Nacionalno ime Bošnjak nije proizvod političkih dogovora s kraja 20. stoljeća, već historijska kategorija s kontinuitetom koji seže do srednjovjekovnog etnonima Bošnjanin. Od povelja bosanskih vladara i jezika potvrdnog u 15. stoljeću, preko osmanskog i austrougarskog perioda, ovo je ime prolazilo kroz sistemska potiskivanja i vjerske prekompozicije pod utjecajem susjednih nacionalnih projekata. Odluka Svebošnjačkog sabora u opkoljenom Sarajevu 1993. godine o vraćanju narodnog imena označila je konačni završetak dugotrajnog procesa transformacije identiteta te povratak vlastitoj historijskoj i državnopravnoj tradiciji

Iako je savremena afirmacija bošnjačkog nacionalnog imena institucionalno potvrđena početkom devedesetih godina XX stoljeća, posebno odlukama Svebošnjačkog sabora 1993. godine, taj proces nije započeo u savremenom vremenu. Naprotiv, riječ je o historijskom identitetu koji je kroz različite političke i društvene okolnosti prolazio kroz faze kontinuiteta, potiskivanja i ponovne reafirmacije.

Nacionalni identitet ne nastaje isključivo kao rezultat pravno-normativnog priznanja, nego kao dugotrajan historijski proces u kojem se historijska svijest, kulturna tradicija i politička samospoznaja međusobno prožimaju. Nacionalno ime Bošnjak predstavlja historijsku kategoriju čije se značenje i sadržaj mijenjao u različitim epohama, ali čiji kontinuitet u bosanskom prostoru seže duboko u srednjovjekovnu prošlost.

U historiografskim raspravama o ovom pitanju često se naglašava državnopsavna tradicija Bosne, historijska upotreba etnonima Bošnjanin i Bošnjak, te kulturni i jezički elementi koji su kroz stoljeća doprinosili očuvanju posebnosti bosanskog prostora i njegovog stanovništva. Istovremeno, procesi nacionalnih integracija u XIX i XX stoljeću, kao i političke ideologije koje su djelovale na prostoru Bosne i Hercegovine, značajno su utjecali na transformacije i reinterpretacije tog identiteta.

Bošnjački identitet oblikovao se u dugom historijskom procesu unutar bosanskog prostora, u kojem su se preplitali zemaljska pripadnost, državnopravna tradicija, jezička posebnost i različita kulturna iskustva. U tom procesu postupno se formiralo i narodnosno ime Bošnjanin, odnosno Bošnjak, kao izraz pripadnosti Bosni i njenom historijskom okviru.

Za razliku od mnogih evropskih država koje su oblikovane kao nacionalne države njihovih naroda (Nijemaca, Francuza, Italijana, Španaca i dr.), bosanski prostor razvijao se kroz složeniji historijski proces u kojem politički i teritorijalni okvir prethodi modernim nacionalnim integracijama. Stanovništvo srednjovjekovne Bosne nastajalo je kroz dugotrajan proces etničkog i kulturnog miješanja starosjedilačkih i doseljeničkih skupina, u kojem su učestvovali različiti antički, romanizirani i slavenski elementi. Upravo iz te slojevite historijske podloge, u okvirima srednjovjekovne bosanske države, postepeno se oblikuje posebna zemaljska i narodnosna svijest koja će u izvorima biti izražena imenom Bošnjanin.

Srednjovjekovno ime Bošnjanin, a kasnije njegov razvijeni oblik Bošnjak, u dugom je historijskom trajanju označavalo stanovništvo Bosne kao posebne zemaljske cjeline. U tom smislu taj etnonim pripada historiji Bosne u cjelini, a ne samo jednoj njenoj kasnijoj konfesionalnoj ili političkoj interpretaciji. Sve do XIX stoljeća ime Bošnjak u različitim je izvorima imalo šire, pretežno interkonfesionalno značenje.

Da je ime Bošnjak bilo prisutno u ranonovovjekovnoj upotrebi potvrđuju i južnoslavenski jezički i književni izvori, među kojima se posebno ističe i svjedočanstvo Bartolomeja Kašića. Bez obzira na konfesionalne razlike, stanovništvo Bosne kroz stoljeća je zadržavalo niz zajedničkih kulturnih obrazaca, uz istovremeno razvijanje posebnih vjerski obilježenih tradicija. Upravo su jezik, običaji, lokalne društvene prakse i osjećaj pripadnosti bosanskom prostoru činili važan okvir dugog trajanja bošnjačke posebnosti, iako su se njeni sadržaji u različitim epohama mijenjali i preoblikovali.

Tek od sredine XIX stoljeća započinje intenzivniji i otvoreniji proces nacionalne integracije bosanskih katolika i pravoslavaca u srpski, odnosno hrvatski nacionalni korpus, čime je ranija interkonfesionalna širina bošnjačkog imena postupno sužavana.

Bošnjački identitet je slojevit i njegovi korijeni sežu u vrijeme srednjovjekovne bosanske države, kada je pojam Bošnjanin označavao stanovništvo Bosne kao posebne zemaljske i političke cjeline. Taj pojam obuhvatao je različite društvene slojeve i vjerske zajednice koje su, zajedno sa vlastelom, učestvovale u izgradnji i odbrani bosanske države, čime se postepeno oblikovala svijest o pripadnosti zajedničkom prostoru i političkom okviru Bosne.

Prva dosad poznata upotreba riječi Bošnjak zabilježena je 1440. godine u vezi s poslanstvom bosanskog kralja Tvrtka II Kotromanića, gdje se Bošnjaci spominju kao poseban narod povezan zajedničkim porijeklom i jezikom. Osmanskim osvajanjima Kraljevine Bosne, oblik Bošnjak je, pod uticajem razvoja jezika, potpuno potisnuo stariji oblik Bošnjanin tako da osmanska administracija isključivo koristi taj termin.

U lingvističkom smislu, etnonimi Bošnjanin, Bošnjak i Bosanac nastali su iz istog leksičkog korijena povezanog s imenom Bosne, pri čemu različiti sufiksi odražavaju razvoj jezika i historijskih okolnosti. Stariji oblik Bošnjanin postupno je tokom srednjeg vijeka ustupao mjesto obliku Bošnjak, koji se učvršćuje u kasnijim izvorima i posebno u osmanskom periodu.

U literaturi se također odbacuju teze koje etnonim Bošnjak nastoje svesti na osmansko porijeklo, ukazujući na njegovu znatno stariju historijsku upotrebu. Pojam Bosanac javlja se kasnije i prvenstveno označava teritorijalnu pripadnost državi Bosni, za razliku od etnonima Bošnjak koji ima izraženije historijsko i narodnosno značenje.

Naziv Bošnjak ukazuje na kontinuitet imena Bošnjanin, a koje je spomenuto u tituli bizantskog cara Manojla Komnena 1166. godine. Od svoje pojave pa sve dok u drugoj polovini XIX vijeka nisu prevladale nacionalne ideologije, ovo je ime stajalo jednakopravno pojmu Hrvat ili Srbin. U Povelji koju je izdao bosanski ban Stjepan II Kotromanić 15. augusta 1332. godine regulišući pitanje eventualnih sporova između Bošnjana i Dubrovčana, na jedanaest mjesta je spomenuto ime Bošnjanin što potvrđuje posebnost naroda srednjovjekovne države Bosne.

U istočnim izvorima, bilo da potječu od stranaca ili domaćih ljudi, narod u Bosni je nominovan Bošnjacima. Inače, južni Slaveni koji su se isticali u državničkom, vojničkom, političkom, literarnom ili naučnom životu Osmanskog Carstva nazivani su Bošnjacima, ukoliko su rodom bili s područja današnje Bosne i Hercegovine. Tako su se Bošnjacima smatrali i Hercegovci, a vrlo interesantna je i činjenica da je veliki broj ljudi iz Bosne, koji su uspijevali dosegnuti visoke položaje u Osmanskom carstvu, rijetko kada propuštao priliku da uz svoje ime istakne i bošnjačko porijeklo. O tome je i poznati osmanski putopisac iz XVII vijeka Evlija Čelebija zapisao da svijet narod u Bosni zove Bošnjacima, ali da oni više vole da se zovu Bosnevijama. On posebno ističe da su Bošnjaci čisti, dobri i razumljivi ljudi baš kao što je to i njihov bosanski jezik, za koji tvrdi da je sasvim blizak latinskom jeziku. Čelebija sa gotovo svim piscima osmanskog doba uočava da su Bošnjaci posebna narodnosna cjelina.

Međutim, vjerske različitosti iskorištene su protiv jedinstvene narodnosne svijesti prema Bosni i Hercegovini. Na temelju tih konfesionalnih diferencijacija, koje su dodatno učvršćene osmanskim millet-sistemom, tokom XIX stoljeća dolazi do oblikovanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom u Bosni, pri čemu se ti identiteti razvijaju pod snažnim uticajem političkih i kulturnih centara iz Srbije i Hrvatske. Tako se unutar bosanskog društva na religijskoj osnovi oblikuju srpska i hrvatska nacija, koje se unose iz susjednih zemalja s ciljem nacionaliziranja katoličkog i pravoslavnog stanovništva.

O posebnosti bošnjačkog identiteta svjedoči i historijska upotreba naziva bosanski jezik. Taj naziv zabilježen je u različitim izvorima još od srednjeg vijeka, što potvrđuje njegovu dugotrajnu prisutnost u kulturnoj i društvenoj praksi. Među ranijim svjedočanstvima izdvaja se notarska isprava iz Kotora iz 1436. godine, u kojoj se spominje bosanski jezik, kao i djelo Konstantina Filozofa, koji bosanski navodi među južnoslavenskim jezicima. Upotreba tog naziva potvrđena je i u kasnijim stoljećima, kako u crkvenim i administrativnim, tako i u privatnim i književnim tekstovima.

Poseban značaj u tom kontekstu ima i bosansko pismo, poznato kao bosančica, koje se koristilo u administrativnoj, književnoj i svakodnevnoj komunikaciji. Njegova upotreba potvrđena je u brojnim izvorima od XVI do XVIII stoljeća, kako u domaćim tako i u stranim svjedočanstvima, što ukazuje na razvijenu pisanu kulturu bosanskog prostora. Za bosančicu u XVIII vijeku zna i Alberto Fortis, za kojeg je to pismo, kojim je Matija Divković više puta štampao knjige u Veneciji, drugačije od ruskog pisma. Upotreba bosančice zadržala se i u osmanskom periodu, posebno u epistolarnoj komunikaciji bosanskih vojnih i upravnih predstavnika koji su njome vodili prepisku sa susjednim područjima.

Značajan doprinos očuvanju svijesti o bosanskom jeziku dao je i Muhamed Hevaija Uskufija, koji u predgovoru svoga rječnika Potur Šahidija iz XVII stoljeća sebe naziva Bošnjakom, a svoj jezik dosljedno bosanskim, naglašavajući njegovu posebnost među drugim jezicima. Uskufijin rječnik predstavlja jedan od najstarijih pisanih dokaza leksičke i jezičke samosvijesti bosanskog prostora. Na sličan način bosanski jezik brani i franjevac Antun Knežević, ukazujući na njegovo historijsko utemeljenje i neprihvatljivost njegovog preimenovanja.

Tokom austrougarske uprave naziv jezika bio je predmet političkih i administrativnih intervencija. U početku se nastojao zamijeniti neutralnim terminima poput „zemaljski jezik“, kako bi se izbjegle nacionalne konotacije, da bi krajem XIX stoljeća naziv bosanski jezik bio i službeno uveden u obrazovni sistem. Međutim, početkom XX stoljeća dolazi do njegovog ponovnog ukidanja u zvaničnoj upotrebi, uz ograničeno zadržavanje u određenim institucionalnim okvirima. U širem smislu, važnu ulogu u oblikovanju i učvršćivanju identitetske svijesti imali su i različiti oblici pisane riječi, posebno knjige, književno stvaralaštvo i periodika, koji su u javnom prostoru artikulirali i učvršćivali kolektivnu svijest o nacionalnoj pripadnosti.

Razvoj srpske i hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini tokom XIX stoljeća odvijao se postupno i uz značajne poteškoće. Sredinom XIX stoljeća među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom još uvijek nije bila jasno oblikovana nacionalna identifikacija u savremenom smislu. Tek kroz organizirane političke i kulturne aktivnosti, poticane iz Srbije i Hrvatske, dolazi do postepenog prihvatanja srpskog, odnosno hrvatskog nacionalnog imena.

Pomanjkanje srpske nacionalne svijesti u Bosni uočljivo je još 1863. godine, kada je u Sarajevu osnovano društvo za širenje srpskog imena pod vodstvom učitelja Teofila Petranovića, čiji su članovi dočekivali seljake i govorili im da se ne trebaju zvati hrišćanima nego Srbima. Sličan proces odvijao se i među katoličkim stanovništvom, gdje se hrvatska nacionalna ideja razvijala sporije; fra Ivan Franjo Jukić 1842. godine bilježi da stanovništvo o Hrvatima ne zna niti imena, dok dr. Ivo Pilar navodi da prije 1895. godine nije bilo razvijene nacionalne svijesti među širim slojevima bosanskih katolika.

U srpskoj i hrvatskoj historiografiji razvijene su različite interpretacije kojima se nastojalo Bosnu i Hercegovinu uključiti u vlastite nacionalne historijske okvire. Napisane su brojne studije kako bi se opravdala politička konstrukcija o „historijskom pravu“ na BiH, pri čemu se bosansko katoličko i pravoslavno stanovništvo, koje je ranije dijelilo širi bosanski identitetski okvir, od sredine XIX stoljeća sve više usmjerava prema hrvatskom, odnosno srpskom nacionalnom korpusu. Ovi procesi imali su dugoročne posljedice po razvoj bošnjačkog identiteta, koji je u novim političkim okolnostima bio potisnut i doveden u drugačiji odnos prema nacionalnim i vjerskim odrednicama.

Austrougarskom okupacijom 1878. godine dolazi do značajnih promjena u političkom i identitetskom okviru Bosne i Hercegovine. U tim okolnostima ime Bošnjak postupno se potiskuje iz javne i političke upotrebe, iako su ga okupacione vlasti pokušavale održati u širem, interkonfesionalnom značenju. Takav koncept nije naišao na prihvatanje među pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, dok su ga muslimani doživljavali iz drugačijih, pretežno religijski utemeljenih razloga.

Dugotrajni uticaj osmanskog millet-sistema doprinio je tome da vjerska pripadnost ima primat nad drugim oblicima identifikacije. Zbog toga su Bošnjaci, posebno nakon gušenja Pokreta za autonomiju Bosne 1832. godine i osmanskog povlačenja, imali poteškoća da bošnjački identitet prepoznaju kao politički važniji od vjerskog. U takvim okolnostima izostao je društveni sloj i intelektualna elita koja bi bošnjački identitet preoblikovala u modernu nacionalnu svijest nakon građanskih revolucija 1848. godine.

Kulturno-nacionalni razvoj bosanskih muslimana u austrougarskom periodu odvijao se pod oznakom „Musliman“, a ne „Bošnjak“. Bošnjaštvo je ostalo prije svega domovinska, a ne politički oblikovana identitetska odrednica. Razvoj moderne bošnjačke nacije dodatno je usporen izostankom snažne građanske klase, a ekonomske i društvene promjene zahvatile su muslimansko stanovništvo sporije nego druge skupine, zbog čega je vjerski identitet ostao najčvršći okvir kolektivne pripadnosti. Pokušaji obnove bošnjačke ideje krajem XIX stoljeća, između ostalog i kroz list Bošnjak, nastojali su afirmirati širi bosanski identitet, ali su ostali bez većeg odjeka izvan muslimanskog stanovništva.

U socijalističkoj Jugoslaviji bosanski muslimani su 1968. godine priznati kao posebna nacija pod imenom „Muslimani“, čime je vjerska odrednica institucionalizirana kao nacionalna kategorija. Proces nacionalne afirmacije kulminirao je 1993. godine, kada je na Svebošnjačkom saboru obnovljeno historijsko ime Bošnjak. Time je dovršen dugotrajan proces transformacije identiteta od etničke i vjerske pripadnosti prema savremenoj nacionalnoj svijesti, u uslovima teške agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Svebošnjački sabor održan je u opkoljenom Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, u suorganizaciji ključnih nacionalnih organizacija: BZK „Preporod“, Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca i HO „Merhamet“. Sabor je donio historijsku odluku o vraćanju narodnog imena Bošnjak. U Deklaraciji o narodnome imenu istaknuto je: „Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za zemlju Bosnu i njenu državnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti“. Usvajanjem ove Deklaracije okončana je dugotrajna rasprava o nacionalnom imenu, a termin „Musliman“ zamijenjen je historijskim i narodnosnim imenom.

Potpisivanje Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Parizu 14. decembra 1995. godine označilo je uspostavljanje novog ustavno-pravnog poretka u kojem su Bošnjaci izborili nacionalni status te kao ustavna kategorija načinili ključni iskorak u društveno-političkoj transformaciji od naroda u naciju.

Historijski razvoj imena Bošnjak pokazuje da je riječ o pojmu duboko ukorijenjenom u političkoj i kulturnoj tradiciji Bosne i Hercegovine. Od srednjovjekovnog etnonima Bošnjanin, preko njegove kasnije transformacije u oblik Bošnjak, pa sve do savremenog nacionalnog imena, moguće je pratiti kontinuitet koji je sačuvao vezu između naroda i prostora Bosne.

Tokom XIX i XX stoljeća, pod uticajem nacionalnih pokreta u susjedstvu i promjena političkih poretka, bošnjački identitet prolazio je kroz različite transformacije i potiskivanja. Obnova imena Bošnjak krajem XX stoljeća stoga ne predstavlja stvaranje nove identitetske formule, nego povratak historijskom kontinuitetu koji je u pojedinim periodima bio potisnut ili marginaliziran. U tom smislu, ime Bošnjak ostaje trajni izraz historijskog pamćenja i svijesti o pripadnosti Bosni kao prostoru u kojem se čuva kontinuitet jednog naroda.

IZVOR ZA TEKST: Ajdin Huseinspahić: “Bošnjak kao nacionalno ime: historijski kontinuitet, potiskivanje i obnova”, Gračanički glas