Smrt haškog osuđenika Ratka Mladića zatvorila je jedno od najmračnijih poglavlja moderne balkanske historije, ostavljajući iza sebe dubok osjećaj neispunjene pravde u Hrvatskoj. Iako je u svijetu ostao upamćen po genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva, Mladićev ratni pohod započeo je u ljeto 1991. u Kninskoj krajini. Upravo je na tlu Hrvatske, od razaranja Kijeva i prve velike vojničke frustracije i sloma u bitci za Šibenik, pod udarom snaga generala Rahima Ademija, pa sve do svirepog masakra civila u Škabrnji, bivši pukovnik JNA “ispekao zanat” ratnog zločinca. Na hrvatskom bojištu je stvorena Mladićeva doktrina terora a iza njega ostala historijska nepravda da nikada nije odgovarao za žrtve koje je ostavio iza sebe

Vijest iz haške pritvorske bolnice označila je kraj života nečovjeka koji je postao najmračniji simbol ratova nastalih raspadom Jugoslavije. Bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske i haški osuđenik Ratko Mladić preminuo je u 84. godini, usamljen pod palijativnom njegom, nakon dugotrajne bolesti i više preživljenih moždanih udara.

Dok su srbijanski mediji u Beogradu nagovještavali mogućnost sahrane uz državne i vojne počasti, politički i vojni vrh u Zagrebu reagovao je s gorkom mješavinom olakšanja i dubokog nezadovoljstva. Hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić otvoreno je izrazio žaljenje što Mladić pred međunarodnim pravosuđem nikada nije osuđen za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, naglasivši da je on u svijetu upamćen po genocidu u Srebrenici, iako je svoj prvi krvavi pir započeo upravo na tlu Republike Hrvatske.

Ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman poručio je da Mladić umire kao osuđeni ratni zločinac čije su snage ostavile pustoš od Kijeva i Škabrnje do Šibenika i Podrinja, dok je Ministarstvo hrvatskih branitelja istaklo kako je Mladić bio i ostao sinonim za propast ideologije Velike Srbije i njezine agresorske oružane sile.

Nepravda koju osjećaju porodice žrtava u Dalmaciji leži u činjenici da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu Mladićevu krivicu fokusirao isključivo na Bosnu i Hercegovinu. Čak i nakon njegovog hapšenja u selu Lazarevo kod Zrenjanina 2011. godine, glavni haški tužilac Serge Brammertz potvrdio je da optužnica neće biti proširena na Hrvatsku kako se proces ne bi dodatno odugovlačio.

Za stanovnike zadarskog, šibenskog i kninskog zaleđa ta je odluka bila poražavajuća. Jer, ako je Srebrenica bila vrhunac Mladićeve genocidne doktrine, Kninska krajina u ljeto i jesen 1991. godine bila je poligon na kojem je pukovnik JNA “ispekao zanat”, demonstrirajući neselektivnu brutalnost prema civilnom stanovništvu, ucjene rušenjem infrastrukture i potpunu odsustvo vojničke etike.

Mladićev dolazak u Hrvatsku bio je prekretnica u raspadu Jugoslavije. U junu 1991. godine, dok se politička kriza pretvarala u otvoreni oružani sukob, Vrhovna komanda JNA šalje tadašnjeg pukovnika Mladića iz Makedonije na dužnost načelnika štaba 9. korpusa JNA u Kninu. Knin je u to vrijeme bio žarište srpske pobune pod vodstvom Milana Martića, a JNA je zvanično još uvijek tvrdila da djeluje kao “tampon-zona” između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba.

Međutim, Mladić po dolasku odbacuje svaku prividnu neutralnost. Energijom militantnog operativca, odjeven u pancirku do koljena i praćen do zuba naoružanom eskortnom jedinicom, preuzima potpunu kontrolu nad snagama 9. korpusa i lokalnim paravojnim formacijama, stavljajući kompletan oružani arsenal JNA u službu projekta stvaranja granica “Velike Srbije”.

Prva žrtva Mladićeve nove operativne doktrine bilo je hrvatsko selo Kijevo u augustu 1991. godine. Selo koje se nalazilo u potpunom okruženju srpskih snaga izloženo je ultimatumima, a zatim i nezapamćenom artiljerijskom i pješadijskom napadu. Pod Mladićevim direktnim zapovijedanjem, JNA je upotrijebila haubice, tenkove i avijaciju, sravnivši Kijevo sa zemljom i prognavši cjelokupno hrvatsko stanovništvo prema Vrlici i Sinju.

Pobjedom u Kijevu Mladić je skrenuo pažnju beogradskog vojnog vrha na svoju spremnost da bez oklijevanja primjenjuje prekomjernu i neselektivnu silu. Ubrzo nakon toga, unaprijeđen je u čin general-majora i postavljen za zapovjednika 9. kninskog korpusa.

Tokom kasnog ljeta i rane jeseni 1991. godine, Mladić je uspostavio režim terora u čitavom dalmatinskom zaleđu. U razgovorima i pregovorima s hrvatskim predstavnicima demonstrirao je sirovu snagu i psihološki rat. Bivši načelnik obavještajne službe Sektora Zadar, Bože Krce, prisjećao se susreta s Mladićem koji je izbjegavao pregovore na hrvatskoj teritoriji. U jednom od žučnih verbalnih okršaja, kada mu je Krce spomenuo pogibiju oca u Drugom svjetskom ratu, (kada mu je Mladić rekao da mu je otac poginuo na Neretvi, Krce mu je odgovorio da su tamo ginuli smao četnici), zapovjednik 9. korpusa je skočio sa stolice i bijesno zaprijetio: “Pobit ću sve u Splitu, Zadru i Šibeniku od sedam do 70 godina!”

Krce je u tom trenutku prekinuo razgovor, shvativši da s druge strane stola ne sjedi oficir sa zakonskim i moralnim kočnicama, već ratni zločinac koji civila posmatra isključivo kao metu.

Ratni snimatelj i hrvatski vojnik Petar Malbaša, koji je s kamerom pratio pregovore u septembru 1991. godine, zabilježio je Mladićev karakter iz neposredne blizine. Dolazeći na pregovore s tri tenka i dva transportera, Mladić je iskoračio u pancirnom prsluku, psujući i vičući svojim vojnicima pred civilnim pregovaračkim timom: “Pobijte sve šta nije vojska!” Na samom snimku koji je ostao sačuvan kao dokazni materijal vremena, Mladić bez ustručavanja izgovara riječ koje rasvjetljavaju njegovu taktiku: “Ja sam lično minirao Maslenički most i branu Peruća. Vi znate da, kad ja radim nešto, da to radim efikasno i kvalitetno i ja držim Dalmaciju u blokadi.”

Ucjena hidrocentralom i branom Peruća u septembru 1991. godine predstavljala je presedan u modernom ratovanju. Zauzimanjem brane 17. septembra, Mladićeve snage dovele su u pitanje život i imovinu više od 50.000 ljudi u dolini rijeke Cetine sve do Omiša. Prijetnja rušenjem brane i potapanjem čitavih naselja bila je konstantno oružje u Mladićevim rukama, sve dok hrvatske snage početkom 1993. godine akcijom “Peruća” nisu oslobodile taj rejon i spriječile katastrofu nakon što su srpske snage u povlačenju aktivirale eksploziv unutar same brane.

U nastojanju da potpuno presječe Hrvatsku na dva dijela, ovlada Jadranskom magistralom i izbije na morsku obalu, Mladić je u septembru 1991. godine usmjerio težište svojih operacija prema Zapadnom zaleđu i ključnim dalmatinskim gradovima, Zadru i Šibeniku. Njegove oklopno-mehanizirane kolone napredovale su bez ozbiljnijeg otpora kroz nebranjena ili slabo naoružana sela, ostavljajući iza sebe spaljene kuće i protjerane civile. No, pravi vojnički ispit tek je slijedio, susret s organiziranom odbranom na prilazima gradu Šibeniku.

Mladićev plan za osvajanje Šibenika u septembru 1991. godine bio je ključni dio njegove strategije stavljanja južne Hrvatske u potpunu izolaciju. Cilj je bio jasan: tenkovsko-pješadijskim probojem izbiti na more, presjeći Jadransku magistralu i prisiliti hrvatske vlasti na kapitulaciju u Dalmaciji. Sa tehnikom, oklopnim jedinicama i teškom artiljerijom 9. kninskog korpusa, Mladić je samouvjereno krenuo u napad, uvjeren da slabo naoružane i tek formirane hrvatske jedinice nemaju nikakve šanse.

No, na prilazima gradu ispriječio mu se general Rahim Ademi, bivši oficir JNA koji je prešao na hrvatsku stranu i preuzeo organizaciju odbrane.

U historijskoj bitci za Šibenik Ademi je izveo taktički manevar koji je potpuno iznenadio agresora. Organizirao je zauzimanje vojnih objekata i kasarne JNA u Rogoznici, čime je Hrvatska vojska došla do prijeko potrebnog teškog naoružanja i topova. Preko noći su formirani arftiljerijski položaji i postavljeni na ključne kote ispred Šibenika. Kada su Mladićeve tenkovske kolone izbile na sam Šibenski most, dočekao ih je žestok i precizan otpor. Umjesto najavljenog pada grada, Mladićeva borbena mašinerija doživjela je svoj prvi veliki vojnički slom.

Jedinice pod Ademijevim zapovjedništvom ne samo da su zaustavile prodor i uništile vodeće tenkove, već su krenule u protunapad, odbacivši Mladićeve snage više od 25 kilometara dublje u zaleđe, prema Gaćelezama, čime je izvedena potpuna deblokada Šibenika. General Ademi je kasnije često isticao da Mladić u suštini uopće nije bio pravi vojnik, već vojskovođa koji je izbjegavao direktan okršaj s organizovanom oružanom silom: “U svakom njegovom napadu na Šibenik ‘slomio sam mu zube’. Kad god bi se suočio s organiziranom Hrvatskom vojskom, Mladić se povlačio. On je svoju ‘hrabrost’ pokazivao isključivo nad nenaoružanim civilima.” Slično mišljenje dijelio je i general Petar Stipetić, napominjući da Mladić u Hrvatskoj nije ostvario nijednu ozbiljnu vojničku pobjedu, već je napredovao samo tamo gdje odbrane uopće nije bilo.

Frustracije i operativne neuspjehe na šibenskom i zadarskom pravcu Mladić i njegove jedinice naplatili su na najsvirepiji mogući način u napadu na ravnokotarska sela Škabrnju i Nadin. Ujutro 18. novembra 1991. godine, istog dana kada je slamana odbrana Vukovara na drugom kraju Hrvatske, započeo je sveopći napad 9. korpusa JNA i lokalnih paravojnih jedinica na Škabrnju. Pod Mladićevim zapovjedništvom, na selo bez ikakve vojne i strateške važnosti, usmjereno je 29 tenkova, avijacija i blizu 3.000 vojnika.

Svjedočanstvo ratnog zapovjednika odbrane Škabrnje Marka Miljanića razotkriva surovo zapovijedanje Ratka Mladića tokom samog napada. Tokom borbi, radio-stanica u štabu odbrane presrela je otvoren, nešifrovan razgovor između Mladića i pukovnika Tripka Čečovića, koji je predvodio mehaniziranu brigadu JNA. Kada je Čečović javio da mu je uništena rezerva municije i da se mora povući, Mladić mu je hladnokrvno zaprijetio: “Ako se povučeš, ja ću te streljati! Dobićeš rezervu municije!” Ubrzo su sletjeli helikopteri sa dodatnim naoružanjem, a pješadija i tenkovi provalili su u selo.

Ono što je uslijedilo u Škabrnji bio je brutalni masakr. Pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija išli su od podruma do podruma, izvlačili mještane i ubijali ih s neposredne udaljenosti. Civili, među kojima su bili žene, djeca i starci, korišteni su kao živi štit ispred tenkova. Tog dana i u narednim mjesecima zvjerski je ubijeno 86 mještana Škabrnje i 14 civila u susjednom Nadinu. Cijele porodice gotovo su potpuno zbrisane. Nizozemski oficir UN-a koji je nekoliko dana kasnije stigao na uviđaj kod zadarske mrtvačnice, zgrožen stanjem izmasakriranih tijela civila, izjavio je da je prošao ratove u Indokini i Africi, ali da takvo iživljavanje nad leševima nikada u životu nije vidio.

Uprkos strahotama počinjenim u Ravnim kotarima, Škabrnja nikada nije ušla u zvaničnu hašku optužnicu protiv Ratka Mladića. Glavni tužilac Serge Brammertz nakon njegovog hapšenja potvrdio je da Mladiću neće biti suđeno za zločine u Hrvatskoj kako bi se sudski postupak ograničio na genocid i zločine u Bosni i Hercegovini. Za preživjele meštane Škabrnje i hrvatsku javnost, to je ostala trajna nepravda.

Ratni put pukovnika koji je u ljeto 1991. godine stigao u Knin pokazao je jasnu šablon: vojničke neuspjehe i poraze od organizovane odbrane kod Šibenika i Zadra Mladić je nadoknađivao brutalnošću prema nenaoružanim civilima u Kijevu, Vrlici i Škabrnji. Metodologija terora, neselektivnog granatiranja i etničkog čišćenja koju je usavršio u dalmatinskom zaleđu bila je samo uvertira za ono što će proživjeti Sarajevo i Srebrenica. Mladić je u Hrvatskoj “ispekao zanat” ratnog zločinca, ostavljajući iza sebe spaljena sela i masovne grobnice što ga je na kraju i dovelo do haške zatvorske samice i doživotne presude.