Ulazak Habzburške monarhije u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine nije donio samo evropsku arhitekturu, željeznice i bečku modu, već i drastičnu mijenu tradicionalnog moralnog poretka. Uvođenjem zapadnjačkog birokratskog legalizma, nova vlast je prostituciju izričito izvela iz sfere teškog šerijatskog grijeha i pretvorila je u oporezovani, strogo kontrolirani obrt

Ljeto 1878. godine u Bosni i Hercegovini označilo je dramatičan historijski trenutak. Ulazak austrougarskih trupa i uspostava nove vlasti nisu donijeli samo administrativnu smjenu i promjenu državnog suvereniteta. Ispod površine političkih zbivanja počeo se odvijati dalekosežan proces preoblikovanja čitavog društvenog tkiva. Bio je to direktan, silovit sudar dvaju posve različitih civilizacijskih krugova. S jedne strane stajao je osmanski, orijentalni svijet, sa svojim stoljetnim običajima, konfesionalnim podjelama, mahalskim načinom života i šerijatskim pravnim poretkom. S druge strane nastupao je zapadnjački, habzburški model, prožet duhom srednjoevropske birokratije, kapitalizma, ali i tekovinama moderne gradske kulture.

Prvih nekoliko mjeseci nakon vojničkog zauzimanja pokrajine nagovještavalo je tek površinske promjene u političkom sistemu, ali niko u tom trenutku nije mogao u potpunosti naslutiti koliko će duboko nova vlast promijeniti svakodnevni život, strukturu stanovništva i usvojeni sistem vrijednosti običnog čovjeka.

Novopečena habzburška uprava sa sobom je donijela novitete koji su iz temelja uzdrmali dotadašnji ritam bosanskohercegovačkih gradova. Na ulicama Sarajeva, Mostara, Banja Luke, Tuzle i Trebinja pojavili su se bečka moda u odijevanju, prvi automobili, oficirska kasina, pozorišne predstave, evropske kavane i luksuzni hoteli.

Međutim, zajedno s vozovima, tehničkim izumima, novom arhitekturom i administrativnim aparatima, zapadnjački duh donio je i pojave koje su predstavljale tamno naličje te velike civilizacijske misije. Među tim pojavama najočitije i najkontroverznije se isticala legalna, organizovana i masovna prostitucija. Nova vlast je na problem prostitucije primijenila do tada neviđen koncept, tretirajući je ne kao vjerski grijeh ili zločin, već kao uobičajeni ekonomski obrt i javnozdravstveno pitanje koje drži pod nadzorom.

Prostitucija kao pojava, dakako, nije bila potpuno nepoznata u Bosni i Hercegovini ni prije dolaska Habzburga. Tokom osmanskog perioda, u osamnaestom i prvoj polovini devetnaestog stoljeća, historijski izvori sporadično bilježe slučajeve žena koje su se bavile prodajom vlastitog tijela. Međutim, u osmansko doba nije se moglo govoriti o organizovanoj, legalnoj ili javno prihvaćenoj prostituciji. Prostitutke su u tom periodu bile izuzetno rijetke, a njihovo zanimanje smatrano je u tolikoj mjeri sramotnim da je izazivalo najžešću osudu zajednice. Bilo je to vrijeme u kojem se tajna prostitucija smatrala teškim moralnim i vjerskim prijestupom koji ugrožava temelje porodičnog i mahalskog života.

Osmanska vlast javni red i moral nipošto nije prepuštala slučaju. Budući da je Osmansko Carstvo funkcioniralo u skladu sa šerijatskim principima, nije bilo dovoljno samo prepoznati blud kao negativnu društvenu pojavu, već se aktivno radilo na njegovom organizovanom suzbijanju, uvođenju strogo definisanih kazni za prijestupnice, ali jednako tako i za njihove klijente.

U takvom okruženju, razjarena narodna masa nerijetko je sama preuzimala ulogu sudije, pa su osumnjičene žene bile izložene javnom poniženju, fizičkom kažnjavanju i protjerivanju iz gradskih sredina. Savjesni građani su nadležnim kadijama i vlastima redovno prijavljivali ne samo osobe za koje se potvrdilo da se bave prostitucijom, već i one muškarce za koje se sumnjalo da koriste njihove usluge. Kada sve to imamo u vidu, jasno je da je u osmanskom periodu bilo izuzetno teško ustanoviti koji su razlozi mogli nagnati žene na tako rizičan korak. To su u pravilu bile beskućnice, prosjakinje ili krčmarice (uglavnom nemuslimanke), koje su se na taj način, usljed potpunog odsustva bilo kakve druge socijalne zaštite, očajnički borile za golo preživljavanje.

Nakon dolaska austrougarskih trupa u ljeto 1878. godine, slika se dramatično mijenja i uočava se nagli porast broja žena koje se bave ovim poslom. Veliki broj stranih prostitutki došao je u Bosnu i Hercegovinu direktno s vojskom ili neposredno nakon nje, pretežno se stacionirajući u Sarajevu kao administrativnom i vojnom centru. Već u mjesecu oktobru 1878. godine Gradsko zastupništvo u Sarajevu službeno ukazuje na zabrinjavajuću činjenicu da su takozvane nečiste ženskinje pronađene i u špital poslate. Radilo se o većem broju oboljelih prostitutki koje su predstavljale opasnost po zdravlje i sigurnost građana i garnizona. U narednim godinama broj prostitutki u bosanskim gradovima rastao je geometrijskom progresijom, pa se ubrzo javila neodgodiva potreba za pravnim regulisanjem tog problema. Bilo je više nego jasno da se tradicionalni moralni i šerijatski mehanizmi spriječavanja bluda više ne mogu primjenjivati na stotine novopridošlih austrijskih, mađarskih, čeških i hrvatskih doseljenika koji su preplavili bosanske gradove.

Austrougarske vlasti nisu pokušavale zabraniti prostituciju, smatrajući da je riječ o društvenom zlu koje postoji u svim civilizacijama i koje je nemoguće iskoreniti represijom. Umjesto zabrane, primijenjen je pragmatični habzburški model: legalizacija, registracija i stavljanje obrta pod strog policijski i sanitetski nadzor. Prvi korak učinjen je šesnaestog aprila 1885. godine, kada je donesena službena Naredba kojom se uređuje bludničarstvo u području grada Sarajeva. Slične naredbe ubrzo su proširene i na druga vojna i gradska središta, Mostar, Trebinje i Banja Luku, dok su ostali gradovi u pokrajini ovo pitanje pravno regulisali do 1887. godine.

Nova i još detaljnija Naredba donesena je 1912. godine. Ona se u suštini nije bitno razlikovala od one iz 1885. godine, osim što je po prvi put precizno definisala takozvani Blocksystem za obračunavanje zarade i troškova između vlasnika bordela i prostitutki. Tokom Prvog svjetskog rata, usljed masovnog pokreta trupa i širenja zaraza, pitanje prostitucije iziskivalo je posebne, izvanredne vojno-sanitetske mjere. Osnovni princip austrougarskog zakonodavstva bio je da se otvaranje javnih kuća uvjetuje izdavanjem posebne državne koncesije. Budući vlasnik bordela morao je ispuniti niz rigoroznih uslova: morao je imati neupitan moralni i politički profil, posjedovati sve dokumente o identitetu i dokazati da u prošlosti nije kažnjavan ili da mu ranije data koncesija nije bila oduzeta zbog prekršaja.

Nadležne vlasti su vodile računa o tome da bordeli budu podignuti izvan naseljenih gradskih jezgara i mahala, mada je u praksi često dolazilo do odstupanja od tog pravila. Sačuvana arhivska građa svjedoči da su vlasnici bordela bili podjednako i muškarci i žene. Među bordelima je postojala jasna hijerarhija i društvena diferencijacija. Neki bordeli bili su izuzetno skupi, raskošni i grandiozni, poput sarajevskih javnih kuća Crvena zvijezda, Plava zvijezda i Zelena zvijezda. Ove elitne objekte posjećivali su uglavnom visoki carski činovnici, bogati trgovci i oficiri iz garnizona. Pojedini bordeli u Sarajevu i Mostaru bili su unutrašnje uređeni poput pravih bečkih salona, sa skupocjenim namještajem, tepisima i ogledalima, kako bi klijentima pružili potpun osjećaj luksuza i mondenog života.

Za obične vojnike, niže činovnike i radnike bili su predviđeni znatno skromniji i jeftiniji bordeli, koji su nosili slikovita imena poput Pet šibica ili Kod posljednjeg groša. U molbama za izdavanje koncesija za otvaranje bordela, podnosioci su cinično isticali kako je otvaranje novog objekta nasušna potreba jer se u protivnom širi nemoral i tajna prostitucija. Ukoliko je vlasnik bordela želio svojim gostima ponuditi muziku i ples, morao je od organa uprave tražiti posebnu licencu.

Podaci kojima historiografija danas raspolaže o identitetu i porijeklu djevojaka koje su se odlučivale na bavljenje prostitucijom izuzetno su zanimljivi. Djevojke su u najvećem broju dolazile izvan granica Bosne i Hercegovine, ponajviše iz Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Crne Gore. Djevojke koje su dolazile iz Austrije ili Njemačke predstavljale su preveliki trošak za vlasnike bordela, pa su bile prava rijetkost. Analiza sačuvanih spiskova bludnica i kvartalnih izvještaja o plaćanju takse za doktorsku vizitaciju pokazuje da su prostitutke po vjerskoj pripadnosti bile uglavnom katolikinje, znatno manji broj pripadao je pravoslavnoj vjeri, dok su djevojke islamske vjeroispovijesti na tim spiskovima figurirale tek u iznimnim, pojedinačnim slučajevima.

U pravilu se radilo o djevojkama iz najsiromašnijih slojeva društva koje su sa sobom donosile izuzetno skromnu ili nikakvu prtljagu. Od vlasnika bordela dobijale su jednako oskudnu opremu, a zabilježeni su brojni slučajevi gdje djevojke, osim jedne radne haljine, nisu posjedovale nikakvu drugu odjeću. Mnoge među njima bile su maloljetne, pa nisu ni mogle steći vlastitu imovinu, za razliku od starijih prostitutki koje su nakon višegodišnjeg rada uspijevale uštedjeti novac i otvoriti vlastite manje javne kuće. U slučaju da je osoba bila maloljetna ili udana prije ulaska u posao, zakonski propisi su nalažili da roditelji, odnosno supružnici, moraju biti obaviješteni. Ipak, austrougarska vlast se formalno-pravno ograđivala od prostitucije maloljetnica i u praksi je nije tolerirala, novčano kažnjavajući vlasnike bordela koji su kršili naredbe.

Zbog toga ne čudi veliki broj sačuvanih molbi koje su očajni roditelji iz raznih krajeva Monarhije upućivali upravnim organima u Bosni i Hercegovini, tražeći kćerke za koje su saznali da se nalaze u nekom od bosanskih bordela ili da su prebačene dalje prema Srbiji. Teško je precizno ustanoviti u kolikoj su mjeri vlasnici bordela prisilom držali djevojke protiv njihove volje, ali nema sumnje da je dužničko ropstvo bilo rašireno. S druge strane, postojale su i djevojke koje su bile prave avanturistkinje i koje su znale vješto iskoristiti zakonske rupe. One bi dopustile vlasniku bordela iz Bosne da im plati put i izmiri dugove u starom mjestu, a nakon što bi provele nekoliko dana u novom bordelu u Sarajevu ili Mostaru, otišle bi u policiju i sa sasvim skrušenim izrazom lica izjavile da se žele prestati baviti prostitucijom. Vlasti bi im tada, u skladu sa zakonom, kupile karte za povratak u domovinu, gdje bi se one ubrzo ponovo zaposlile u nekom trećem bordelu.

Za prostitutke je bilo od presudne važnosti da ne akumuliraju dugove i da mogu bez opterećenja promijeniti mjesto rada. Vlasti su bile svjesne ovih zloupotreba, pa se insistiralo da prostitutke žive u samim bordelima radi lakše kontrole. Samo rijetke imale su privilegiju da žive u privatnim stanovima. U tom slučaju djevojka je morala biti dobrog ponašanja, a za samostalno stanovanje morala je policiji uplatiti kauciju od trideset forinti (s mogućnošću plaćanja u ratama od po pet forinti) za troškove eventualnog bolničkog liječenja. Ova uplata evidentirana je u takozvanoj položnoj knjižici koja se čuvala u policiji. Promjena stana morala se odmah prijaviti, a bludnicama je bilo dozvoljeno stanovanje samo u određenim, izoliranim dijelovima grada.

Prilikom stupanja djevojke u bordel, što je moralo biti izraz njene slobodne volje, definirane su međusobne obaveze vlasnika i bludnice. Vlasnik je u slučaju bolesti bio dužan platiti troškove liječenja i osigurati pristojne higijenske uslove. Troškovi osnivanja bordela nisu se smjeli prebacivati na djevojke, ali ako bi vlasnik posudio novac za nabavku haljina, mogao ga je potraživati uz pismenu potvrdu i prisustvo dva svjedoka. Vlasnik je od djevojke mogao naplaćivati smještaj, hranu i rublje u iznosu do tri forinte dnevno, o čemu su se vodile posebne knjige koje su se polumjesečno zaključivale i dostavljale policiji. Unatoč propisima, razmirice su bile česte. Prostitutke su se žalile da ih vlasnici tuku, zakidaju na novcu i drže u šaci preko prenapuhanih računa za odjeću. Vlasnici su često čuvali lične stvari djevojaka kao zalog za izmišljene dugove.

Da bi se uklonile ove zloupotrebe, Naredbom iz 1912. godine uveden je unificirani Blocksystem. Obračun se vršio svako popodne za prethodnu noć. Omjer raspodjele zarade bio je fiksiran: tri četvrtine za vlasnika bordela i jedna četvrtina za bludnicu. Vlasnik je od svog dijela morao plaćati rasvjetu, loženje, takse i nabavku veša. Djevojke su dužine imale blok knjižice sa perforiranim listovima. Prilikom svake posjete klijenta, desni dio lista se otkidao i davao vlasniku, dok je lijevi ostajao u bloku djevojci radi kontrole.

Ipak, ovaj sistem nije jednako zaživio u svim krajevima. Zbog čestih izgreda, u Mostaru je uvedeno vođenje posebne evidencije o bordelima i vlasnicima, u kojoj se bilježilo da li se vlasnik bavi svodništvom. Sanitarna policija kontrolisala je higijenu, a u bordelima se nije smjela služiti hrana ni alkohol, osim kafe, čaja, te u rijetkim slučajevima piva i vina.

Nadalje, djevojke su bile podvrgnute izuzetno strogoj ljekarskoj kontroli. Redarstveni ljekar obavljao je pregled dva puta sedmično u stanu ili bordelu (svaka dva do tri dana). Vrijeme posjete bilo je fiksno, a izbjegavanje pregleda kažnjavano je ukorom, novčanom kaznom ili zatvorom do dva mjeseca. Pored redovnih, vršene su i iznenadne nenajavljene kontrole uz prisustvo policijskog činovnika. U Sarajevu je brigu o tome odmah nakon okupacije preuzeo Gradski fizikat na čelu sa Švicarcem, doktorom Josefeom Koetschetom. Kasnije su ljekari poput doktora Froniusa, doktora Grünfelda i doktora Jokića obavljali posjete za stotinu sarajevskih bludnica, pa je vladin komesar često tražio posebne novčane nagrade za njihov ogroman trud.

Nezamjenjiv dokument za rad bila je zdravstvena knjižica. Djevojka je prilikom prijave morala uplatiti taksu za njeno izdavanje. U knjižicu sa fotografijom, ličnim podacima i brojem registarskog lista upisivala se svaka ljekarska vizita i nalaz. Ako bi se otkrila venerična bolest, knjižica se odmah oduzimala, a bolesnica je morala ići u bolnicu. Odbijanje hospitalizacije nije bilo moguće. Nakon izlječenja i predaje ljekarske potvrde, knjižica se vraćala. Djevojka je knjižicu morala držati na vidnom mjestu u sobi i pokazati je svakom klijentu koji to zatraži. Policija je istovremeno vodila evidencijski zapisnik o svim promjenama stanovanja, kaznama i eventualnom prestanku bavljenja obrtom.

Ove „fabrike zadovoljstva” pomagale su ljekarima boriti se sa epidemijom sifilisa ili drugim bolestima koje su bile rezultat seksualne aktivnosti. Zato su prostitutke imale redovne ljekarske preglede, a ako im se dogodilo nešto ružno, poput toga da su bile žrtve lopova, onda su mogle normalno tražiti policijsku zaštitu, kao u slučaju iz 1914. godine kada su ukradeni koferi. Kao svi državljani, mogle su tražiti pravdu kod organa vlasti i Zemaljskog ministarstva finansija.

U Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu nalazi se arhivska građa iz 1912. godine kada je pismo napisala Anna Tarle, bivša prostitutka koja je otvorila svoj bordel. Tarle se žalila da Vladin povjerenik za grad Sarajevo želi da zatvori ovaj bordel, a nju da napusti Sarajevo, pa je zato molila ministra da promijeni ovu odluku u njenu korist. Tako se i dogodilo. Ministar je još nekoliko puta pregledao sve dokumente koji su se ticali bordela Tarle, te je promijenio odluku vladinog povjerenika, zahvaljujući čemu je ponovo mogla voditi svoj bordel.

Ako usporedimo situaciju prostitutke iz austrougarskog i osmanskog perioda, vidimo da u osmanskom vremenu nisu imale nikakve pravne zaštite, zato se u vrijeme austrougarske uprave status ovih žena promijenio nabolje. Naravno, ne možemo uvijek reći da je život bludnice bio lagan, jer je generalno u cijelom svijetu žena koja je prodavala svoje tijelo smatrana žrtvom koju je svijet iskoristio. Ono što želimo naglasiti jeste da je položaj bludnice bio bolji nego ranije. Imamo primjere da se Vlada borila protiv zlostavljanja prostitutki, kao na primjer protiv prodaje žena.

Drugi problem kojim se bavila policija bio je korištenje maloljetnika za usluge bludilišta, odnosno onih koji nisu imali 18 godina. Zato je u zatvor došla Ana Schulteis, koja je bila zatvorena jer je primila maloljetnog momka. Ako je bordel bio registriran, ako su se platili svi troškovi te ispunili higijenski uvjeti, onda status prostitutki koje su tamo radile nije bio loš. Ovo mišljenje se ne odnosi samo na novac, već i na cjelokupan odnos društva prema bludilištima. Imamo situacije da se klijent zaljubio u bludnicu i uzeo istu za ženu.

Još je zanimljivija situacija koja se dogodila u Bosanskom Petrovcu 1914. godine, gdje su državljani ovog grada zamolili Vladu da otvori u njihovom gradu bordel. Svoju molbu podupirali su time da je u gradu boravilo mnogo samaca i vojnika, a osim toga mnogi muškarci koristili su se uslugama neregistrovanih bludnica koje nemaju ljekarskog osiguranja, pa su zato bolesni od sifilisa i drugih veneričnih bolesti.

Ovo pismo potpisalo je više od 70 stanovnika grada: muslimani, katolici i pravoslavci. Ovu bludionicu željela je otvoriti vlasnica koja je u Drvaru već vodila isti posao i, kako je sama tvrdila: „do sad nisam Vlastima kroz ovo vrijeme dala povoda za bilo kakvu tužbu ili nepriliku”. Trebamo ipak naglasiti da je ova molba nešto posebno, jer u većini molbi koja su se odnosila na bordele, to su bile molbe da Vlada zatvori iste zbog demoralizacije stanovnika.

Ako bismo željeli napisati više o prostitutkama, bilo bi teško, jer u dostupnim spiskovima postoje samo podaci kao što su ime i prezime, a rijetko pseudonimi poput „Lola”, „Rosi” ili „Lilli”. Uočava se da je bilo mnogo žena s juga a nije nađeno nijedno muslimansko ime ili prezime. Bilo ih je iz Češke, Austrije a među onima koji su željeli otvoriti bordele bilo je i Poljaka iz Galicije.

Austrougarska vlast imala je velikih problema s putnim ispravama prostitutki, naročito onih iz Hrvatske i Mađarske, koje su često putovale na osnovu radnih i služinskih knjižica. Kada bi se djevojka razboljela u Bosni, troškove bolnice prvih četrnaest dana snosio je vlasnik bordela, a nakon toga općina njenog zavičaja. Budući da su djevojke često bile nepismene i nisu znale reći odakle su, dolazilo je do velikih sporova oko naplate troškova. Zbog toga se zahtijevala stroga kontrola prelaska granice, naročito na pravcu Bosna – Srbija, preko graničnog prelaza Rača. Pored Bijeljine, i drugi granični gradovi poput Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške i Brčkog služili su kao sekundarne stanice za prebacivanje neiskusnih seoskih djevojaka u veće gradske centre ili izvoz izvan granica Monarhije.

Stroga evidencija kretanja bila je ključna i za suzbijanje trgovine bijelim robljem. Glavni sabirni centar za trgovce ženama u Bosni bila je Bijeljina. Trgovci, među kojima je bilo i žena koje su radile sa nevjenčanim supruzima, dolazili su najčešće iz Sombora. Djevojke pristigle iz raznih dijelova Monarhije prodavane su vlasnicima bordela u Srbiju preko prelaza Rača za iznose od petsto do sedamsto forinti. Bilo je i potresnih slučajeva da roditelji prodaju kćerke: u prnjavorskom kotaru roditelji iz reda Karavlaha prodali su kćerke Stojnu i Joku Stojanović izvjesnom Stanku Jovanoviću iz Amerike za njegove sinove, pravdajući to običajem da mladoženja plaća za mladu.

U trgovinu bijelim robljem bili su ponekad upleteni i korumpirani predstavnici vlasti. Najpoznatiji primjer jeste Afera Weiss s kraja 1900. i početka 1901. godine. Policijski komesar u Bijeljini Moriz Weiss održavao je bliske veze s vlasnikom bordela Ilijom Sredojom, koji se bavio trgovinom ženama. Weiss je djevojkama izdavao lažne radne knjižice i vize za prelazak u Šabac. Afera je izbila kada je Ferencz Bognar došao u Bijeljinu tražeći kćerku Rosu, koju je Sredoja prodao u Beograd. Istraga je otkrila da je Weiss sarađivao s trgovcima i iznuđivao novac od vlasnice bordela Juce Bajraktarović, pa je sramotno otpušten iz službe.

Pored legalne, u Bosni i Hercegovini cvjetala je i tajna prostitucija. Vlasti su često ignorisale anonimne dojave smatravajući ih konkurencijom među vlasnicima bordela, ali tajna prostitucija bila je široko rasprostranjena među konobaricama i sluškinjama. Štampa je o tome učestalo pisala, list Bošnjak upozoravao je na porast broja konobarica u Pazariću i Čajniču koje mame mladež te u prostim mejhanama ostavljaju novce i zdravlje. Inženjer kemije Walter Neusiedler uputio je oštro pismo Zemaljskoj vladi jer se u hotelu u Doboju zarazio sifilisom od konobarice, prijeteći da će o nesposobnosti vlasti pisati u bečkoj štampi.

Zbog toga je Vlada 1911. godine zabranila žensku poslugu po krčmama i uvela obavezne preglede dva puta sedmično za sumnjive osobe. Zabrinutost građana bila je u potpunosti opravdana jer je nekontrolisano širenje veneričnih oboljenja prijetilo da ugrozi reproduktivnu sposobnost čitavih generacija u gradskim i seoskim sredinama.

Tajna prostitucija bila je glavni uzrok širenja sifilisa. Dok se u osmansko doba sifilis prenosio uglavnom nehigijenskim običajima i zajedničkim posuđem preko sluzokože, pod austrougarskom upravom postao je dominantno spolno prenosiva bolest. Broj oboljelih rastao je iz godine u godinu, a kulminacija je nastupila u Prvom svjetskom ratu. Vojnici u pozadini fronta dolazili su u kontakt sa zaraženim konobaricama i prostitutkama u kantonima, pa su hiljade vojnika izbačene iz stroja. Kako je liječenje u ratu bilo luksuz, vojne i civilne vlasti izradile su Prostitutionsregulativ sa ciljem stroge prisilne evidencije i izolacije oboljelih žena.

Legalna prostitucija unosila je ogroman nemir u domove običnih ljudi odgojenih u patrijarhalnom duhu. Mladi ljudi su počeli prihvaćati slobodniji sistem vrijednosti, maloljetnici su odlazili u bordele, a bilježeni su i slučajevi gdje se mladić zaljubi u bludnicu i oženi je. Stanovnici su često tražili zabranu otvaranja bordela u blizini mahala. Poznat je protest općinskog zastupnika Vejsila efendije Svrze, koji je u sarajevskom Gradskom zastupništvu upozorio da su bludnice smještene u Hisetima, na putu kojim radnici i omladina idu u Fabriku duhana gledajući zao primjer. Vladin povjerenik Kosta Hörmann obećao je da će proučiti pitanje i premjestiti bludnice na drugu lokaciju.

Dosadašnja historiografija detaljno je opisala austrougarsku kulturnu i graditeljsku misiju na Balkanu. Međutim, analiza pojave prostitucije otkriva naličje te iste medalje. Austrougarska uprava smatrala je da će legalizacijom riješiti probleme veneričnih bolesti, tajne prostitucije i trgovine robljem. U stvarnosti, pojava je postala masovnija nego ikada u historiji Bosne, a patrijarhalnom društvu nametnuta je teška borba s novim problemima, preljubima, divljim brakovima i zarazama. Ipak, unatoč svim zakonskim pritiscima i novim trendovima, temeljni moralni principi bosanskohercegovačkog čovjeka uspjeli su sačuvati svoje bistre izvore u vremenu velikih historijskih prelomnica.

IZVOR: Amila Kasumović: „PRILOG POVIJESTI MARGINALNIH SKUPINA U BOSNI I HERCEGOVINI U DOBA AUSTRO-UGARSKE UPRAVE: PROSTITUTKE“