leyen pružala prilagođene strateške procjene i koordinisala obavještajne kapacitete. Međutim, stvarna pozadina ovog poteza razotkriva borbu za dominaciju: Pariz i Berlin nastoje staviti pod svoju kontrolu novu kontinentalnu obavještajnu arhitekturu, direktno na štetu drugih saveznika, poput Italije

Kada je Evropska komisija krajem jula najavila formiranje nove obavještajne ćelije pod nazivom Sekretarijat, događaj je u javnosti prošao gotovo nezapaženo. Zamisao da se pod okriljem Ursule von der Leyen uspostavi tijelo koje će pratiti sigurnosnu situaciju, koordinisati analitičke resurse i izrađivati procjene po mjeri predsjednice Unije djelovala je kao još jedan rutinski birokratski korak. Međutim, iza zatvorenih vrata briselskih institucija, ovaj potez označio je početak otvorenog, iako nevidljivog rata između obavještajnih službi samih članica.

Za mnoge evropske metropole, a posebno za Rim, najava stvaranja kontinentalnog pandana američkoj CIA-i bila je signal za uzbunu. Pariz i Berlin brzo su prepoznali priliku da novu strukturu stave pod svoju dominantnu kontrolu, dok su diplomatski i medijski manevri koji su uslijedili otkrili svu krhkost savezništva unutar bloka.

Svega osam dana nakon briselske objave, francuski sedmičnik L'Express lansirao je obimno istraživanje sa rang-listom evropskih obavještajnih agencija, izrađenom na osnovu stavova oko šezdeset bivših operativaca. Prvo mjesto zauzeo je britanski MI6, odmah iza njega našao se francuski DGSE, a visoke pozicije pripale su i nizozemskim, ukrajinskim te njemačkim službama. Sa druge strane, italijanska spoljna obavještajna agencija AISE potisnuta je na petnaesto mjesto, izjednačena sa službama Belgije i Češke.

Unutar italijanskog odbrambenog i obavještajnog aparata ova je publikacija dočekana sa velikim ogorčenjem. Izvori iz tamošnjih struktura ubrzo su ukazali da je metodologija istraživanja bila statistički neosnovana i očigledno usmjerena ka stvaranju narativa koji veliča francuske kapacitete na račun direktnih rivala.

Marginalizacija Rima u medijskom prostoru doživljena je kao pokušaj da se Italija isključi iz oblikovanja budućeg evropskog obavještajnog jezgra, uprkos tome što italijanske službe uživaju vrhunski ugled u segmentima poput protivterorizma, prevencije džihadističkih prijetnji i operativnog rada na području Sredozemlja i Sjeverne Afrike. U italijanskom slučaju izostale su i velike kompromitacije, curenja osjetljivih podataka ili hapšenja operativaca u inostranstvu, što nije bio slučaj sa pojedinim partnerima koji su na spomenutoj listi zauzeli znatno više pozicije. Medijski udar stoga je protumačen kao dobro proračunat diplomatični pritisak uoči podjele ključnih karata u Briselu.

Ovaj obavještajni okršaj samo je površinski odraz znatno dubljih potresa koji potresaju zapadni sigurnosni sistem. Geopolitički zaokret u Vašingtonu pod administracijom Donalda Trumpa i povlačenje SAD-a iz pojedinih oblika tradicionalne razmjene informacija prisilili su Evropu da potraži vlastita rješenja.

Kada je Vašington u proljeće 2025. godine privremeno obustavio dijeljenje osjetljivih obavještajnih podataka sa Kijevom, te kada su zaoštrene transatlantske tenzije oko trgovinskih tarifa i pitanja Arktika, evropske prijestolnice shvatile su da se dosadašnja arhitektura osipa. Pojedine članice, poput Danske ili Nizozemske, javno ili diskretno smanjile su obim razmjene informacija sa američkim partnerima radi straha od politizacije podataka i curenja prema trećim stranama.

Reakcija Starog kontinenta bila je dvostruka. Sa jedne strane, pritisak sa zapada primorao je evropske službe na tješnju međusobnu saradnju, do te mjere da su pojedini analitičari ironično primijetili kako je američka politika učinila više za ujedinjenje evropskih špijuna nego decenije briselskih inicijativa. Sa druge strane, iza te prividne solidarnosti izbile su na površinu duboke konceptualne i geografske razlike. Države baltičke regije, Skandinavija, Poljska i Njemačka insistiraju na tome da primarni fokus Unije mora biti usmjeren ka Istoku i suzbijanju ruske agresije. Istovremeno, mediteranske zemlje predvođene Italijom, Španijom i Grčkom upozoravaju da se ne smije zanemariti Južno krilo, gdje nestabilnosti u Severnoj Africi i Bliskom istoku nose jednako opasne dugoročne rizike.

Sama zamisao o nadnacionalnoj evropskoj obavještajnoj službi suočava se i sa fundamentalnim sistemskim preprekama. Stručnjaci za sigurnost podsjećaju da obavještajne aktivnosti zadiru u sam srž državnog suvereniteta, domenu kojemu nijedna vlada nije spremna olako prepustiti kontrolu. Unutar same Unije već postoje tijela poput Obavještajnog i situacionog centra, koji djeluje pod okriljem Evropske službe za vanjsko djelovanje, ali njihove ovlasti ostaju striktno ograničene na analizu, bez sopstvenih operativnih kapaciteta na terenu.

Osim toga, Brisel se u obavještajnim krugovima često opisuje kao izuzetno ranjivo okruženje. Sa desetinama hiljada akreditovanih diplomata, sjedištem NATO saveza i brojnim međunarodnim organizacijama, belgijska prijestolnica predstavlja magnet za strane agente. Mnogobrojne diplomatske misije služe kao zaklon za obavještajni rad, dok su politički skandali i slučajevi cyber-špijunaže putem sofisticiranih softvera otkrili koliko je evropski centar odlučivanja izložen uticajima sa strane.

Dok se u Briselu vode borbe oko kontrole institucija i definiranja budućih obavještajnih tijela, sigurnosna situacija na terenu postaje sve složenija. Na evropskom tlu učestali su incidenti koji ukazuju na vođenje intenzivnog hibridnog rata. Eksplozije i požari u postrojenjima namjenske industrije u Bugarskoj, Italiji i Estoniji, koja proizvode municiju i vojnu opremu za potrebe ukrajinskih oružanih snaga, primorali su evropske vlade da pojačaju stepen zaštite kritične infrastrukture. Zapadne službe sve više ukazuju na to da se u takvim operacijama koriste lokalni posrednici i kriminalne mreže, čije se usluge finansiraju putem kriptovaluta kako bi se prikrili stvarni naručioci.

Istovremeno, ukrajinske obavještajne strukture razvile su izuzetno napredne operativne modele, sprovodeći akcije koje uključuju upotrebu bespilotnih sistema, napade na strateška postrojenja duboko u unutrašnjosti protivnika te ciljane operacije širom Evrope i Mediterana. Slučajevi hapšenja osumnjičenih za visokoprofilne sabotaže na morskim gasovodima i infrastrukturi dodatno ilustruju u kojoj je mjeri evropski prostor postao poprište tajnih operacija različitih aktera.

Novi Sekretarijat Evropske komisije stoga stupa na scenu u trenutku kada je potreba za pouzdanim informacijama veća nego ikada, ali i u trenutku kada je povjerenje među samim članicama na staklenim nogama. Borba za prevlast između Pariza, Berlina i Rima ne predstavlja samo pitanje prestiža, već borbu za to ko će diktirati sigurnosne prioritete kontinenta u godinama koje dolaze. Svaka članica nastoji zaštititi sopstvene nacionalne interese i sačuvati autonomiju svojih službi, zbog čega će evropska obavještajna arhitektura još dugo balansirati između potrebe za zajedničkim djelovanjem i ljubomorno čuvanog državnog suvereniteta.

IZVOR: Bosna.hr, Panorama