Ovo nije priča iz historijskih knjiga, nego svjedočanstvo ljudi. I pouka: „Nikad ne vjeruj Vlahu“. U Almijinom riječniku Vlah je Srbin. Za nju nije bilo razlike, ona ne vjeruje ni onima što zlo misle, a lijepo govore, niti onima što zlo misle i zlo rade i govore.

Kada su četnici na početku Drugog svjetskog rata rata napali selo Sebiočina u Istočnoj Bosni, popalili su i opljačkali svu imovinu, pobili i poklali desetke ljudi. Hatidžu i njenog maloljetnog sina zapalili su žive u štali gdje su se bili sakrili. Muža su joj takođe ubili. O Hatidžinoj sudbini skoro da niko nije ni pričao. Znalo se da su je ubili, ali nije se spominjalo ko ju je ubio i zašto. Oni što su je živu zapalili kraj rata su dočekali u novoj, partizanskoj uniformi, sa ordenom Narodnog heroja. Ko bi mogao novu komunističku elitu optužiti za zločin? Onima koji su se drznuli glasno pričati o zločinima brzo bi na vrata pokucala milicija i poklonila jednu turu preodgoja. Ubrzo zločini više nisu bili ni bitni, imali smo Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo, Jugoslovensku narodnu armiju…

Hatidža nije mogla govoriti. Nije mogao ni Nuhan. Njegov grob bio je izvan sela, ograđen, u šumi. Četnici su ga 1942. godine odveli iz sela. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u šumi pored puta. Na tom je mjestu i ukopan. Godinama niko nije htio objasniti šta se desilo Nuhanu.

Kada bi Almija, tada već starica, kreni pričati kako su njenog prvog muža ubili četnici, otprilike kao i Nuhana, a nju natjerali u izbjeglištvo u Kozluk, gdje je skoro umrla od gladi, ušutkali bi je rekaviši: „Pusti, nije to k'o prije“. Ona bi samo rekla: „Neka, ne vjeruj Vlahu, nikad“.

Dok bi početkom ‘90-ih gledala Dnevnik, a na ekranu se pojavio Radovan Karadžić, ponovila bi svoju životnu mudrost: „Ne vjeruj Vlahu!“

Kada su četnici 1992. tražili da se preda oružje, obećavajući sigurnost, Miralem nije htio ni da čuje, rekao je: „Nikad ne vjeruj Vlahu“, dižući u vis drhtavom rukom svoj štap, kao da time otkriva neku veliku istinu. „Ko se neće boriti, neka meni ostavi pušku“, zaključio je, a deset njegovih muških potomaka imalo je zavidan broj komada lovačkog oružja.

Kada su prvi četnici njihovo selo, dok su svi drugi bili u šoku jer je zvanično razbijena iluzija o bratstvu i jedinstvu, Almija je prošaputala: „Rekla sam vam, nikad ne vjeruj Vlahu“. Taj dan je u borbi izgubila unuka. Kasnije su joj tokom genocida u Srebrenici ubili i jednog sina.

Bratić Miralemov, Sulejman, nije čuo kada je rekao: „Nikad ne vjeruj Vlahu“. Bježeći preko šuma iz Srebrenice prema Tuzli 1995. godine, sjetio se Stanimira s Butkovića. S njim je bio kao brat, godinama su radili skupa obrađujući drvo. Smatrao ga je časnim čovjekom. Jedne noći, umoran, uplašen, tražeći sklonište od smrti koja je tim podrinjskim šumama kolala kao zli šumski duh, pokucao je Stanimiru na vrata. Uzdajući su u staro prijateljstvo, zavapio: „Sakrij me“. Stanimir više nije bio onaj stari. Uzeo je pušku, uperio prijatelju u leđa i potjerao da ga preda srpskoj policiji. Strijeljali su ga u Novoj Kasabi, na fudbalskom igralištu. Godinama kasnije na istom mjestu poginuo je i Stanimirov sin.

Dok je gledala televizijske slike iz Daytona, Almija je opet ponovila: „Alija, ne vjeruj Vlahu“. Umrla je dva mjeseca poslije Daytona.

Ovo nije priča iz historijskih knjiga, nego svjedočanstvo jedne porodice. I pouka: „Nikad ne vjeruj Vlahu“. U Almijinom riječniku Vlah je Srbin. Za nju nije bilo razlike, ona ne vjeruje ni onima što zlo misle, a lijepo govore, niti onima što zlo misle i zlo rade i govore.

Bošnajci bi možda opet zaboravili šta Srbi misle, ali bal vampira u Beogradu trebao bi biti dobar podsjetnik. Sada treba biti posebno oprezan, jer Srbi prvi put govore ono što misle. Možda bi Almija po prvi put rekla: „Sad vjeruj Vlahu“! Ovo mu je pravo lice.