Od siromašnog seoskog dječaka iz Kalinovika i primjernog oficira JNA, do komandanta čije su odluke sijale smrt od dalmatinske obale do sarajevske kotline i podrinjskih šuma. Njegov ratni put, obilježen bezobzirnim granatiranjem gradova poput Zadra i Sarajeva, teškim porazom kod Šibenika, zamalo fatalnom zamkom u Bužimu, privatnom tragedijom samoubistva kćerke i konačnim ponorom srebreničkog genocida, završio je u zatvoru nakon decenije i po skrivanja u beogradskim maglama

Ratko Mladić, dijete koje će pet decenija kasnije postati najvećim ratnim zločincem u posljeratnoj Evropi, rođen je u martu 1943. godine u selu Božanovići kod Kalinovika, u sjenci Drugog svjetskog rata koja se nikada neće povući iz njegovog života. Otac Neđo, partizanski borac, poginuo je u sukobu sa ustaškim snagama sredinom 1945. godine, ostavljajući majku Stanu da u potpunoj oskudici istočne Hercegovine podiže troje djece. Ta rana porodična tragedija, prožeta mitologijom seoskog stradanja i ratnog herojstva, usadit će u mladog Mladića duboki osjećaj navodne historijske nepravde i opkoljenosti.

Mladića nikada nije napustila specifična vrsta historijskog revanšizma usađena u ranoj mladosti. Odrastajući u izrazito tradicionalnom i patrijarhalnom okruženju Kalinovika, Mladić je oblikovan na pričama o porodičnom stradanju i kolektivnim mitovima istočne Hercegovine. U tom narativu koji je slušao od najranijeg djetinjstva, lokalni Bošnjaci su kroz historijsku dihotomiju i pejorativni naziv “Turci” identifikovani kao historijski krivci kojima je odricana autohtonost.

Iako je tokom decenija službe u JNA nosio uniformu zakletu u “Bratstvo i jedinstvo” i javno zagovarao anacionalni diskurs, raspad države 1991. godine ogolio je njegovu duboku ideološku metamorfozu. Potisnuti seoski resantiman i kulturološka dehumanizacija drugog izbili su na površinu: Bošnjaci u njegovom komandnom jeziku više nisu bili komšije, već “poturice” s kojima je obračun bio neizbježan. Ta kolektivna paranoja služila je kao proračunati alat za sistematsko uklanjanje moralnih kočnica kod vlastitih vojnika, što će svoju krvavu kulminaciju doživjeti u srebreničkom julskom govoru i predaji grada kao “osveti Turcima na ovom prostoru”.

Tražeći bijeg iz siromaštva, nakon završene osnovne škole u rodnom kraju, odlazi u Beograd, gdje se kratko školuje za metalostrugara, a zatim upisuje Vojnu industrijsku školu u Zemunu. Odluka da vojni poziv učini životnim opredjeljenjem vodi ga na Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA, smjer pješadija, koju završava 1965. godine kao jedan od najboljih pitomaca u klasi.

Izgradnja oficirske karijere u Jugoslovenskoj narodnoj armiji tekla je po strogim pravilima socialističkog vojnog aparata. Mladić je bio tipičan proizvod tog sistema: fanatično discipliniran, taktički pedantan, izuzetno strog prema potčinjenim i do krajnosti odan ideologiji “Bratstva i jedinstva”. Službovao je širom Makedonije, od Skoplja, gdje je komandovao pješadijskim vodom i četom, do Kumanova i Ohrida, izučavajući doktrinu opštenarodne odbrane.

Nadređeni su ga opisivali kao energičnog, ambicioznog i pomalo osornog oficira koji nije trpio nemar. Sredinom osamdesetih godina završava i Komandno-štabnu akademiju u Beogradu, čime otvara vrata visokim položajima u strukturi JNA. No, raspad Saveza komunista i izbijanje međuetničkih napetosti zatiču ga na mjestu načelnika Odjeljenja za nastavu u Prištinskom korpusu na Kosovu.

Ljeto 1991. godine donosi ključni zaokret u njegovom životu i vojničkoj sudbini. Raspadom Jugoslavije i izbijanjem prvih oružanih sukoba u Hrvatskoj, Vrhovna komanda JNA šalje pukovnika Ratka Mladića u Knin, na poziciju načelnika štaba 9. korpusa JNA. Stigavši u Sjevernu Dalmaciju u junu 1991. godine, Mladić zatiče kompleksnu i usijanu situaciju: hrvatske vlasti pokušavaju uspostaviti kontrolu nad teritorijom, dok lokalno srpsko stanovništvo, organizovano u jedinice Milicije SAO Krajine pod vodstvom Milana Martića, drži barikade i puteve. Mladić brzinom munje preuzima potpunu operativnu kontrolu nad snagama JNA i lokalnim paravojnim formacijama, transformirajući jugoslovensku armiju iz neutralne tampon-zone u otvorenu oružanu silu srpskog separatizma.

Prvi veliki operativni test za Mladića bila je Operacija Kijevo u avgustu 1991. godine. Selo Kijevo, hrvatska enklava usred teritorije pod kontrolom SAO Krajine, bilo je u potpunoj blokadi i pod zaštitom novoformiranih jedinica hrvatske policije. Mladić postavlja ultimatum hrvatskim snagama da polože oružje i napuste selo. Nakon isteka ultimatuma, 26. augusta, komanduje žestokim artiljerijskim i pješadijskim napadom u kojem su učestvovali tenkovi, haubice i avijacija JNA. Kijevo je sravnjeno sa zemljom, civilno stanovništvo prognano, a hrvatske snage potisnute prema Vrlici.

Pobjeda u Kijevu skrenula je pažnju beogradskog vojnog vrha na Mladića, koji je demonstirao taktiku bezobzirne primjene prekomjerne artiljerijske sile. Ubrzo nakon toga, unaprijeđen je u čin general-majora i postavljen za komandanta 9. kninskog korpusa.

Nakon Kijeva i Vrlike, Mladić usmjerava svoju operativnu oštricu prema jadranskoj obali, s jasnim ciljem da presječe Hrvatsku na dva dijela, ovlada ključnim saobraćajnicama i izbije na more. U septembru 1991. godine pokreće sveopći napad na Zadar i Šibenik. Zadarsko zaleđe postaje poprište teških borbi: sela Popovići, Škabrnja i Nadin izložena su neprekidnom artiljerijskom bombardovanju. Mladić lično obilazi prve linije, snima se za televizijske ekipe i pred kamerama izgovara prijetnje gradovima pod opsadom. Njegova taktička zamisao bila je kombinacija psihološkog rata, nasumičnog granatiranja gradskih jezgri i tenkovskih proboja duž glavnih putnih pravaca. U samom Zadru, stanovništvo provodi sedmice u skloništima dok granate 9. korpusa uništavaju historijsku jezgru, industrijska postrojenja i stambene kvartove.

Međutim, Mladićev plan o brze i trijumfalnom izbijanju na Jadransko more doživio je teške udarce i operativni slom na šibenskom pravcu. U historiji ratovanja u Hrvatskoj, Bitka za Šibenik ostat će ubilježena kao prvi veliki poraz Mladićevih jedinica. U periodu od 16. do 22. septembra 1991. godine, tenkovsko-pješadijske kolone 9. korpusa JNA, potpomognute oklopnim jedinica iz pravca Drniša, silovito su prodrle do samog Šibenskog mosta, prijeteći da potpuno odsjeku Dalmaciju od ostatka Hrvatske. Mladić je bio uvjeren da je grad pred padom. No, loše pripremljena logistika, potcenjivanje slabije naoružanih hrvatskih odbrambenih snaga i nepoznavanje terena doveli su njegove jedinice u zamku.

Hrvatske snage pružile su neočekivano žestok otpor na prilazima gradu i na području Zečeva. U dramatičnom preokretu, hrvatski branitelji uspjevaju oboriti nekoliko aviona Ratnog vazduhoplovstva JNA (u historiji će ostai zabilježen uzvik „Obadva, obadva su pala“ hrvatskog branitelja Filipa Gaćine) i uništiti tenkove u koloni na Šibenskom mostu pod komandom generala Rahima Ademija.

Ključni moment bitke dogodio se kada su hrvatske jedinice zauzele artiljerijsku bateriju JNA na ostrvu Žirje, sa koje su otvorile preciznu vatru po Mladićevim tenkovskim kolonama i ratnim brodovima Jugoslovenske ratne mornarice u šibenskom akvatoriju. Mladićev napad je potpuno paraliziran, 9. korpus pretpio je ogromne gubitke u oklopnim vozilima, živoj sili i avijaciji. Pod pritiskom kontraudara, Mladić je bio prisiljen narediti ponižavajuće povlačenje svojih jedinica sa Šibenskog mosta natrag prema Drnišu.

Poraz kod Šibenika razotkrio je sve ranjivosti Mladićevog vojničkog koncepta: bezobzirna upotreba teške artiljerije i tenkova mogla je dostići rezultate protiv civila i izoliranih sela, ali je u uslovima urbane odbrane i motiviranog otpora doživljavala krah. Uprkos slomu šibenske operacije, Mladić je nastavio sa taktikom iscrpljivanja Zadra i okupacijom zaleđa. Tokom novembra 1991. godine, jedinice pod njegovim komandovanjem ulaze u selo Škabrnja, gdje je počinjen masovni zločin nad 84 hrvatska civila i ratna zarobljenika. Za beogradske vojne i političke krugove, Mladić je uprkos neuspjehu da izbije na more dokazao svoju spremnost za provođenje najradikalnijih vojnih zadataka.

Potpisivanjem Sarajevskog primirja početkom 1992. godine i dolaskom mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) u Hrvatsku, operativna faza rata u Dalmaciji se privremeno zamrzava. No, za Ratka Mladića rat u Hrvatskoj bio je samo uvod i usputna stanica. Njegova brutalnost u Kninskoj krajini, iskustvo u vođenju kombinovanih artiljerijsko-tenkovskih napada i potpuni nedostatak empatije prema civilnim žrtvama preporučili su ga za zadatak koji ga je čekao s druge strane planine Dinare, u Bosni i Hercegovini.

Brzina kojom se ratni vihor iz Hrvatske prenio na Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. godine brzinom koja je iznenadila i najiskusnije vojne analitičare. Odlukom takozvane, pučističke Skupštine srpskog naroda na Palama, 12. maja 1992. godine zvanično je formirana Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS), a na njeno čelo postavljen je novopečeni general-potpukovnik Ratko Mladić. Preuzimajući komandu nad tehnikom, infrastrukturnom mrežom i ljudstvom dotadašnje 2. vojne oblasti JNA, Mladić je preko noći pod svojom kontrolom imao jednu od najnaoružanijih vojnih sila u jugoistočnoj Evropi. Dok su se političke vođe na Palama bavile deklaracijama, Mladić je na terenu sprovodio strateške ciljeve: presijecanje komunikacija, uspostavljanje koridora prema Srbiji i uspostavljanje potpune blokade najvećih urbanih centara.

Glavna pozornica Mladićeve ratne doktrine postalo je Sarajevo. Grad u kotlini okružen je sa više od 250 artiljerijskih oruđa, tenkova i minobacača ukopanih na dominantnim kotama, Trebeviću, Jahorini, Žuču i Mojmilu. Pod Mladićevom direktnom komandom iz komandnog mjesta u Lukavici i Crnoj Rijeci kod Han Pijeska, Sarajevo je izloženo najdužoj opsadi u modernoj historiji ratovanja, koja će trajati 1.425 dana. Mladićeva taktika nije bila usmjerena samo na vojne ciljeve; težište je bilo na sistematskom psihološkom i fizičkom iscrpljivanju više od 300.000 civila.

Presijecanje dotoka vode, struje i plina kombinovano je sa svakodnevnim neselektivnim granatiranjem i snajperskom paljbom. Radio-veze sa komandantima artiljerijskih diviziona trajno su zabilježile njegov glas koji izdaje naređenja za udare po naseljenim kvartovima Velešića i Pofalića: “Tamo nema mnogo srpskog življa… tuci to, razvuci im pamet.”

Uprkos vojnoj dominaciji u teškom naoružanju, rat u Bosni i Hercegovini ulazio je u fazu krvavog pozicionog ratovanja. Dok su operacije na ratištima oko Posavine, Podrinja i na Romaniji odnosile hiljade života, Mladićev privatni svijet doživio je katastrofalan udarac u proljeće 1994. godine. Njegova kćerka Ana, dvadesetčetvorogodišnja studentica medicine i očeva ljubimica, izvršila je samoubistvo 24. marta 1994. godine u porodičnom stanu u Beogradu, pucajući iz Mladićevog trofejnog pištolja Zastava CZ-99. Njena smrt ostala je obavijena velom misterije i raznih teorija, od navodnog teškog emotivnog sloma nakon što je saznala za ulogu svog oca u ratnim zločinima i opsadi Sarajeva, do spekulacija o porodičnim pritiscima i uticaju beogradskog podzemlja.

Gubitak kćerke trajno je izobličio generalovu ličnost. Mladić je kategorički odbijao prihvatiti zvanični nalaz policijske istrage o samoubistvu, tvrdeći da su Anu ubile “strane obavještajne službe” i “domaći izdajnici” kako bi ga slomili. Umjesto da ga porodična tragedija navede na preispitivanje, Mladić je postao još mračniji, nepovjerljiviji i bezobzirniji. Svoju ličnu nesreću kanalizirao je direktno na bojište, provodeći sve više vremena na prvoj liniji fronta, tražeći u ratnom haosu potpunu kontrolu nad životom i smrću.

Iste te kasne jeseni 1994. godine, generalova mitologija o vlastitoj nepobjedivosti i taktičkoj nepogrešivosti zamalo nije okončana na najzapadnijem bojištu Bosne i Hercegovine, u Bosanskoj Krajini. Tokom opsežne operacije “Pauk” i pokušaja slamanja 5. korpusa Armije RBiH u Bihaćkom džepu, Mladić je lično preuzeo komandovanje operacijama na bužimskom pravcu. Preko puta sebe imao je 505. vitešku bužimsku brigadu pod zapovjedništvom brigadira Izeta Nanića, jedinicu poznatu po izuzetnoj taktičkoj disciplini, vrhunskom poznavanju terena i inovativnim metodama pješadijskog ratovanja.

U novembru 1994. godine, u rejonu Ćorkovače i Radoča, Mladić je samouvjereno stigao u neposrednu blizinu prve linije fronta kako bi lično nadgledao proboj prema Bužimu. Smatrajući da su jedinice 5. korpusa iscrpljene i u potpunoj blokadi, Mladićeva komandna grupa uspostavila je osmatračnicu suviše blizu liniji dodira. Međutim, Nanićeve izviđačko-diverzantske jedinice izvele su munjevit i precizno planiran kontraudar. Koristeći gustu šumu i maglu, bužimski borci su zaobišli Mladićeva obezbjeđenja i iznenada otvorili žestoku pješadijsku i minobacačku vatru direktno po komandnom mjestu VRS.

Dramatični trenuci na Radoču zamalo su promijenili tok ratne historije. Mladićeva pratnja našla se u unakrsnoj vatri; nekoliko oficira i tjelohranitelja iz njegove neposredne okoline je poginulo i ranjeno. Sam Mladić je u općem haosu i pod kišom metaka ranjen u ruku. Bježeći kroz šumski krš, general i preživjeli članovi njegovog štaba jedva su izbjegli zarobljavanje, izvučeni u posljednji čas zahvalajući brzoj intervenciji rezervnih oklopnih jedinica koje su otvoritile nasumičnu vatru kako bi stvorile odstupnicu. Okršaj u Bužimu ostao je u vojnim analima zabilježen kao trenutak kada je Mladić bio najbliže pogibiji ili zarobljavanju tokom čitavog rata.

Ranjavanje i poraz na bužimskom bojištu dodatno su produbili Mladićevu paranoju i frustraciju. Dok se geopolitička situacija oko Bosne i Hercegovine mijenjala, a međunarodni pritisak na Pale rastao, general je sve više gubio dodir sa realnošću, pripremajući teren za završne, najmračnije operacije rata.

Ulazak u ljeto 1995. godine donio je rasplet ratne drame u Bosni i Hercegovini. Suočen s jačanjem Armije RBiH i Hrvatskog vijeća odbrane, te sve otvorenijim sukobom s političkim rukovodstvom na Palama, Mladić usmjerava težište svojih operacija na takozvane zaštićene zone Ujedinjenih nacija u istočnoj Bosni, Srebrenicu i Žepu. Operacija “Krivaja 95”, pokrenuta početkom jula, imala je zvanični cilj razdvajanje ovih enklava, ali se pod Mladićevom direktnom komandom pretvorila u potpunu likvidaciju bošnjačkih enklava.

Gledajući u kamere novinarskih ekipa 11. jula 1995. godine, dok je samouvjereno koračao praznim ulicama Srebrenice, Mladić izgovara rečenice koje će trajno obilježiti historiju modernog ratovanja: “Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici… Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima na ovom prostoru.” Ono što je uslijedilo narednih sedam dana bio je najsistematičniji masovni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Pripadnici VRS-a i specijalnih jedinica MUP-a RS-a pobili su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka na lokalitetima oko Kravice, Orahovca, Petkovaca, Branjeva i Kozluka. Logistika zločina bila je zastrašujuće precizna: od konfiskovanja goriva, transporta autobusa, organizacije mjesta za egzekuciju, do naknadnog prekopavanja masovnih grobnica teškom mehanizacijom kako bi se prikrili tragovi.

Nakon pada Srebrenice i Žepe, slika na ratištu naglo se urušava. Operacija “Oluja” u Hrvatskoj i združene ofanzivne operacije “Maestral” i “Sana 95” u zapadnoj Bosni dovode VRS do ivice potpunog sloma. Mladićeva armija gubi ogromne teritorije u Bosanskoj Krajini, dok NATO avijacija, u operaciji “Namjerna sila”, bombardira komandna mjesta, komunikacijske čvorove i skladišta municije VRS-a oko Sarajeva i Pale. Pritisnut izvana i iznutra, iz izolacije u Han Pijesku, Mladić posmatra kako se u novembru 1995. godine u Daytonu potpisuje mirovni sporazum kojim se rat privodi kraju, dok Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) protiv njega podiže zvaničnu optužnicu za genocid i ratne zločine.

Pod pritiskom međunarodne zajednice, tadašnja predsjednica RS-a Biljana Plavšić, koja će kasnije i sama biti pravosnažno presuđena za ratne zločine, u novembru 1996. godine zvanično smjenjuje Mladića s mjesta komandanta Glavnog štaba VRS-a. Mladić se povlači u Srbiju, gdje godinama živi u relativno otvorenoj ilegalnosti pod zaštitom Vojske Jugoslavije i predsjednika Slobodana Miloševića. Boravio je u vojnim objektima poput Topčidera, odlazio na fudbalske utakmice i restorane po Beogradu, („Kako vaše pčele generale“, pitat će ga Zdravko Čolić dok ga sreće tokom jutarnjih šetnji i džoginga po Dedinju) dok je oko njega djelovala dobro organizirana mreža čuvara i jataka. Međutim, nakon pada Miloševića 2000. godine i njegovog izručenja Hagu, obruč oko Mladića se počinje stezati.

Godinama se prebacivajući iz jednog beogradskog stana u drugi, usamljen, odsečen od vanjskog svijeta i narušenog zdravlja, Mladić preživljava nekoliko teških moždanih udara. Potraga za njim trajala je punih 16 godina i postala glavni uslov za evropske integracije Srbije.

Rasplet se dogodio u rano jutro 26. maja 2011. godine. Specijalne jedinice MUP-a Srbije upale su u skromnu kuću njegovog rođaka u selu Lazarevo kod Zrenjanina. U jednoj od soba zatekli su ostarjelog, fizički propalog čovjeka koji nije pružao otpor. Kod sebe je imao dva pištolja koja nije upotrijebio. Na pitanje da li je on Ratko Mladić, samo je potvrdno klimnuo glavom.

Ubrzo je izručen Haškom tribunalu. Suđenje, koje je započelo u maju 2012. godine, trajalo je više od pet godina i proteklo je u znaku opstrukcija postupka, teških verbalnih ispada optuženog i stalnih zahtjeva odbrane za odlaganje zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja. Haške sudije saslušale su stotine svjedoka i pregledale desetine hiljada stranica dokaznog materijala, od vojnih dnevnika i snimljenih presretnutih razgovora do potresnih svjedočenja preživjelih žrtava.

Dana 22. novembra 2017. godine, Prvostepeno vijeće ICTY-ja osudilo je Ratka Mladića na kaznu doživotnog zatvora. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, terorisanje i neselektivno granatiranje građana Sarajeva, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove potvrdilo je konačnu doživotnu presudu osmog juna 2021. godine, stavljajući tačku na najobimniji sudski proces u historiji modernog međunarodnog prava.

Nekadašnji moćni general, koji je kroji sudbine stotina hiljada ljudi i čije su komande sijale smrt od Dalmacije do Podrinja, svoju karijeru i život završio je bolestan u zatvorskoj jedinici u Hagu, teško narušenog zdravlja, izoliran i pravosnažno osuđen. Ostat će u historiji upisan kao jedan od najvećih ratnih zločinaca u evropskoj historiji.