Arhitektura u službi ideološkog terora i psihološkog slamanja pojedinca obilježila je djelovanje Alfonsa Laurenčića, arhitekte i operativca vojne obavještajne službe koji je tokom Španskog građanskog rata u Barceloni projektovao ozloglašene „psihotehničke ćelije“ zvane čeka. Koristeći geometrijske optičke iluzije, nagnute betonske površine, ekstremne temperature i zvučne torture, ovaj državljanin Kraljevine Jugoslavije pretvorio je zatvorske prostore u naučno razrađene kabinete za mučenje, postavši jedna od najmračnijih figura u strukturi represivnog aparata Španske Republike

U Barceloni 1937. i 1938. godine, pod dominacijom Vojno-istraživačke službe (Servicio de Investigación Militar – SIM) koja je djelovala u okviru snaga suprotstavljenih Franciscu Francu, pojavio se specifičan oblik nasilja: naučna, tehnička i duboko perverzna represija. Ime koje utjelovljuje ovaj prelaz sa haotičnog milicijskog terora na državni aparat prisile jeste Alfonso (Alphonse) Laurenčić, ideolog i arhitekt katalonskih „čeka“ (checas), koji je prostorni dizajn pretvorio u instrument sistemskog mučenja.

Laurenčić je rođen u Enghienu pored Pariza drugog jula 1902. godine. Bio je sin austrijskih roditelja i posjedovao je državljanstvo Kraljevine Jugoslavije. Njegova biografija prije izbijanja Španskog građanskog rata bila je biografija eklektičnog avanturiste: predstavljao se kao slikar, dirigent, arhitekt i inženjer. Njegov vojni dosje bilježio je službu u jugoslovenskoj vojsci i čin narednika u francuskoj Legiji stranaca.

Pitanje jugoslovenskog pasoša i državljanstva Alfonsa Laurenčića dugo je intrigiralo istraživače Španskog građanskog rata, s obzirom na to da se čovjek rođen u blizini Pariza, s austrijskim porodičnim stablom i vojnom službom u francuskoj Legiji stranaca, pred frankističkim sudom 1939. godine zvanično vodio kao súbdito yugoslavo — jugoslovenski podanik.

Pravna i biografska nit koja Laurenčića vezuje za Balkan potječe od njegovog oca Julija Laurenčića (Július Laurenčić). Julije je bio novinar, prevodilac i izdavač rođen u Senju. Kao austrougarski državljanin, Julije je zbog posla često boravio u Francuskoj, gdje je 1902. godine u Enghien-les-Bainsu pored Pariza i rođen Alfons.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Habsburške Monarhije 1918. godine, formalno-pravnim nasljedstvom svi dotadašnji austrougarski državljani s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije automatizmom su pripisani novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnijoj Kraljevoj Jugoslaviji. Time su Julije i njegov sin Alfons ostvarili pravo na jugoslovensko državljanstvo.

Alfons je tokom dvadesetih godina prošlog vijeka živio na relaciji između Pariza, Beča, Zagreba i Beograda. Španski arhivski izvori i spis s njegovog suđenja otkrivaju da je u tom periodu odslužio i redovni vojni rok u vojsci Kraljevine SHS, gdje je stekao osnovnu podoficirsku obuku koju će kasnije nadograditi u Legiji stranaca.

Kada je u junu 1939. godine izveden pred frankistički vojni sud, Laurenčić je očajnički pokušao iskoristiti svoj jugoslovenski pasoš kako bi izbjegao streljanje. Pozivajući se na status stranog državljanina, tražio je zaštitu diplomatskih predstavništava i tvrdio da je bio tek neutralni posmatrač i „žrtva okolnosti“ uvučena u ratni vihor.

Pasoš Kraljevine Jugoslavije, koji je dobio prvenstveno zahvaljujući statusu svog oca i radu na izdavanju međunarodnih turističkih vodiča i revija, poslužio mu je kao ključna ulaznica za nesmetano kretanje širom Evrope. S tim dokumentom boravio je u Berlinu i Parizu, da bi se 1933. godine konačno nastanio u Barceloni, gdje se učlanio u anarhistički sindikat CNT, a potom, uoči rata, i u socijalistički UGT. Ova ideološka i profesionalna prilagodljivost omogućila mu je da se 1937. godine integriše u strukture SIM-a, pod direktnom komandom Santiaga Garcésa, šefa obavještajne službe Španske Republike.

Laurenčić nije učestvovao u vanzakonskim likvidacijama na ulicama, već je projektirao prostore za ispitivanja i mučenja, prvenstveno u objektima u ulicama Vallmajor i Zaragoza u Barceloni. Pod njegovim tehničkim vodstvom, ti centri napustili su format improviziranih partijskih zatvora i usvojili metode inspirisane primijenjenom psihologijom i tehnikama sovjetskog NKVD-a.

Njegov sistem zasnivao se na potpunom moralnom i fizičkom slamanju zatvorenika kroz ono što će sudske presude kasnije opisati kao „brloge dijabolične kombinacije svjetlosti, toplote, hladnoće i vode“. Laurenčić je svoje takozvane „ćelije u bojama“ osmislio kao navodni doprinos borbi protiv desničarskih pobunjeničkih snaga generala Franca. Međutim, ti prostori nisu bili namijenjeni samo za pristaše fašizma; u njima su zatvarani i pripadnici drugih ljevičarskih frakcija, poput disidenata iz POUM-a i anarhista koji su se borili za vlast sa strujama pod utjecajem Staljina.

Tajne ćelije, izgrađene tokom 1938. godine, bile su pažljivo skrivane od stranih novinara koji su posjećivali improvizirane zatvore. Njihov dizajn bio je jednako inspiriran idejama geometrijske apstrakcije i nadrealizma koliko i avangardnim teorijama o psihološkim svojstvima boja.

Zatvorenici su bili izloženi konstantnoj vizuelnoj i fizičkoj torturi. Zidovi ćelija bili su zakrivljeni i prekriveni nadrealnim geometrijskim uzorcima, kockama, kvadratima, ravnim linijama i spiralama. Koristeći optičke varke, perspektivu i razmjer, ti motivi su izazivali duboku mentalnu konfuziju i anksioznost. Svjetlosni efekti u ćeliji stvarali su iluziju da se vrtoglavi uzorci na zidovima neprestano pomjeraju. Laurenčić je posebno preferirao zelenu boju jer je smatrao da ona, prema teorijama o psihološkom djelovanju boja, u zatvorenicima izaziva duboku melankoliju i tugu.

Namještaj je predstavljao arhitektonski sadizam. Betonski kreveti postatvljeni su pod nagibom od 20 stepeni, što je spavanje činilo gotovo nemogućim jer je tijelo neprestano klizilo na pod. Slično je projektovana i kamena klupa, sa koje bi zatvorenik skliznuo čim bi pokušao sjesti. Na podu ćelija dimenzija dva sa jedan metar nalazile su se poprečno postavljene cigle i drugi geometrijski blokovi kako bi se zatvorenicima onemogućilo hodanje naprijed-nazad. Jedina opcija koja im je preostajala bila je bezuslovno buljenje u psihodelične zidove. Neke ćelije su bile premazane katranom kako bi se na suncu zagrijavale i stvarale gušeću, nepodnošljivu vrućinu.

Autor ovog sistema osmislio je i takozvane ćelije-ormare. Radilo se o drvenim ili betonskim sanducima širine svega 50 i dubine 40 centimetara, u koje je zatvorenik ubacivan u grču. Tortura je dopunjavana snažnim reflektorima postavljenim na nekoliko centimetara od očiju, te metronomima ili zvonima koji su živce držali u stanju neizdržive napetosti. Osmislio je i ćelije zmane „frižider“ i „ugljenara“. U prvoj je zatvorenik usred zime podvrgavan tuširanju ledeno hladnom vodom uz strujanje hladnog zraka, dok je pod drugu činio sloj oštrih brazda koje su tijelo pretvarale u živu ranu.

Tokom suđenja, Laurenčić je izjavio da ga je za izgradnju ovih ćelija angažirao jedan anarhistički vođa koji je čuo za slične metode primijenjene u drugim dijelovima republikanske zone, najvjerovatnije u Valenciji. Upotreba avangardne umjetnosti u svrhe mučenja nije bila ograničena samo na Barcelonu; tužioci na suđenju 1939. godine naveli su da su u zatvoru u Murciji zatvorenici bili prisiljavani da neprestano gledaju čuvenu uznemirujuću scenu rezanja oka iz nadrealističkog filma “Andaluzijski pas” Salvadora Dalíja i Luisa Buñuela.

Laurenčić nije djelovao izolovano. Njegova svjedočenja otkrivaju da je naloge primao od visokih zvaničnika, služba u Barceloni funkcionirala je kao država u državi.

Nakon pada Barcelone u februaru 1939. godine, Laurenčić je pokušao pobjeći, ali je uhapšen. Na suđenju održanom 12. juna 1939. godine branio se tvrdnjom da je bio „žrtva okolnosti“ i tek puka karika u većem mehanizmu.

Sudski proces protiv Laurenčića održan je u junu 1939. godine, nekoliko mjeseci nakon što je Španski građanski rat zvanično završen i nakon što su Francove snage u februaru iste godine zauzele Barcelonu. Suđeno mu je pred vojnim sudom nove, pobjedničke frankističke vlasti.

Pripadnici Francove vojske izveli su ga na strijeljanje u rano jutro devetog jula 1939. godine i izvršili smrtnu kaznu. U dramatičnom pokušaju da spasi vlastitu kožu ili pošalje posljednju ideološku poruku, Laurenčić je neposredno prije streljanja podigao ruku u fašistički pozdrav i uzviknuo „Živio generalisimus Franko!“, ali ga to nije spasilo od vojnog streljačkog stroja novog režima.