Sporazum između Bijele kuće i Saudijske Arabije otvara Rijadu vrata za obogaćivanje uranija. Rat bi tako, paradoksalno, mogao ubrzati vojne nuklearne programe širom svijeta

Rat oko iranskog nuklearnog programa mogao je, paradoksalno, ubrzati vojne nuklearne programe širom svijeta. Također je mogao proširiti strategiju Teherana poznatu kao „nuklearna latencija“, koncept koji podrazumijeva odsustvo same atomske bombe, ali uz posjedovanje tehničkih kapaciteta za njen razvoj u periodu od nekoliko dana do šest mjeseci.

Japan se u takvom statusu nalazi već decenijama. Južna Koreja je isti postavila kao svoj politički cilj. Sjedinjene Američke Države su 22. jula praktično potvrdile ulazak Saudijske Arabije u tu grupu, što bi, u kombinaciji s tenzijama prema Iranu, moglo navesti i Ujedinjene Arapske Emirate na praćenje istog puta. Tako se čini da se svijet kreće od nuklearne proliferacije ka stanju takozvane zamalo proliferacije.

Sporazum potpisan između Saudijske Arabije i SAD-a, iako ga Donald Trump uslovljava time da Rijad prizna Izrael, ukoliko dobije zeleno svjetlo američkog Kongresa, što je još daleko od izvjesnog, otvorio bi vrata Rijadu za postizanje upravo onog cilja koji je bio uzrok sukoba s Iranom: obogaćivanja uranija. Washington i Rijad izjavili su da pakt ne uključuje takozvani „dodatni protokol“ Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Taj protokol omogućava ovoj organizaciji da vrši inspekcije u zemljama uz najavu od samo dva sata u bilo kojem postrojenju, bilo ono povezano s nadziranim nuklearnim programima ili ne, te da uzima uzorke tla, zraka i vode. Drugim riječima: tehničari IAEA mogli bi ići samo tamo gdje im Rijad to dopusti.

Potencijalna nuklearizacija Saudijske Arabije nije prošla neopaženo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, njenom glavnom regionalnom rivalu nakon Irana. Rijad je s Emiratima prije tri sedmice, bez dodatnih objašnjenja, prekinuo bankarske transakcije.

Sučeljavanje nije samo geopolitičko u zemljama zahvaćenim građanskim ratom, poput Jemena i Sudana, već doseže i na lični nivo. Saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman, koji praktično upravlja zemljom, i predsjednik Emirata Mohamed bin Zayed gaje duboko međusobno animozitet. Obojica vladaju svojim zemljama bez ikakve institucionalne kontrole, što unosi dodatni element nepredvidivosti u njihove nuklearne programe.

Pored toga, Emirati su, uz Izrael, zemlja s najneprijateljskijim stavom prema Iranu i najviše su pritiskali SAD da se trenutni rat završi rušenjem Islamske Republike. To ih stavlja u nezavidan položaj, ukliještene između dvije države (Saudijske Arabije i Irana) s kojima imaju ozbiljne nesuglasice i koje su odlučne da obogaćuju uranij, iako bez direktne proizvodnje atomskih bombi.

Emirati posjeduju jedinu nuklearnu elektranu u arapskom svijetu, Barakah u Abu Dhabiju. Od 2009. godine imaju sporazum sa SAD-om sličan saudijskom, ali bez prava na obogaćivanje uranija. Međutim, prema izvorima upućenim u situaciju, ta zemlja „istražuje nabavku tehnologije kako bi imala barem mogućnost obogaćivanja uranija“. Tajna proizvodnja atomskog oružja gotovo je nemoguća, pa su planovi Emirata, ukoliko se pokažu tačnim, usmjereni na dugi rok.

Osim toga, Barakah je ranjiva, što se jasno vidjelo u maju kada je dron koji su lansirale proiranske milicije iz Iraka pogodio elektranu i uništio električni generator. Iako je reaktor izgrađen da izdrži znatno jače udare od drona ili rakete, direktan napad imao bi značajan psihološki, politički i ekonomski efekat.

Emirati su arapska zemlja s najbližim odnosima s Izraelom, do te mjere da su tokom ovog rata na svojoj teritoriji imali vojnike jevrejske države koji su upravljali sistemima protivzračne odbrane radi obaranja iranskih dronova i raketa. Izrael ima dugu historiju nuklearne saradnje s drugim zemljama, uključujući i tajni sporazum potpisan 1975. godine s Južnom Afrikom iz doba aparthejda, s kojom je 1979. izvedena i tajna nuklearna eksplozija iznad Indijskog okeana. Trenutno nema nikakvih indicija o nuklearnoj saradnji između Izraela i Emirata.

U Aziji, Japan posjeduje program obogaćivanja uranija još od sedamdesetih godina, što je potvrđeno sporazumom iz 1987. godine sa SAD-om. Washington je u tom dokumentu pristao da Tokio može obogaćivati uranij do 20 posto čistoće isključivo u komercijalne svrhe. Iako japanski uranij ima koncentraciju od samo 5 posto, postoje različite teorije o tome koliko bi im vremena trebalo da proizvedu atomsku bombu. Zvanična verzija navodi period od tri do pet godina.

Međutim, japanski lideri decenijama tvrde suprotno. Otkako je 1994. godine tadašnji šef japanske vlade Tsutomu Hata u parlamentu izjavio da „Japan zasigurno ima kapacitet za izgradnju atomskog oružja, iako je odlučio da to ne učini“, pa sve do izjave premijera Tara Asoa iz 2006. godine da bi im za to trebalo „vjerovatno oko šest mjeseci“, ova posljednja procjena postala je najprihvaćenija. Iako je Japan pod režimom inspekcija IAEA, od osamdesetih godina kruži izreka da je ta zemlja u statusu „N minus 6“, odnosno da je šest mjeseci dijeli od posjedovanja nuklearnog oružja.

Japanski susjed koji već duže vrijeme razmatra praćenje te strategije jeste Južna Koreja. Prije 11 godina SAD su pristale dati Seulu odobrenje za provođenje kontrolisanih eksperimenata obogaćivanja nuklearnog goriva. Nacionalna sigurnosna strategija Južne Koreje iz 2023. godine dala je prioritet razvoju kapaciteta za obogaćivanje uranija, pa je od tada izraz „nuklearna latencija“ dobio pravo građanstva u političkom životu zemlje. Ipak, iste te godine SAD i Južna Koreja potpisale su Vašingtonsku deklaraciju, koja sa Seulom uspostavlja sistem razmjene informacija o nuklearnom naoružanju.

Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Japanu i Južnoj Koreji zajedničko je jedno: svi su veliki saveznici SAD-a. To im je i omogućilo da napreduju u svojim nuklearnim programima do nivoa koje bi SAD ili Izrael teško smatrali prihvatljivim da je riječ o zemljama s drugačijim strateškim usmjerenjem. Washington je išao i do apsurdnih krajnosti prilikom priznavanja nuklearnog programa svog saveznika Indije, potpisivanjem ugovora 2008. godine koji je nuklearni program te zemlje podijelio na vojni i civilni. Kada je riječ o civilnom dijelu, SAD su ukinule sva ograničenja, dok su u vojnom sektoru uspješno lobirale kod IAEA da se nad njim ne vrši nadzor.

Razvijanje nezavisnih vojnih atomskih programa nosi još jednu prednost: može primorati SAD da pristane na razmjenu informacija ili širenje svog nuklearnog kišobrana u zamjenu za obustavu radova u toj oblasti. Vašingtonska deklaracija iz 2023. godine djelimično je proizašla iz interesa Bidenove administracije da južnokorejski nuklearni program učini nepotrebnim. Izolacionizam Trumpove administracije mogao bi sada dovesti u pitanje tu strategiju i učiniti logičnijim da saveznici SAD-a teže „latenciji“ u svojim nuklearnim programima u slučaju izbijanja krize u kojoj Washington ne bi priskočio u njihovu odbranu. Iznenađujuće, iranski primjer, kao i japanski, dobija sve više pristalica među saveznicima Sjedinjenih Američkih Država.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo